Prošli tjedan u Hrvatskoj su se dogodila dva značajna događaja koje mnogi uspoređuju: pobjeda hrvatske reprezentacije nad engleskom na stadionu Wembley pod vodstvom Slavena Bilića i puno važniji od toga - izbori. Da je poslije povratka reprezentacije netko proširio vijest kako na sljedećim izborima treba izabrati karizmatičnog vođu reprezentacije za predsjednika, vjerojatno bi velik dio Hrvata pristao na to. Oni koji prate nogomet pisali su da se na takav način treba ginuti na terenu za pobjedu, a za mnoge od nas koji se ne razumijemo bila je to jedna od rijetkih utakmica koja se mogla gledati bez daha.

Zašto su nogometaši doživjeli poniženje?

Umjesto da hrvatskim emigrantima damo prostor za povratak, mi ih prozivamo kao neprijatelje, ne ugledavši se ni na Italiju ni na Izrael ni na Irsku u kojoj su izveli čudo u gospodarstvu stvorivši tako jedinstvenu državu.

Malo je okolnosti osim vjere u pobjedu i treninga išlo u prilog reprezentacije, od početnog engleskog poniženja sa Srebrićem do jednosatnog stajanja igrača u imigracijskom uredu kao potencijalnih terorista. Igrači su vrhunski pobijedili iznenadivši Engleze, a i mnoge druge zadržavši dostojanstvo u pobjedi. Ne može se mimoići izbornik koji ni u jednom razgovoru nije rekao krivu riječ, nije bio opijen slavom, čak je bez pitanja nenametljivo rekao kako ni pobjede ne bi bilo bez mnogih koji su stvorili ovu državu. Miran čovjek s netipičnom splitskom euforijom u svojoj je pobjedi morao trpjeti kao i ostali igrači još jedno poniženje nakon završetka utakmice što su čak i braća Mamić otrpjeli, a to je da su službenici na Gatwicku sve uredili da bi im otežali povratak u Hrvatsku, svi su morali izuti cipele, čak i izbornik Bilić, žene i djeca, a i ljudima od 80 godina pretresali su sve što imaju. Pregledavali su ih kao teroriste pa su kroz rendgen prolazili bez cipela i remenja. U sreći pobjede to se teško uočava, ali se ipak bilježi, kada engleski igrači dolaze u Hrvatsku, s Plesa ih ravno odvoze u hotele. Hrvatima takva molba nije udovoljena. Ostaje pitanje zašto si ne bismo dopustili reciprocitet u obrani ponosa bez obzira na to što je taj ponos kod Engleza bio izranjen hrvatskom pobjedom. Nažalost nije se osjećalo ni u jednom trenutku da Hrvatska ima svoje diplomatsko predstavništvo u Londonu.

Tko to promiče veličanje NDH?

Igranjem hrvatske reprezentacije u kojoj je sudjelovao Niko Kovač koji je bio i u predizbornoj kampanji osjetilo se i koliki je jaz prema dijaspori. Kao što Vukovar nije briga jedne stranke (netko uporno, što je više od podjele na stranke, dijeli Hrvatsku na zaraćene protivnike), tako ni dijaspora nije briga jedne stranke. Mi smo još uvijek duboko iza željezne zastave, a dijasporom se još uvijek plaši kao ustaškom, terorističkom, čemu pridonose i vjerojatno namjerna ubacivanja neslučajnih tekstopisaca iz inozemstva koji veličaju NDH, a premladi su da bi pripadali tom vremenu, niti su tekstovi znanstveno-analitičke teme. I mnogi kojima Vatikan ne znači puno, a zaogrću se Crkvom, posebno u takvim tekstovima morali bi imati poštivanje prema vatikanskoj diplomaciji koja nije priznala NDH i stavu kardinala Stepinca s točnom mjerom odnosa prema državi, dragocjenosti života i zločinu jasno usmjeren prema onima koji su se pozivali na crne ili crvene krajnosti. U svakoj državi, u svakom režimu, ma kakvi bili, ima časnih ljudi koji su daleko od zločina te mnoge stvari rade iz ideala i konačno jest vrijeme rasvjetljivanja doba NDH bez strasti i s distancom, ali bez čestih nastojanja kako usporedbama uništiti današnju državu. I Günter Grass sa svojom često spominjanom knjigom »Dok ljuštim luk« svjedoči kako je otišao na stranu njemačke vojske ne po zapovijedi i izričito kaže da nije bio zaveden, otišao je svjesno, ali stalno zapitan i stalno u sukobu sa svojom savješću. Kad bi se radio psihološki portret, stručnjaci bi vjerojatno uočili da je njegovom odlasku presudila teška socijalna situacija u kući koju više nije mogao podnositi. I zbog toga, osim vlasti koja svjesno donosi rasne zakone i provodi ih, osim ubojica ljude se ne može dijeliti na one vrijedne i manje vrijedne, što se nedavno dogodilo u Americi znanstveniku koji je rasistički procjenjivao inteligenciju crnaca i bijelaca.

Zar Hrvatska treba samo nogometaše?

Nažalost u Hrvatskoj se mnogi tako odnose prema dijaspori, namjerno nas dijeleći na vrijedne i manje vrijedne ljude. Treba pokušati shvatiti iako se premalo govori o tome, a Hrvatska još uvijek nema snimljenih ni filmova ni literature koja bi bila relevantna događajima pa ne znamo koliko je djece nevino ubijenih roditelja s križnih i sličnih putova potražilo spas u inozemstvu jer su u Hrvatskoj bili građani drugog reda. Za njih se može reći da su politički emigranti, a pripadnike ustaškog pokreta vjerojatno se još može samo na prste nabrojiti. U dijaspori je vjerojatno najviše ekonomskih emigranata, a odnedavno nam je poznato da je svaki treći znanstvenik otišao iz Hrvatske. Hoćemo li i njima oduzeti pravo glasovanja, ostaje pitanje. Umjesto da im damo prostor za povratak, mi ih prozivamo kao neprijatelje, ne ugledavši se ni na Italiju ni na Izrael ni na Irsku u kojoj su uradili već spominjano čudo u gospodarstvu prije više od desetljeća stvorivši tako jedinstvenu državu. Mnogi koji su upravo u ratu preživjeli od donacija iz inozemstva, danas bi tim istim ljudima uskratili pravo glasa.

Možda nekima smeta dijaspora iz BiH, s obzirom na mračne ideje koje su se pojavljivale u ratu, ili spominjući mafiju, svaka mafija je ista, ali se ne može osuđivati one koje su povijesne prilike odvojile poput bilo koje dijaspore. Nerasvjetljavanje prošlosti donosi nove nesnošljivosti i nove ratove, a kod nas je nažalost mnogo toga neznanstveno obrađeno. Gledajući utakmicu reprezentacije sastavljenu većim dijelom od igrača čiji su roditelji podrijetlom iz Hrvatske s adresama u inozemstvu, može se jedino žaliti da takvu reprezentaciju iz dijaspore ne možemo sastaviti u književnosti, filmskoj umjetnosti, likovnoj ili bilo kojoj drugoj. Upravo nedostatak znanstvenika i želje za njihovim povratkom, što ne znači da neka ministarstva ne rade na tome, zapravo je sramotno stanje kojem bi trebala pouka iz nogometa, ma kolika cijena bila.

Zašto su novinari izgubili pamćenje?

Poniženje znanosti osjetilo se i ovih dana na predstavljanju knjige »Vukovar nikada nećemo vidjeti«, Naklada Luka, 2007, u prijevodu Marije Bašić, autorice Louise L. Lambrich. Pedesetak ljudi u povijesnom institutu prisustvovalo je predstavljanju knjige koja je za Hrvatsku itekako dragocjena i promišljena, pa ako nam je u danom trenutku pomoć Finkelkrauta i Brucknera u vremenu najtežih ratnih situacija bila itekako potrebna, autorica spomenute knjige poznata i otprije i kao supruga Mirka Grmeka, u današnjoj haškoj situaciji nemjerljivo je potrebna. Umjesto razgovora pred pedesetak ljudi u Povijesnom institutu, što je još jedna žalosna činjenica, mogle su se čitati istine koje se u Hagu često prešućuju. Louise Lambrich koja je napisala nekoliko romana i eseja o medicinskoj epistemologiji, ukupno 18 naslova, nagrađivana je spisateljica u Hrvatskoj s najvećim priznanjima i zapravo bi joj trebali biti zahvalni što je pokušala razumjeti Vukovar i zbivanja u Hrvatskoj i što još i danas ne može zaboraviti što je vidjela. Ona doslovno govori: »Ja jako volim kad mi netko osvježi pamćenje, no znam da to nije slučaj sa svima... Dolazila sam više puta u Zagreb, govorila sam na Pravnom fakultetu, Francuskom institutu, u Europskom domu na Jelačić-placu... O meni se u hrvatskim novinama nešto ipak pisalo. Ali sada, zanimljivo, čak i mnogi hrvatski novinari izgubili su pamćenje. A ja sam, eto, netko tko se zanima baš za pamćenje, individualno i kolektivno, za rupe u pamćenju i njihov utjecaj na generacije i generacije ljudi. Naravno, i ja imam rupe u pamćenju kao i svatko. Ali nešto ne zaboravljam: ono što se 1991-1995. dogodilo u Europi, jer Hrvatska je očito u srcu Europe iako još nije članica EU...«