Slika čovjeka u vojničkoj uniformi s petokrakom na kapi kako ljubi sablju jedna je od najstrašnijih slika koja je u predbožićne dane obišla svijet, a mi smo je mogli vidjeti u svim hrvatskim novinama. Da je to imaginarni kadar iz filma, bio bi strašan, nažalost to je slika ubojice Veselina Šljivančanina, jednog od onih zbog kojih se mnogi ni ovih dana neće radovati Božiću jer je u njihovim dušama stvorio groblja, a njihovi bližnji su na grobljima Ovčare i onim manje poznatim. Šljivančanin šeće Srbijom i čeka hašku presudu, ako je uopće bude, a slike užasa se nižu - one strašne vukovarske kolone polumrtvih ljudi, herodovska pjesma o klanju koju su Englezi čak lažno prevodili.

Povijesna istina spriječila bi Miloševića

Šljivančanin na slobodi samo je jedna nepravda toga strašnog rata, a mnogi se i danas nažalost u Hrvatskoj glođu oko ratnog plijena ili žure k budućim karijerama a da još nisu izišli iz prošlih. Vlade su tek pokušavale ublažiti rane, ali Haški sud, od kojeg sada tužiteljica želi oprati ruke, zaživio je u nepravdi zahvaljujući njoj i krivim (?) procjenama političara iz Hrvatske koji su ga servirali i servisirali prvom predsjedniku kao novi Nürnberg. To ne opravdava Hrvate ako su uradili samo jedna zločin, ali u vremenu koje prolazi sve više se uočavaju ubijeni, optuženi zapovjednici, brojna samoubojstva, a traume djece rođene 1991, 1992, 1993... uopće se i ne prate. Tek poneko zabljesne iz tih vremena kao pobjednik poput Sanje Jovanović. Mi kao da smo sami sebe osudili pa nije naodmet još jedanput citirati Louisu Lambrich, spisateljicu nedavno iz tiska izišle prešućene knjige u Hrvatskoj »Vukovar nikada nećemo vidjeti«. U razgovoru za »Hrvatsko slovo« ona navodi: »Sve dotle dok se ne suočimo s poviješću, osuđeni smo na njezino ponavljanje. No političari baš ne vole takav način govora, čak i u demokracijama u kojima načelno vlada sloboda mišljenja i izražavanja. Propovijed koja kaže »zaboravite prošlost« zapravo znači da nitko ne želi biti naveden na priznavanje vlastitih pogrešaka. Uostalom gledajte vlastito iskustvo: da je za vrijeme Tita bio moguć ozbiljan rad na povijesnom pamćenju, Miloševićeva i srpska nacionalistička propaganda ne bi prošli. Da bi se to shvatilo, treba kritizirati propagande, u svjetlu arhivskih dokumenata, onako kako je primjerice činila Ljubica Štefan u svojoj knjizi »Od bajke do holokausta«.

Saveznici su oprali ruke

Ovo vrijeme koje dolazi trebalo bi konačno biti otvaranje i u književnosti i u povijesti, ali ne ponovno »jednoobrazno«

Već sada je jasno da fašizam ovoga rata neće biti osuđen, da je velik dio diplomacije (s rijetkim iznimkama) umjesto prenošenja istine njegovao vlastite karijere, da ljudi koji su mogli svjedočiti rat nisu bili na pravom mjestu u pravom trenutku. Mnogi diplomati mogli bi se zapitati što bi od njih bilo i bi li bili bez aureole politike, to se očituje upravo sada pri formiranju nove vlade kad im je vlastita sudbina i napredovanje u prvom planu, a Hrvatska u tko zna kojem. U tom svjetlu žeđi za vlašću treba gledati i poraženog kandidata na izborima, čelnika SDP-a. Čak je i njegovo pozivanje na sličnost sa Zapaterom bilo umjetno stvoreno jer je u njegovoj borbi za vlast bio isključivo primitivizam koji je došao do izražaja nakon završne večeri izbora. U ovom vremenu, pored otvorenih arhiva strahota koje su se događale uime Partije i Armije, pjevati partizanske pjesme znači zaista put u prošlost, daleko od budućnosti. Eventualna sličnost može jedino biti s Moralesom, ali i on ima više razloga za svoje ponašanje od čudne iskorijenjenosti čovjeka koji bi mogao donijeti nešto novo.

Slikar Ljubo Ivančić rastao je u antifašističkoj obitelji splitskog Varoša i često je u svojim razgovorima pričao o krvavim košuljama svoje braće koje su stizale iz splitskih zatvora. Bila su to vremena talijanske okupacije Splita, ali i ostalih hrvatskih gradova, ali je kao svaki mudar čovjek shvatio da je rat samo veliko zlo i velika patnja i da je teško tu nalaziti velike ideologije.

Tragedija zbog zatvorenih arhiva

Partizani su bili pobjednici II. svjetskog rata, ali su čak i Saveznici oprali ruke pravdajući se neznanjem da će u Hrvatskoj zavladati režim poput komunizma, a isto tako pokušavajući i zla koja su naknadno nastala pripisati ponovno partizanima. Slijedila su desetljeća komunizma kao i u mnogim zemljama istoka, a Kundera je za razliku od čelnika SDP-a vrlo rano, dok je plesao u pravom komunističkom kolu i opjevao narodne pjesme, osjetio svu ispraznost režima i Partije kojoj je pripadao. Sva tragedija jednog naroda je upravo u tome što nije otvorio arhive prošlosti, što još nije postignut konsenzus o jednom vremenu koji je trebalo postići prije 50 godina. ostaje otvoreno pitanje socijaldemokratskoj stranci koje će biti vjerojatno upućeno i novoj vladi: Gdje su socijalni programi u socijalnoj državi? S tim bi programom šanse SDP-a bile mnogo veće nego s golom željom za vladajućom foteljom. U zemlji u kojoj bi tek sada trebao pasti Berlinski zid komunizma, jer se to dosada nije dogodilo, možda će se i u književnosti uraditi korak dalje od Krleže, iako ne treba previdjeti razgovore Tomislava Sabljaka sa Živkom Jeličićem objavljene u »Večernjem listu«. Upravo se u tom razgovoru uočava koliko je sukob na ljevici bio jak, o čemu svjedoči i činjenica da desetljećima poslije rata, preporukom CK, u JAZU je primljen Jure Kaštelan i Marin Franičević, ali ne i Živko Jeličić koji spominje kao osporavateljicu Anku Berus. Živko Jeličić u razgovoru spominje i Krležu kao jednog od ljudi koji su umekšavali Titove putove i koji nisu bili komesari, ali su iz tišine vladali pa ponekog i štitili, kao što je u ovom slučaju bio Jeličić.

Književnost lišena duhovnosti

Djela se nikada ne smiju osuđivati, ona uvijek imaju svoj neovisan put, često i od autorova života. Koliko je Hrvatska daleko od brojnih europskih zemalja, i ne samo europskih, dokazuje upravo književnost u kojoj su još uvijek na cijeni pisci i djela koje je nosio val jedine Partije, pa se za mnoge koji su stradali jedva i zna. Mnogi od nas zbog strahova okoline - nažalost ti strahovi su bili vrlo realni jer se radilo i o zatvorima - tek su u odbljescima znali za književnost dijaspore ili književnost ljudi koji nisu bili pravovjerni. Osim nekoliko antologija koje su odmah poslije tiskanja prešućene, premalo se zna o poeziji koja je bila drukčija od one strogo zacrtane. Za hrvatsku »javnu« književnost smije se reći da je trebala biti načelno lišena duhovnosti; čak i onda ako je prevođena, to je bilo vrlo rijetko pa smo saznavali za duhovnost onih koji su bili nagrađeni Nobelovom nagradom. Ako se i danas želi saznati nešto više o književnosti npr. nobelovke Selme Lagerlöf, osim »Legendâ o Kristu« teško je naići na ostala djela, jedino u obiteljskim knjižnicama. Zaboravlja se da je spisateljica već 1933. godine pala u nemilost nacista zbog jednoga od svojih tekstova. U prozi koja i danas zvuči iznimno suvremeno, ma o kojem se njezinu djelu radilo, mnogima će zazvučiti arhaično jedan od njezinih vapaja upravo početkom II. svjetskog rata: »O, dragi Bože! Pomozi Selmi Lagerlöf! Isuse Kriste, pomozi i reci mi što da pišem.«

Slično je i s nobelovcem, također Šveđaninom, Pärom Lagerkvistom koji je također upozorio na opasnost dolaska Hitlera, a njegovo cijelo djelo prožeto je »borbom s Bogom«, o čemu svjedoči i njegovo posljednje djelo »Mariamne«, roman o Herodovu životu koji je na trenutak utoplila ženska nježnost da bi se ponovno vratio svojoj »usahloj pustinji«. Na tom su tragu i brojne knjige koje su nastajale i nastaju u samostanima od kojih se može izdvojiti djelo »Suputnica« s. M. Bonite Kovačić u izdanju Karmela u Brezovici. Ovo vrijeme koje dolazi trebalo bi konačno biti otvaranje i u književnosti i u povijesti, ali ne ponovno »jednoobrazno« i ne ponovno na štetu djela, jer živimo u neobičnim vremenima sa slikom čovjeka koji ljubi sablju i slikama betlehemskog svjetla - kao posebnog simbola zločina i mira.