Riječ i pojava korupcije nečujno i tiho su se uselili u rječnik, način razmišljanja i života suvremenoga čovjeka. Čini se da se svi, kako pojedinci i organizacije civilnoga društva tako i društvo u cjelini i tradicionalne institucije, »previše ne uzbuđujemo« zbog korupcije koja oko nas vlada. U Hrvatskoj se o korupciji u posljednje vrijeme vode rasprave uglavnom na političkoj i ideološkoj razini, a u javnosti se stvara dojam o učinkovitosti borbe protiv korupcije u hrvatskom društvu. Svaki pozitivni pomak u borbi protiv korupcije treba pozdraviti bez obzira od koga dolazio i koja ga politička, društvena ili vjerska opcija učinila. Međutim, korupcija je realna opasnost suvremenoga društva koja se »poput nevidljive zarazne bolesti« širi i ne poznaje granice. Stoga, kada je riječ o korupciji, nitko ne bi smio »biti miran« i »tješiti se« riječima: korupcija je »u tuđem dvorištu«, kod »onih drugih«, kod »nositelja vlasti«. Jednako tako ni vjerske zajednice nisu imune od opasnosti korupcije, jer su vjernici kao članovi određene vjerske zajednice ujedno i članovi određenoga društva. To vrijedi i za kršćane, katolike u Hrvatskoj.
Crkva o korupciji
Korupcija je postala ozbiljan problem u svijetu o kojem se sve više raspravlja. Polazeći od novijih socijalnih dokumenata Crkve, posebno »Kompendija socijalnoga nauka Crkve« (Rim, 2004), Papinsko vijeće »Iustitia et pax« je u Rimu 21. rujna 2006. godine objavilo dokument, notu, pod nazivom »Borba protiv korupcije«, koji je preveden na hrvatski jezik i objavljen kao poseban prilog u kršćanskoj obiteljskoj reviji »Kana« (travanj 2007, str. 1-4). Riječ je o važnom crkvenom dokumentu koji je nastao kao rezultat međunarodne konferencije s temom »Borba protiv korupcije« (Rim, 2. do 3. lipnja 2006), a predodžbu o tome što je to korupcija i kako se protiv nje boriti dali su ugledni znanstvenici i stručnjaci. Tako su o korupciji govorili: na svjetskoj razini Antonio Maria Costa, izvršni direktor UN-ova Ureda za borbu protiv droge i kriminala (UNODC), u privatnom sektoru François Vincke, predsjednik Odbora za borbu protiv korupcije Međunarodne trgovačke komore (ICC), u javnom sektoru David Hall, direktor Međunarodne jedinice za istraživanje javnih služba (PSIRU), Sveučilišta Greenwich, u civilnom društvu Jong-Sung You, Kennedy School of Government, Sveučilište Harvard, u bogatim i siromašnim zemljama Eva Joly, posebna savjetnica za borbu protiv korupcije i pranja novca, Norveška, o teškim posljedicama korupcije za siromašne u svijetu Cobus de Swardt, direktor Globalnih programa, Transparency International, o obilježjima kulture korupcije Paul Wolfowitz, predsjednik Svjetske banke, te o tom što o korupciji uči socijalni nauk Crkve mons. Giampaolo Crepaldi, tajnik Papinskoga vijeća za pravdu i mir. Iz takvoga interdisciplinarnog pristupa pojavi korupcije u svijetu, opasnostima širenja i mogućnostima suzbijanja, nastao je crkveni dokument »Borba protiv korupcije« koji već na početku naglašava dvije bitne stvari: a) Korupcija »kao pojava postoji oduvijek, no svijest o njoj na međunarodnoj se razini počela buditi tek unatrag nekoliko godina« (br. 2), b) Korupcija »se uvukla u sve pore društva: ne samo među poduzetnike niti samo među javne dužnosnike. Niti civilno društvo nije slobodno od korupcije. To je fenomen koji je prisutan u pojedinim državama i u međunarodnim tijelima« (br. 3). Proizlazi kako je opasnost korupcije oduvijek bila, ali je u novije vrijeme porasla svijest o toj opasnosti što je pozitivno i dobro. Budući da se korupcija uvukla »u sve pore društva«, nitko ne bi smio za sebe reći: To se mene ne tiče!
Korupcija je zamršena pojava?
| U ovom je trenutku važno otkriti, javno raskrinkati i kazniti one javne djelatnike koji su podlegli korupciji i tako nanijeli veliku štetu pojedincima i funkcioniranju sustava. To je potrebno, ali nikako dovoljno za mijenjanje mentaliteta sklonog korupciji. Za mijenjanje mentaliteta i uopće načina života sklonog korupciji potrebno je otvoriti javnu raspravu o korupciji u Hrvatskoj. Crkveni dokument o korupciji naglašava da su osim teških šteta u materijalnom pogledu korupcijom još veće štete vezane »uz kvalitetu i ljudsku dimenziju života«. Empirijski je dokazano da postoji jasna »veza između korupcije i odsutnosti kulture, između korupcije i ograničenog funkcioniranja institucionalnog sustava, između korupcije i indeksa ljudskog razvoja, između korupcije i socijalnih nepravda«. |
S jedne strane, korupcija se odnosi na moralno-etičko ponašanje čovjeka i ulazi u područje društvenog ili socijalnog morala. Stoga se i u definicijama korupcije upotrebljavaju riječi poput podmitljivost, potkupljivost, duhovna i moralna pokvarenost. Korumpiran čovjek je zapravo nemoralan čovjek, a njegova nemoralna ili neetička ponašanja mogu biti puno šira od određenih protupropisnih ponašanja u nekom društvu. S druge strane, korupcija u opće raširenom shvaćanju obuhvaća odnos nositelja određene funkcije i institucije odnosno ljudi koji su mu povjerili da ih zastupa i njihovo ime. Nositelj funkcije, odgovorne funkcije, treba zastupati interese onoga ili onih koji su ga postavili na to mjesto. Primjerice, političar treba zastupati interese birača koji su ga izabrali, funkcionar u nekoj državnoj službi treba zastupati javne interese, tj. djelovati prema propisanim pravilima i zakonima. Kada netko zbog neke osobne koristi (novca, privilegija...) svoje vlastite interese stavi ispred javnih interesa, tada postupa protupropisno i riječ je o korupciji. U suvremenome načinu života, poslovanja i uopće društvenih gibanja različite su mogućnosti i iskušenja za korupciju.
Zašto sumnja u vlastite sposobnosti?
U Hrvatskoj bi se trebalo čuvati poopćivanja i širenja javnog mišljenja kako je cijelo društvo korumpirano. Istodobno je prijeko potrebno ozbiljno raspraviti o tvrdnji: u Hrvatskoj se ništa ne može postići bez »neke veze«, bilo da je riječ o dobivanju posla, liječenju ili napredovanju u poslu ili na društvenoj ljestvici. Loše je ako se u nekom društvu ili državi ili zajednici ne može postići uspjeh na temelju vlastita rada, talenta i sposobnosti. Još je gore, ako se s vremenom stvori javno mišljenje da se »ne isplati« ići redovitim putem jer »ćemo i onako morati nekoga podmiti« na ovaj ili onaj način. Tako se nezdravi, korumpirani način javnoga života postupno prenosi u odgoj u obitelji, školi i kasnije na fakultetu. Umjesto da se ljudi bore za svoja prava i za mijenjanje »korumpiranog mentaliteta«, oni troše vrijeme, novac i poznanstva kako bi došli do onoga na što imaju pravo. Kada netko i uspije, primjerice, dobiti posao na »normalan način«, prema natječaju i na temelju kvalifikacija, ljudi mu ne vjeruju. Zašto je to tako? Zašto se u Hrvatskoj sve teže vjeruje u vlastite sposobnosti, talente i uloženi rad? To su pitanja kojima se moraju pozabaviti hrvatski intelektualci, javni djelatnici te odgovorni u Crkvi i u društvu. Navike, posebno one negativne, mijenjaju se postupno i moguće ih je mijenjati. Preduvjet za to jest vjerovati u sebe i svoje sposobnosti i imati povjerenja u druge ljude.
Otvoriti javnu raspravu o korupciji
Znakovito je, primjećuje crkveni dokument »Borba protiv korupcije«, da je najveći broj konvencija protiv korupcije i akcijskih planova nastao u posljednjih petnaest godina (usp. br. 2). To, drugim riječima, znači da je korupcija postala važan fenomen i da svijest o suzbijanju korupcije u svijetu jača. Dva su povijesna događa utjecala na takvu situaciju: kraj blokovskih podjela nakon pada komunističkih sustava 1989-1991. i globalizacija informacija. Otvaranje »granica kao rezultat globalizacijskog procesa omogućio je korupciji da se lakše nego prije širi izvan granica pojedinih zemalja, ali također je pružalo veću mogućnost za borbu protiv nje tješnjom i koordiniranom međunarodnom suradnjom« (br. 2). Budući da korupcija ne poznaje političke i zemljopisne granice, prisutna je »u bogatim i siromašnim zemljama« (br. 3). Ništa neobično da je korupcija prisutna i u Hrvatskoj. Korupcija u Hrvatskoj posljedica je načina života u bivšem komunističkom sustavu, ali svoje korijene vuče još iz prijašnjih vremena. Jednako tako ona je rezultat novijih globalizacijskih procesa koji utječu na život u slobodnoj Hrvatskoj nakon 1990. godine. U ovom je trenutku važno otkriti, javno raskrinkati i kazniti one javne djelatnike koji su podlegli korupciji i tako nanijeli veliku štetu pojedincima i funkcioniranju sustava. To je potrebno, ali nikako dovoljno za mijenjanje mentaliteta sklonog korupciji. Za mijenjanje mentaliteta i uopće načina života sklonog korupciji potrebno je otvoriti javnu raspravu o korupciji u Hrvatskoj koja neće biti politički i ideološki intonirana. U tu raspravu treba uključiti predstavnike vjerskih zajednica i društva, a prije svega etičare i moraliste, bez obzira kojem filozofskom ili religijskom usmjerenju oni pripadali. Ideologijom i politikom nije moguće riješiti problem korupcije u Hrvatskoj.
Korupcija je višestruko štetna
Crkveni dokument o korupciji naglašava da su osim teških šteta u materijalnom pogledu korupcijom još veće štete vezane »uz kvalitetu i ljudsku dimenziju života« (br. 4). Empirijski je dokazano da postoji jasna »veza između korupcije i odsutnosti kulture, između korupcije i ograničenog funkcioniranja institucionalnog sustava, između korupcije i indeksa ljudskog razvoja, između korupcije i socijalnih nepravda. Nije riječ samo o nečemu što slabi ekonomski sustav: korupcija priječi promicanje osobe, a društva čini manje pravednima« (br. 4). Za društva poput hrvatskoga korupcija je veoma štetna zbog toga što »vrlo ozbiljno narušava politički sustav« (br. 5). Osim toga korupcija »lišava narode temeljnoga općeg dobra - zakonitosti, tj. poštovanja pravila, ispravnog funkcioniranja gospodarskih i političkih institucija, te transparentnosti. A zakonitost je doista istinsko opće dobro namijenjeno svima« (br. 5). Jedan od najvećih problema u slobodnoj Hrvatskoj jest odnos prema zakonitosti, tj. odgovornost za donošenje takvih zakona koji će vrijediti za hrvatsko društvo a ljudi će moći prema njima živjeti. Širenju korupcije pomaže mentalitet »nepoštivanja zakona«, koji je još uvijek duboko ukorijenjen u hrvatskom društvu. Poštivanje i obdržavanje zakona je »jedan od ključeva razvoja jer otvara vrata uspostavi ispravnih odnosa između društva, gospodarstva i politike i stvara ozračje povjerenja, što je temelj za ispravno odvijanje gospodarske djelatnosti« (br. 5). Svi narodi, pa tako i hrvatski narod, »imaju pravo na dobro zakonitosti. Naime, među stvari koje se duguju čovjeku kao osobi ubraja se, upravo, zakonitost. Praksu i kulturu korupcije moraju zamijeniti praksa i kultura zakonitosti« (br. 5). Stoga i pred zakonom svi moraju biti jednaki, a to znači da svi imaju ista prava i iste šanse, neovisno o podrijetlu, krajevnoj pripadnosti, političkom opredjeljenju, vjerskoj (ne)opredijeljenosti te neovisno o javnom rejtingu.
Svršetak u sljedećem broju
