Svaki se čovjek nelagodno osjeća kada je od drugoga čovjeka, ljudi ili institucije prevaren i izigran. Još gore se osjeća kada zbog nefunkcioniranja ili svjesnoga izigravanja propisa u određenom društvu ili radnoj zajednici ne može ostvariti svoja legitimna prava. Općenito uzevši, korupcija obuhvaća različite oblike »izigravanja važećih propisa« ili svjesno ili nesvjesno kršenje općeprihvaćenih moralno-etičkih pravila kako bi se zadobila vlastita korist, što istodobno nanosi nepravdu drugome ili drugima.
Korupcija je višestruko štetna
Prema tomu, korupcija se odvija u više smjerova, nekima donosi materijalnu ili neku drugu korist, a drugima nanosi štetu i oduzima im njihova legitimna prava. Korupcijom se prakticira nepoštenje, ruši povjerenje, stvara nesigurnost, ugrožava odnos prema istini i uopće temeljnim vrednotama na kojima se gradi ljudski život. Korupcija je »trajno razarajuća snaga« suvremenoga društva i načina života koja ima negativne posljedice za osobni i obiteljski život, za prijateljske i radne odnose, ali i za stanje duha u jednom narodu, društvu i uopće u ljudskoj zajednici. Korupcija ima veoma negativne posljedice i za vjerski život određene religijske zajednice, a kod nas u Hrvatskoj posebno za život i djelovanje Katoličke Crkve. U procesu korupcije »u igri je« čovjek i sustav, ponašanje pojedinih ljudi i (ne)funkcioniranje sustava kao takvoga, osobito (ne)funkcioniranje pravnoga sustava.
Zbog svega toga korupciju treba staviti u središte društvenih i vjerskih rasprava. Predstavnici Katoličke Crkve u Hrvatskoj, na čelu sa zagrebačkim nadbiskupom kardinalom Josipom Bozanićem, već više godina na različite načine upozoravaju na opasnost širenja korupcije u Hrvatskoj. Opravdano je pitanje: Zašto takav govor ne nailazi na jači i učinkovitiji odjek u hrvatskom društvu, počevši od medija do javnih rasprava?
Socijalni nauk Crkve kao putokaz
Premda se u hrvatskoj javnosti u posljednje vrijeme sve više pozornosti posvećuje »pojedinim slučajevima« korupcije, izostala je šira javna rasprava o tome kako se boriti protiv korupcije i što učiniti u društvu kao takvom da bi se smanjio prostor za njezino širenje. Učinkovita rasprava o korupciji mora u središte staviti osobno i javno ponašanje ljudi, ali i njihov odnos prema vrednotama, njihov svjetonazor i, ako su kršćani, prakticiranje njihove vjere. Korupciju iz jednoga društva nije moguće iskorijeniti bez aktivnog sudjelovanja svih građana, a napose onih čimbenika i institucija koje daju temelje, poput škole, vjerskih zajednica, kulturnih institucija, a u novije vrijeme također organizacija civilnoga društva. Katolička Crkva nudi svoj socijalni nauk kao inspiraciju i putokaz u borbi protiv korupcije.
| Mlada hrvatska demokracija je pod snažnim utjecajem negdašnjega komunističkog mentaliteta, što je vidljivo u svakodnevnom životu. Ljudi su u komunizmu naučili živjeti »po vezi«. Taj život »po vezi« je u ušao »poput nekoga nepisanog pravila« u način postupanja i javnog djelovanja ljudi. Takav »mentalni sklop« je pogodno tlo za širenje korupcije. Najveći problem je u tome što gotovo svaki pokušaj rasprave o toj tematici izaziva »neshvatljivi otpor«, posebno kod onih koji su u komunizmu bolje živjeli. Bez obzira na ulogu i mjesto u društvu, na svjetonazor i političku opciju, borba protiv korupcije može ujediniti sve hrvatske građane u provedbi spomenutih načela socijalnoga nauka Crkve, jer korupcija nema granice i ne poznaje i ne priznaje nijedan predznak: (ne)religiozni, (a)politički, muško-žensko, visoko-manje obrazovano... Potrebno je u društvu promovirati ono što je dobro i pozitivno. U svakodnevnim razgovorima kao i u hrvatskim medijima nužno je više govoriti i dati prostora onima koji djeluju pozitivno, koji se bore za one ljude kojima se čine nepravde ili im se uskraćuju legitimna prava. |
Korupcija postoji i u demokratskim društvima
Za razliku od autoritarnih i zatvorenih društava, demokratska društva nude veće mogućnosti borbe protiv korupcije. Stoga je i u Hrvatskoj važno nastaviti izgrađivati demokratsko društvo u kojem će biti više transparentnosti, mogućnosti sučeljavanja različitih mišljenja i više istinske slobode, koja je temelj demokratskog razvoja. Crkveni dokument o korupciji pravi jasnu razliku između autoritarnih, centralističkih, strogih i zatvorenih društava i demokratskih društava. Kako bi se »suzbilo korupciju, nužno je prijeći iz autoritarnog u demokratsko društvo« (br. 6). U onim prvima, unutar sebe zatvorenim društvima, »korupcija teže izlazi na vidjelo jer korumpirani i oni koji se bave korupcijom, zbog pomanjkanja transparentnosti i prave pravne države, mogu ostati skriveni, pa čak i uživati zaštitu. Korupcija tako može trajati unedogled računajući na nepromjenjivost postojećeg stanja« (br. 6).
Međutim, postoji velika opasnost korupcije i u demokratskim društvima. U anomiji »mnogih naprednih društava skriva se velika opasnost korupcije, i to ništa manja od one koja se krije u rigidnosti mnogih arhaičnih društava« (br. 6). Pretjerani »pluralizam može ugroziti etički konsenzus građana. Raznolikost načina života može oslabiti moralni sud o korupciji. Nestajanje vanjskih i unutarnjih granica u tim društvima može dovesti do lakšeg širenja korupcije u svijetu« (br. 6). Hrvatska se još uvijek nije riješila ostataka bivšega zatvorenog i autoritarnog komunističkog društva, što pogoduje širenju korupcije. Mlada hrvatska demokracija je pod snažnim utjecajem negdašnjega komunističkog mentaliteta, što je vidljivo u svakodnevnom životu. Ljudi su u komunizmu naučili živjeti »po vezi«. Taj život »po vezi« ušao je »poput nekoga nepisanog pravila« u način postupanja i javnoga djelovanja ljudi. Takav »mentalni sklop« je pogodno tlo za širenje korupcije. Najveći problem je u tomu što gotovo svaki pokušaj rasprave o toj tematici izaziva »neshvatljiv otpor«, posebno kod onih koji su u komunizmu bolje živjeli.
Njegovanje »ljudske ekologije«
Kako se oprijeti opasnostima korupcije, odnosno što činiti da bi se smanjio prostor širenja korupcije a povećale mogućnosti suzbijanja korupcije u suvremenom društvu i u Hrvatskoj? Kao smjerokaz u borbi protiv korupcije socijalni dokument »Borba protiv korupcije« predlaže pojam »ljudske ekologije«, o čemu se govori već 1991. godine u poznatoj socijalnoj enciklici »Centesimus annus - Stota godina« (usp. br. 38). Papa Ivan Pavao II. upozorava na to kako je uz razaranje prirodnog okoliša još problematičnije i teže razaranje ljudskog okoliša, čemu se još uvijek ne posvećuje nužna pozornost. Drugim riječima, čovjek se u novije vrijeme sve više brine za svoj prirodni okoliš, što je potrebno još više činiti, ali je zaboravio brinuti za sebe kao čovjeka, obitelj, zajednicu. U globaliziranom svijetu i pluralnom društvu čovjek sve više postaje zarobljenikom društvenih procesa koji rađaju »specifične strukture grijeha«. Umjesto da mijenja sebe, okolinu i društvo u kojem živi, čovjek se daje uvjetovati okolinom u kojoj se lako ukorjenjuje korupcija. Umjesto da mijenja »grešne strukture« u određenom društvu, čovjek dopušta da strukture »postupno mijenjaju njega«. Tako čovjek, koji se voli »dičiti slobodom«, postaje »zarobljenik struktura«. Izlaz iz takve, za čovjeka porazne situacije, može pronaći jedino čovjek sam, i to tako da više pozornosti posveti međuljudskim odnosima, odgoju, obitelji i uopće ulozi čovjeka u globalizaciji. Crkveni dokument o korupciji naglašava kako »ne treba zaboraviti da korupcija uključuje različite veze i ortaštva, potamnjenje savjesti, ucjene i prijetnje, nepisana pravila i saveze koji, još prije nego strukture, pogađaju osobe i njihovu savjest« (br. 7). Važnu ulogu u sprečavanju korupcije može odigrati Crkva sa svojim zajednicama, institucijama, pokretima, udrugama i pojedincima aktivnim u društvu. Crkva »može njegovati i promicati moralne izvore koji pomažu izgrađivati 'ljudsku ekologiju' u kojoj korupcija neće naći plodno tlo« (br. 7).
Smjernice za osobno i zajedničko ponašanje
Borba protiv korupcije pretpostavlja promjenu na dvije razine: a) promjenu u ponašanju čovjeka pojedinca u javnom životu i b) promjenu funkcioniranja sustava kao takvoga, bilo da je riječ o pravnom, političkom, gospodarskom ili obrazovnom sustavu. Svako pojednostavljivanje kako će se isključivo »javnim prozivanjem« ili pojedinačnim »spektakularnim akcijama« promijeniti cjelokupna situacija nabolje može »obmanuti« javnost i u konačnici više štetiti nego koristiti. Stvarna se promjena može dogoditi tek onda ako se stvore preduvjeti za promjenu dosadašnjega mentaliteta, što istodobno pretpostavlja promjene u osobnom i zajedničkom životu. To je, upravo, ključni i temeljni problem u Hrvatskoj. Riječ je o dugotrajnom procesu koji se ne može dogoditi bez čovjeka, bez ljudi koji žive i rade u određenom društvu. U tom kontekstu socijalni nauk Crkve predlaže svoja temeljna načela »kao smjernice za osobno i zajedničko ponašanje« (br. 8). To su »načelo dostojanstva osobe, opće dobro, solidarnost, supsidijarnost, povlašteno opredjeljenje za siromašne, opća namjena dobara« (br. 8). Jedno je sigurno: »Korupcija je u dubokoj suprotnosti sa svim tim načelima« (br. 8). Korupcija »instrumentalizira osobu, prijezirno koristeći ljude za sebične interese. Ona je zapreka postizanju općeg dobra jer nasuprot njemu stavlja individualističke kriterije, egoistični cinizam i nezakonite pojedinačne interese. Proturječi solidarnosti jer rađa nepravdu i siromaštvo, kao i supsidijarnosti jer ne samo da ne poštuje različite društvene i institucionalne uloge nego ih upravo rastače. Protivi se povlaštenom opredjeljenju za siromašne jer sprečava da dobra koja su im namijenjena dospiju u prave ruke. Ona je, na kraju, u suprotnosti s općom namjenom dobara« (br. 8).
Kako djelovati?
Temeljno je pitanje: Kako te smjernice pretvoriti u konkretni osobni i zajednički život? U hrvatskom društvu, uz promjenu dosadašnjeg mentaliteta, važno je stvoriti konsenzus u borbi protiv korupcije. Pretpostavka za nj je uvjerenje »da je borba protiv korupcije vrijednost, ali i nužnost; da je korupcija zlo i da se zbog nje plaća visoka cijena; da je odbacivanje korupcije dobro, ali i blagodat; da odbacivanje korupcije može dovesti do razvoja i blagostanja; da poštena ponašanja treba poticati, a nečasna kažnjavati« (br. 9). Bez obzira na ulogu i mjesto u društvu, na svjetonazor i političku opciju borba protiv korupcije može ujediniti sve hrvatske građane u provedbi spomenutih načela socijalnoga nauka Crkve, jer korupcija nema granice i ne poznaje i ne priznaje nijedan predznak: (ne)religiozni, (a)politički, muško-žensko, visoko-manje obrazovano... Potrebno je u društvu promovirati ono što je dobro i pozitivno. U svakodnevnim razgovorima kao i u hrvatskim medijima nužno je više govoriti i dati prostora onima koji djeluju pozitivno, koji se bore za one ljude kojima se čine nepravde ili im se uskraćuju legitimna prava. Moguće je u manjim skupinama, udrugama vjernika laika kao i u organizacijama civilnoga društva, prakticirati supsidijarno djelovanje i svjedočiti solidarnost sa svim onima koji su na ovaj ili onaj način oštećeni. Moguće je u hrvatskoj javnosti otvoriti raspravu o tome što sve ulazi u ono što nazivamo »opće dobro2 i posebno veoma aktualno pitanje opće namjene dobara koje se napose odnosi na »rasprodaju« hrvatskih prirodnih bogatstava do uključivo izvora pitke vode. Moguće je, nadalje, konkretno raspravljati o tome kako pokrenuti cijelo društvo da se brine za one najsiromašnije i na dulji rok ugrožene, posebno za one koji u budućnosti neće moći plaćati svoje školovanje. Stavljajući u prvi plan ono pozitivno, stvorit će se kako u pojedincima tako i u ustanovama i skupinama »kreativno ozračje« i svijest da je moguće mijenjati situaciju nabolje. Jer, drugoga puta nema za hrvatsko društvo ako želi smanjivati i s vremenom iskorijeniti korupciju u Hrvatskoj.
