U središtu Staroga zavjeta stoji povijesni događaj izlaska iz Egipta, hod naroda kroz pustinju, savez na Sinaju i ulazak u obećanu zemlju. O tome govori Knjiga Izlaska pripovijedajući te povijesne događaje i istodobno ih teološki tumačeći. Izrael je poslije nastavio promišljati svoju povijest, idući dalje unatrag prema patrijarsima. Od sačuvanih predaja nastalo je pripovijedanje o počecima izabranoga naroda, od Abrahama, preko Izaka, Jakova i Josipa koji je na neobičan način završio u Egiptu (Post 12-50). No ni to nisu bile zadnje granice s kojima bi se biblijski pisac zadovoljio. On, zajedno s drugim okolnim narodima promišlja praiskonska pitanja čovječanstva: odakle svijet? odakle čovjek? odakle zlo u svijetu? Polazeći od odgovora u mitovima tih naroda, on nudi svoj odgovor. Taj odgovor zaogrnut je, kako smo već rekli, u slikovit govor koji nije obično pripovijedanje već više oblik poezije kojom on veliča Stvoritelja u njegovim djelima. Umjesto o Bogu saveza, on sada prvi put govori o Bogu stvoritelju svega.

Čitatelj koji prvi put čita Knjigu Postanka naći će se zatečen kad u Post 2, 4b, nakon što je prije toga već pročitao izvješće o stvaranju svijeta, počne čitati drugo, istina nešto drukčije od prvoga. Kako je došlo do toga? Riječ je o različitim predajama u kojima se govori o stvaranju, što znači da se starozavjetni vjernik uvijek iznova pokušavao približiti tajni postanka i da je na slikovit način pokušao o njoj govoriti. Prvo izvješće (Post 1, 1-2, 4a) govori kako Bog uređuje kaotično stanje materije na početku i stvara uvjete za život čovjeku polazeći od tadašnje slike svijeta. Taj tekst potječe vjerojatno iz 6. st. pr. Kr. U starijem izvješću (Post 2, 4b-24), koje potječe iz 9. st. pr. Kr., Bog je prikazan, po uzoru na lončara i vrtlara, kako od gliba zemaljskog oblikuje čovjeka i kako mu za obitavalište priprema krasan vrt pun zelenog i plodnog drveća. Taj vrt, eden, bio je simbol bogatstva i sreće koju je čovjek proigrao grijehom. Stablo spoznaje dobra i zla slikovito želi reći kako čovjek ne može zadirati u Božje područje a da ne bude kažnjen. Zmiju su brojni poganski narodi častili kao svetu životinju i simbol plodnosti. Biblijski pisac joj namjenjuje ulogu zavodljivosti i tako joj oduzima aureolu svetosti što je imala u poganskim epovima.

Čitajući uvijek iznova izvješće o stvaranju svijeta i čovjeka, sveti pisac ga je sve dublje promišljao i na nov način slavio Stvoritelja. Psalmist slavi Boga koji je »dao da provre izvor i bujica«, koji je stvorio »dan i noć«, »učvrstio mjesec i sunce«, »stvorio ljeto i zimu«, stvorio čvrstu granicu između kopna i mora i tako omogućio život na zemlji (Ps 74, 13-17; usp. Ps 89, 12). Vrhunac te pjesničke meditacije nudi psalam 104. Psalmist u svojoj pjesničkoj mašti virtualno putuje prostranstvima svemira diveći se i slaveći Stvoritelja u njihovoj ljepoti. Taj put započinje na nebu gdje Bog stoluje kao moćni kralj. Svjetlo mu je odjeća, a oblaci kola na kojima putuje. Zatim se okreće zemlji i moru slaveći kao prvo veliko čudo stvaranja kroćenje početnoga kaosa i određivanje granica između kopna i silnih voda. Ukroćene vode služe kao mjesto boravka brojnim stvorenjima. Rijeke poje životinje a kiša daje da usjevi niču i donose rod, čemu služi i pravilna izmjena dana i noći. On znade da stvorenje nije samo jednom poteklo do Boga, već da trajno ovisi o njemu. Jer, ako bi on »zakrilio svoje lice«, sve bi se vratilo u ništavilo. Psalam je u isto vrijeme uzvišena molitva da Bog ne ustegne svoju ruku.

Nebo i zemlja, priroda i čovjekov životni prostor predstavljaju divnu cjelinu u kojoj se pojedinosti nadopunjuju i prožimaju. Sve je to izraz Božje stvaralačke mudrosti kojoj se biblijski čovjek ne prestaje diviti. To divljenje doseglo je svoj vrhunac u knjizi Mudrih izreka gdje je Božja mudrost prikazana kao osoba (personificirano), kao ona koja je prva stvorena, a onda je bila nazočna kod stvaranja svega drugoga, u nekom smislu kao Božja pomoćnica (Izr 8, 22-39). Ona ne samo što je sudjelovala u stvaranju, već se prva divila ljepoti stvorenog, igrajući od radosti (8, 30). A to znači da je taj divni red u stvorenjima za čovjeka razlog za trajnu radost i sreću. Zato ta pjesnička meditacija završava pozivom čovjeku: »Tako, djeco, poslušajte me, blago onima koji čuvaju moje putove. Poslušajte pouku, da stečete mudrost i nemojte je odbaciti!« (Izr 8, 32 sl.).