Bezbroj naših osjećaja i želja dijete ne prepoznaje ili ih krivo tumači, jer mu ih ne kažemo direktno i jasno!
Svoje želje i osjećaje djetetu možemo izraziti:
bez riječi, direktno riječima, indirektno riječima, prikriveno, suprotno onom što osjećamo i želimo, preko drugoga, naknadno, neiskreno. Isto važi za osjećaje i želje djeteta. Ugledavajući se u nas, i ono svoje osjećaje i želje izražava bez riječi ili riječima ali zaobilazno, nejasno i indirektno. Između nas i djece razvija se netransparentni, prikriveni i nejasni govor naših emocija i želja, što ima loš utjecaj na djecu, nas i općenito atmosferu u kući.
Očekujemo li da dijete prepozna samo što od njega tražimo? Jesmo li jasni i razumljivi, direktni i jednoznačni u priopćavanju svojih osjećaja i želja djetetu? Koristimo li se prikrivenim, nejasnim i dvoznačnim porukama djetetu u vezi onoga što osjećamo i želimo? Jesmo li iskreni u izražavanju svojih emocija i želja i dozvoljavamo li to isto djetetu?
Nemojmo tražiti od djeteta da prepozna unaprijed što želimo i osjećamo! Kažimo djetetu direktno i njegovim rječnikom što prema njemu osjećamo i od njega želimo! Prihvatimo i uvažavajmo njegove osjećaje i želje i onda kada ne odgovaraju našim očekivanjima! S njim moramo otvoreno razgovarati, a ne skrivati se iza neodređenih i općenitih fraza. Zajedno s djetetom moramo učiti i naučiti izražavati se i razgovarati o svojim osjećajima i željama!
Koliko smo u našim razgovorima s djetetom subjektivni pa samo djelomično slušamo, subjektivno tumačimo i proizvoljno iskrivljujemo ono što nam govori?
Čujemo što želimo, tumačimo kako nam odgovara i dodajemo što nam treba.
Razmišljamo li o mogućnosti naše neobjektivnosti i nepravednosti u razgovoru s djetetom? Imamo li pred očima činjenicu da možda nismo sve čuli, krivo razumjeli i sve to još prilagodili našim neizgovorenim željama, očekivanjima i osjećajima? Zašto pretvaramo svoje, kao jedno od mogućih tumačenja, u jedinu istinu o djetetu? Koliko puta pripisujemo djetetu nešto što ne osjeća, ne govori a još manje želi? Odakle nam uvjerenje da smo uvijek objektivni, pravedni, nepogrešivi i da je istina uvijek samo ono što mislimo da smo čuli i razumjeli?
Dopustite i djetetu da iznese svoje viđenje nekog problema! Saslušajte i njegova objašnjenja! Ne pripisujte mu što samo pretpostavljate! Prihvatimo mogućnost svoje subjektivnosti i krivog tumačenja djetetovih poruka! Razgovarajmo s djetetom i ispravljajmo svoja kriva mišljenja i tumačenja njegovih poruka! Budimo u razgovoru s djetetom malo više objektivni, tolerantniji i otvoreni za drugačije i neočekivano. Dijete ima pravo biti ono što jest a ne samo ono što mi od njega očekujemo i želimo!
