Kao što dva spomenuta izvješća, jedno nakon drugoga, govore o stvaranju svijeta, tako se govori i o stvaranju čovjeka. U prvom izvješću stvaranje čovjeka je prikazano kao vrhunac i kruna svega Božjeg djela, ne samo zato što se pripovijeda zadnje, već i po riječima kojima je Bog to popratio. Dok se za druga stvorenja svaki put kaže: »I vidje Bog da je dobro«, ovdje se prvo donosi Božja odluka da stvori čovjeka: »Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci - svoj zemlji - i svim gmizavcima što puze po zemlji!« (Post 1, 26), da bi se onda reklo kako je Bog i ostvario svoj naum: »Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih« (1, 27). To se ne smije shvatiti kao nekakav predznanstveni pokušaj odgovora na pitanje kako je čovjek nastao, već kao odgovor na teološko pitanje odakle čovjek. Govor da je stvoren »na sliku Božju« ne cilja na čovjekovu bit, već na njegov odnos prema Bogu. Ako sva stvorenja govore o Stvoritelju, čovjek to čini na poseban način. On je legitimna slika Božje nazočnosti u svijetu. Kao gospodar svega stvorenoga, čovjek ima poseban odnos i prema Bogu i prema stvorenjima.

Da bi se shvatila biblijska poruka o stvaranju, važno je uočiti razliku između našega današnjeg načina mišljenja i onoga semitskog koje nalazimo u Bibliji. Naše mišljenje počiva na grčkoj filozofiji i usmjereno je na pitanje o biti nečega, u ovom slučaju svijeta i čovjeka, dok Semit na pitanje o biti odgovara pripovijedanjem početaka odnosno prapovijesti. Bit je određena početkom postojanja. Čovjek je načinjen od »praha zemaljskoga« i zato je smrtan, ali je od Boga primio »dah života« i postao »živa duša« (Post 2, 7). Tek jedna od najmlađih biblijskih knjiga, Knjiga Mudrosti, napisana u židovskoj dijaspori pod utjecajem grčke misli, pokušava filozofski razmišljati o stvaranju: »Jer ti ljubiš sva bića i ne mrziš ni jedno koje si stvorio. Jer da si štogod mrzio, ne bi ga ni stvorio. A kako bi išta moglo opstojati ako ti ne bi htio? Ili se održati ako ga ti nisi u život dozvao? Ali ti štediš sve, jer sve je tvoje, Gospodaru, ljubitelju života, i tvoj je besmrtni duh u svemu« (Mudr 11, 24-26). Umjesto plastičnoga pripovijedanja kako Bog suvereno stvara, ovdje se iz perspektive stvorenja filozofski razmišlja o životu i njegovoj održivosti i zaključuje kako je Bog sve stvorio i sve uzdržava iz ljubavi.

Oni koji Bibliju uzimaju doslovce, imaju problema s pitanjem: je li Bog na početku stvorio jedan ljudski par (monogeneza), kako naizgled sugerira govor o stvaranju Adama i Eve, ili njih više (poligeneza)? Adam i Eva nisu povijesna imena konkretnih ljudi već imena koja imaju simbolično značenje koje ima poruku. Adam znači »čovjek od zemlje«, dakle predstavnik ljudske vrste, dok Eva znači »majka života« ili jednostavno pramajka. Simbolika je sadržana i u govoru o stvaranju žene iz Adamova rebra. To je neizravan odgovor na poganski pogled na ženu koja je smatrana nižim bićem od muškarca. Ako je ona, prema Bibliji, stvorena od Adamova rebra, to znači da je njemu jednaka i s njim ravnopravna. Biblijski pisac je to prikazao gotovo scenski plastično, kad kaže kako je Bog tako stvorenu ženu doveo Adamu, koji među svim životinjama nije mogao sebi naći odgovarajuću družicu, a sad kliče: »Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove, od čovjeka je uzeta!« (Post 2, 23). U zadnjoj rečenici u pitanju je mala igra riječi koja na hrvatskom nije odmah razumljiva, ali jest na hebrejskom. Čovjek znači »iš«, a žena »išah«, dvije riječi istoga korijena.

Izvješće o stvaranju svijeta i pogotovo čovjeka teološki je govor u književnom ruhu i u obliku pripovijedanja. To pripovijedanje ničim nas ne sili da prihvatimo monogenezu, to jest da su svi ljudi potekli od jednoga para. Ono ostaje otvoreno prema znanstvenim teorijama o nastanku ljudske vrste. Cijelo izvješće želi reći tri bitne stvari: a) Sve stvoreno potječe od jednoga Boga, a nije plod nikakvih kozmogonija u kojima je sudjelovalo mnoštvo bogova kroz svoje sukobe; b) Zlo ima svoje korijene u čovjekovoj slobodi, a nije njegova sudbina od početka; c) Čovjek je kao slika Božja u posebnom odnosu prema Bogu, i to kao muškarac i žena koji su jednaki i ravnopravni. Te velike biblijske poruke, ako se uzmu ozbiljno, bolje ističu i štite ljudsko dostojanstvo nego svi zakoni ovoga svijeta zajedno.