2. nedjelja kroz godinu A: Iz 49, 3. 5-6; 1 Kor 1, 1-3; Iv 1, 29-34

Prošli tjedan bio je blagdan Krštenja Gospodinova, no prošla nedjelja može se donekle gledati i kao prva nedjelja kroz godinu. Evanđelisti (Matej, Marko i Luka) za tu nedjelju donose zgodu o glasu i golubu s neba. Današnje evanđelje je Ivanova verzija iste zgode, i to je samo potvrda da se prošla nedjelja može uzeti i kao prva nedjelja kroz godinu. Pavlov pozdrav Korinćanima prikladno upozorava na bit liturgijskog vremena koje počinje: stvoreni smo sveti, na svetost smo pozvani - i trideset i nešto tjedana daju dovoljno vremena da se ta stvarnost realizira u životu svakoga pojedinog kršćanina i svakoga pojedinog čovjeka. Prepoznajući Isusa kao Jaganjca Božjega, Ivan Krstitelj zgodno upozorava na to kako se svetost ostvaruje: kroz žrtvu, trpljenje i smrt. Čovjek je pozvan na služenje (kao što govori prorok Izaija) da bi Gospodnje spasenje moglo zasjati! Krštenje čini ljude svetim, ali traži i da ljudi teže svetosti.

Starozavjetno čitanje je nastavak teme Isusa kao sluge te njegove objave kod krštenja, a radi se o drugoj pjesmi Sluge Jahvina. Kad se usporedi prva s drugom pjesmom Sluge Jahvina, mogu se uočiti dvije različite stvari. Kao prvo, druga pjesma tvrdi da je Bog pozvao svog slugu »od utrobe«. Ta svijest »predestinacije« je karakteristična za proroke Izraela, a nalazi se kasnije i u Pavlovoj poslanici Galaćanima (Gal 1, 15). Ideja predestinacije ne može se dopustiti da bi se ugrozila dogma, ali se ovdje može gledati kao doksološki izraz vjere u konkretnoj situaciji. Radi se o činjenici koja se u evanđeljima nalazi kod navještenja i u opisima Isusova rođenja. Druga razlika između pjesama Sluge Jahvina je u naglašenoj univerzalnosti misije Sluge Jahvina. Prva pjesma jednostavno govori o »svjetlu narodima« dok druga pjesma ne ograničava tu zadaću samo na Izraela, nego je proširuje: »Postavit ću te za svjetlost narodima, da spas moj do nakraj zemlje doneseš.«

Ovom nedjeljom počinje niz novozavjetnih čitanja iz Prve poslanice Korinćanima, a danas je donijet uvodni pozdrav koji je bio uobičajen za konvencionalna pisma onog vremena. No Pavao tom uvodnom pozdravu daje kršćansku notu: on je apostol Krista, pismo upućuje Crkvi Božjoj i pozdravlja kršćanskim pozdravom - milost i mir. Ali najvažnija značajka je Pavlov naglasak na univerzalnosti Crkve. On podsjeća Korinćane da su oni Crkva Božja »koja je u Korintu«. Oni su mjesno utjelovljenje univerzalne Eklezije (Ecclesia). Postoji samo jedan narod Božji, a svaka zajednica nije ništa drugo negoli manifestacija toga jednog naroda. Pavao ih također podsjeća da nisu sami, da su na svetost pozvani skupa sa svima koji prizivaju ime Gospodina Isusa Krista. A Isus je Gospodin, kako njihov tako i drugih mjesnih Crkava. Crkva nije samo skup vjernika koji ispovijedaju istu vjeru i nije nešto što svatko smatra da može osnovati (kao recimo u Sjevernoj Americi gdje ima bezbroj crkvenih zajednica). Ispravno poimanje donosi Pavao kad na Crkvu gleda kao na nešto što se ne može dijeliti u više crkava. Niti udruživanje više crkava čini Crkvu. Crkva je jedna.

Evanđelje donosi Ivanov ulomak, iako su tijekom liturgijske godine A evanđeoski ulomci uglavnom iz Matejeva evanđelja. Razlog za današnju iznimku je važnost Isusova krštenja za bogojavljensko razdoblje. Četvrti evanđelist izbjegava direktno opisivanje Isusova krštenja. Možda zato što bi opisivanje moglo izgledati kao da je Isus manji od Ivana Krstitelja. Stoga Krstitelj svjedoči o teološkom značenju krštenja, kako je i izraženo u glasu s neba i u silasku goluba. Aluzija na glas s neba je jasna u riječima »on je Sin Božji« a vjerojatno i u referenci na »Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta«. Ta dva izraza isto tako mogu biti aluzije da se Isusa poistovjeti sa slugom Jahvinim. Pitanje je zašto je donijet taj Ivanov izvještaj o krštenju i što on donosi novo u odnosu na ostala tri sinoptička izvještaja? Novost je u dvije stvari. Ivan jasnije negoli sinoptici naglašava da teološko značenje krštenja treba posebno tražiti u očitovanju Isusa kao sluge Jahvina. I druga novost je da će Isusovo poslanje kao sluge uključivati preuzimanje grijeha svijeta na sebe (Iz 53). Na taj način poslijebogojavljensko vrijeme počinje upozoravati na još jednu stvarnost, a to je stvarnost muke i smrti Isusa Krista Gospodina našega.