O čemu razmišljamo kada slušamo dijete koje nam govori? Koliko smo u stanju ne samo slušati dijete nego i razmišljati o tome što nam govori? O čemu više razmišljamo: O tome što ćemo djetetu kazati ili o tome što nam je ono reklo? Zar doista mislimo da od djeteta ne možemo ništa naučiti? Zar doista vjerujemo da samo dijete može nešto naučiti od mene?
I od djeteta se može mnogo toga naučiti! Dijete je potrebno slušati ne samo srcem nego i mozgom! Slušanje bez razmišljanja je vrijeđanje djeteta koje slušamo!
Slušanjem i razmišljanjem i roditelj i dijete postaju pametniji i zreliji! Mozgovi roditelja i djeteta održavaju se i dalje razvijaju međusobnim slušanjem i obostranim razmišljanjem!
Svoja razmišljanja roditelji i djeca ne smiju zadržati za sebe. Ona se moraju izmjenjivati u dijalogu, koji predstavlja njihov »zajednički mozak« bez kojega nema uspješnog odgoja.
Zadržavamo li naša razmišljanja samo za sebe ili ih i priopćavamo djetetu? Koliko smo u stanju povezivati različita razmišljanja u razgovoru s djetetom? Smatramo li dijete prikladnim partnerom za ravnopravnu izmjenu naših ideja i misli? Kažemo li djetetu što mislimo o onome što nam je kazalo ili o tome pričamo s nekim trećim? Kakav je omjer između količine našeg govora, vremena našeg slušanja i dužine razmišljanja u razgovoru s djetetom?
Svako dijete želi čuti što mislimo o onome što nam je reklo! Ne treba se bojati djetetova mišljenja o našem mišljenju! Roditelja i dijete povezuje i srce i mozak, i osjećanje i razmišljanje! Dijalog s djetetom zahtijeva izmjenu međusobnog razmišljanja! Djetetu su potrebne i naše misli, a ne samo naši osjećaji!
Kada razgovaramo s djetetom, ono je znatiželjno što mi mislimo a mi bi trebali biti znatiželjni što dijete misli o onome o čemu razgovaramo kao i o nama koji s njim razgovaramo. Izgovoreno je uvijek praćeno određenim razmišljanjem, ne samo onoga koji govori nego i onoga s kim razgovaramo. Naša misaona pozadina izgovorene poruke kao i time potaknuto razmišljanje djeteta kao primaoca poruke moraju biti međusobno također izgovorene ako želimo da razgovor s djetetom bude otvoren, jasan i učinkovit, a to znači prihvaćen od djeteta. Samo kombinacijom međusobnog slušanja i tome odgovarajućeg razmišljanja, koje se također obostrano priopćava, razgovor postaje odgojno sredstvo ne samo za dijete nego i nas odraslih.
Razgovarajmo, slušajmo ali i razmišljajmo o čemu govorimo i što od djeteta tom prilikom čujemo! Komunicirajmo ne samo riječima nego i mislima! I dijete i mi govorimo i mislimo. Doznajmo što ono misli, ali mu omogućimo da i ono dozna što mi mislimo!
