Četvrta nedjelja kroz godinu A: Sef 2, 3; 3, 12-13; 1 Kor 1, 26-31; Mt 5, 1-12a

Kroz sva današnja čitanja provlači se jasna tema, a to je tema siromašnih: »ja ću pustiti da u tebi opstane samo skroman i čedan narod« (prvo čitanje); »Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko« (refren pripjevnog psalma); »Bog izabra lude... slabe... neplemenite i prezrene« (drugo čitanje); »Blago siromasima duhom« (evanđelje). Svi ti citati pokazuju da je teško odrediti gdje u kršćanskom promišljanju smjestiti siromašne. Jesu li siromašni samo oni koji su u materijalnoj i ekonomskoj potrebi? Pojam siromaštva je osebujan. Često su oni koje ljudi smatraju jakima u biti jako slabi. Ljudski život je naglašeno kaleidoskopski. Jaki u jednom trenutku, u drugom postaju itekako slabi. Siromasi u biblijskom smislu jesu oni koji bez ičega stoje pred Bogom, ovisni samo o Njemu i samo od Njega čekaju izbavljenje. Stoga na siromaštvo ne treba gledati s prezirom, nego bi se svi trebali osjećati slabima i siromašnima pred Bogom.

Prorok Sefanija je kršćanima jedan od najmanje poznatih i najrjeđe korištenih starozavjetnih proroka. Tako je bilo i od početka, budući da je u Novom zavjetu citiran samo jednom (Mt 13, 41). Prorokovao je za vrijeme reformatorskog kralja Jošije, tako da je živio negdje istodobno kad i prorok Jeremija. No Sefaniju nije toliko zanimala Jošijina reforma. On je bio zaokupljen temom nadolazećeg suda - tako da je o danu Gospodnjem imao puno toga reći. Za njega će dan Gospodnji biti dan tame, a ne svjetla; dan osude Izraelu. Stoga ne čudi što u današnjem čitanju ističe potrebu traženja pravde i poniznosti, budući da će samo ponizan i pravedan narod izbjeći dan suda. Osim te teme, prorok Sefanija je isto tako naglašavao Božju brigu za siromašne, o čemu će biti govora i u prvom blaženstvu današnjeg evanđelja. Zanimljiva je i činjenica da je starozavjetno čitanje sastavljeno iz dva dijela spajajući dva ulomka koja se nalaze u dva različita poglavlja Sefanijine knjige. No taj spoj nije neprirodan, budući da oba ulomka zagovaraju poniznost kao jedinu stvarnost koja će vrijediti na dan suda.

Čitanje prošlog tjedna je govorilo o podjelama koje su bile u korintskoj zajednici. Nakon inicijalnih uputa što raditi, Pavao obično raspravlja o teoloških razlozima problema. Problem s Korinćanima je bio da su se smatrali previše sigurnim u sebe. Hvalisali su se svojom mudrošću. Vjerovali su da su krštenjem u Krista postali dionici nebeske mudrosti i smatrali su se superiornijim od drugih, mudri i jaki; a zapravo su pripadali običnom sloju društva, i među njima nije bilo mnogo mudrih po tijelu, niti mnogo snažnih, niti mnogo plemenitih. Nije bilo nikakvog razloga za njihovo hvalisanje. Nije nikakvo duhovno iskustvo, postignuće, razlog njihova spasenja, nego jedino Božji spasenjski čin u Isusu Kristu, činjenica koja bi ih trebala natjerati na poniznost. Ako se treba »hvaliti«, jedino se treba hvaliti u Gospodinu. Pavao upozorava na temeljnu grešku Korinćana, a to je da ni nisu svjesni da biti kršćanin znači odreći se hvalisanja svake vrste. Hvalisanje je, po Pavlu, na samom vrhuncu skale ljudske grešnosti. U to iskušenje vrlo lako padaju mnogi, kako vjernici, tako i nevjernici.

Matej Govor na gori otvara blaženstvima. Svako blaženstvo je sastavljeno iz dva dijela: prvi dio govori o poniženju u sadašnjosti, a drugi o proslavi u budućnosti. Blaženstva, barem u Matejevoj verziji, nisu upućena svima, nego učenicima, tj. onima koji su sve ostavili i pošli za Isusom. Oni su siromašni duhom; oni su oni koji su shvatili da su duhovno siromašni, koji nisu sami pravedni i zato žeđaju i gladuju za Božjom pravednošću. Druga grupa blaženstva je mnogo živahnija. Radi se o milosrdnima, čistima srcem i mirotvorcima koji su proglašeni blaženim. Vjera, ako je nepatvorena, djeluje po ljubavi, kako kaže Pavao. Tek oni koji povezuju i aktivnu i pasivnu stranu istinskog odnosa prema Bogu, tek oni su proglašeni već sada i ovdje blaženima. I tek je njima obećan budući boravak u kraljevstvu Božjem. Često se smatra da blaženstva opisuju sam Kristov život i da su blaženstva stvarnost koju je ljudima teško ovdje na zemlji živjeti i ostvariti. Isus je živio i činio sve ove stvari o kojima blaženstva govore. I to ga je dovelo do križa; no upravo to ga je dovelo i do uskrsnuća.