Ovih dana mediji u Hrvatskoj prepuni su tvrdnjâ o zastoju, čak i mogućem prekidu, u procesu približavanja Hrvatske Europskoj uniji a kao razloge za tu krizu navode ZERP, neostvarenu reformu pravosuđa, korupciju te premali napredak u temeljnim pravima. Mediji također najavljuju žurni »akcijski plan« nove Vlade pa je u javnosti stvoren dojam da Vlada tu krizu može svladati određenim popuštanjima na međunarodnom planu, učinkovitijim reformnim djelovanjem u društvu te suzbijanjem korupcije. Budući da - po stavovima službene hrvatske politike čak usklađene među parlamentarnim strankama - pristup Republike Hrvatske EU-u nema alternative, mnogi se pitaju: što se to zapravo dogodilo ili što se to događa, koliko takvu krizu hrane antihrvatski raspoložene snage u međunarodnoj zajednici, a koliko za takvo stanje odgovornost leži na domaćim faktorima? Oni koji - za razliku od medija u Hrvatskoj - promišljaju dalje i dublje, pitaju se također: kojim to faktorima u hrvatskom društvu zapravo uopće ne odgovara da Hrvatska pristupi EU-u?

U medijima se često sve one koji kritički promišljaju pristup i događanja na tom putu pristupa Hrvatske EU-u etiketira da su euroskeptici, predbacuje im se desničarska rigidnost i »nacionalistička zatucanost«. Za medije i u tom pitanju osumnjičeni je identificiran, lociran i neprijeporno - kriv te se na eventualne druge krivce uopće i ne pomišlja. U društvu koje želi biti slobodno i demokratsko sasvim su legitimna kritički ili negativno intonirana mišljenja o pristupu Hrvatske EU-u, no ipak je važno razlučiti koji razlozi vode različite skupine i pojedince da tako razmišljaju. Važno je također uočiti da stavovi o tako važnom pitanju za hrvatski narod i hrvatsku državu ne mogu biti tek crno-bijeli, ma koliko mediji upravo takvu sliku stvarali.

U hrvatskom društvu postoje snage koje nipošto ne žele da Hrvatska postane dio EU-a, a da gotovo nikada za to nisu prozivane ni s javnih političkih govornica ni iz medija.

Lako je razumjeti sve one koji iz svoga romantičnog rodoljublja sanjanju Hrvatsku kao stvarno neovisnu, suverenu i prosperitetnu državu koja, svjesna svoje relativne malenosti, treba biti neutralna te želi dobre i korektne odnose sa svim susjednim i svim drugim državama. Za takvo mišljenje - koje nije protiv nikoga i koje je moguće samo iz idealizirane ali nažalost ne i realne slike suvremenoga svijeta i odnosa u njemu - u hrvatskoj javnosti gotovo uopće nema razumijevanja ni prostora. Činjenica je također da takav dobrohotni ali možda naivni stav uopće nema nikakvog utjecaja na sadašnju službenu hrvatsku politiku. Ipak, postojanje takvoga stava dobro je došlo onim snagama u hrvatskom društvu koje se ježe na samu riječ hrvatsko rodoljublje ili hrvatski patriotizam i koje postojanje takvog mišljenja javnim etiketiranjem zlorabe za prikrivanje za hrvatsko društvo i državu Hrvatsku daleko opasnijih razloga svojih protivljenja pristupa Hrvatske EU-u.

U hrvatskom društvu postoje snage koje nipošto ne žele da Hrvatska postane dio EU-a, a da gotovo nikada za to nisu prozivane ni s javnih političkih govornica ni iz medija. Te snage, kojima je jedan od važnijih zajedničkih nazivnika upravo protivljenje ulasku Hrvatske u EU, vođene su pri takvom svom stavu vrlo različitim vlastitim interesima. Jednoj od skupina takvih snaga neprihvatljiv je ulazak Hrvatske u EU jer bi pripadnici te skupine izgubili svoju sadašnju iznimno veliku političku moć. Pripadnici te skupine, bez obzira na to bili oni sasvim izvan struktura vlasti ili u samim strukturama, već dugo u Hrvatskoj donose gotovo sve važne odluke koje onda legalne državne strukture moraju provoditi. Pripadnici te skupine djeluju po vrlo razrađenom i uhodanom modelu nekadašnjega centralnog komiteta koji je baš o svemu odlučivao a ni za što nije odgovarao te zapravo predstavljaju otuđenu ali realnu vlast i političku moć na koju čak ni izbori nemaju nikakav utjecaj. Budući da u EU nije moguće očuvati takav utjecaj izvan struktura državnih vlasti, razumljivo je da pripadnici te skupine moraju sve učiniti da Hrvatska što kasnije pristupi EU-u jer to znači i produljenje njihova utjecaja.

Više je različitih skupina koje su na različitim razinama i područjima društvenoga života stekle stanoviti monopol koji donosi brojne i njima iznimno važne povlastice. Razumije se da takvim skupinama takav povlašteni položaj omogućuju oni moćniji i da oni moćniji također imaju i te kakve koristi od postojanja takvih povlaštenih skupina. Takve skupine najčešće se kriju iza velikih načela i parola kao što su slobodno tržište, ljudska prava, tolerancija, različitost, multikulturalnost, a u stvarnosti diskriminiraju druge, katkad upropaštavaju čitave skupine i čitava područja. Budući da u EU nije moguće očuvati takve povlastice u zakonitom društvenom životu, razumljivo je da pripadnici tih skupina moraju sve učiniti da Hrvatska što kasnije pristupi EU-u ili da uopće ne pristupi, jer to bi za njih značilo i toliko produljenje njihova povlaštenog područja.

U hrvatskom društvu postoje i skupine i pojedinci koji ne žele nikakvu Hrvatsku pa onda, razumljivo, ni Hrvatsku u EU-u - no pripadnici takvih skupina također imaju pravo na takvo svoje mišljenje i na njegovo iznošenje, ali nemaju pravo djelovati i postupati po tom uvjerenju jer bi to u svakoj državi bio čin veleizdaje.

Hrvatsko društvo, a to znači svi svjesni i dobrohotni građani, mora smoći snage i suočiti se sa spomenutim skupinama, a metode za svladavanje tih neetičkih i neustavnih povlastica vrlo su jednostavne: poštivanje stvarne zakonitosti na svim razinama društvenoga života i transparentnost u donošenju odluka na svim razinama političke, sudske, gospodarske, monetarne i kulturne vlasti. Poraz tih snaga značio bi poraz i korupcije i uklanjanje zapreka boljitku Hrvatske i njezinu pristupu EU-u.