Na slavonskobrodskom području živi 1229 vjernika katolika istočnoga obreda - grkokatolika. Organizirani su u župe Gornji Andrijevci, Sibinj i Slavonski Brod. U tim župama vjernici žive u tridesetak mjesta, a u nekima je samo nekoliko župljana. Najviše grkokatolika je u Slavonskom Brodu gdje ih je oko 420. Tamo se okupljaju oko župne crkve, dok su još crkve u Gornjim Andrijevcima, zatim kapele u Magić Maloj, Bukovju i Sibinju. U Slavonskom Brodu liturgija se slavi svake nedjelje i blagdanom. U Gornjim Andrijevcima liturgija je svake druge nedjelje, dok je u Magić Maloj svaka tri mjeseca. U Bukovju liturgija se slavi jedanput mjesečno.
| »Ne želim praviti djeci probleme. Oni koji znaju kamo pripadaju, oni će i doći. Ako su župnici korektni, onda nije problem usmjeriti i one koji zalutaju u njihovu župu. Rimokatolički svećenik bi trebao objasniti i svom i mom župljaninu te razlike. Grkokatolik je svatko onaj kome je otac, djed, pradjed bio grkokatolik. Djeca trebaju biti krštena u obredu svoga oca. Ako su kršteni i u Rimokatoličkoj Crkvi, trebaju se voditi kao grkokatolici. Jedino Rim može promijeniti obred i djevojka kada se uda«, kaže župnik Barščevski. |
Većina Ukrajinaca okupljena je u Slavoniji, a najviše ih je oko Slavonskoga Broda. Jedanput u godini okupe se na ukrajinski bal u Slavonskom Brodu. Tako su se u velikom broju okupili 26. siječnja uz tradicionalnu ukrajinsku glazbu. Na brodskom području Ukrajinci katolici organizirani su crkveno u župu Gornje Andrijevce, Sibinj i Slavonski Brod. Na tom području već su sto godina - kad je i utemeljena župa g. 1908.
Župnik Ivan Barščevski živi u Sibinju sa suprugom Jozefom rođ. Olenjug. Podigli su sina svećenika o. Tarasa koji je magistar biblijskih znanosti i profesor u Ukrajini, zatim kćer Katerinu koja radi u Slavonskom Brodu te kćer Olju koja je na postdiplomskom studiju crkvenog prava u Rimu. Predstavljajući župne zajednice kojima upravlja, župnik Barščevski ističe da je to veliko područje koje pokrivaju njegove župe. »Moje župe protežu se od Garčina do Novske i to je veliki teritorij«, kaže. »Prema preciznom popisu koji je načinila moja kći Olja u svom diplomskom radu, na području te tri župe imamo 1.229 vjernika. U tim župama vjernici žive u tridesetak mjesta, a u nekima je samo nekoliko župljana. Najviše grkokatolika je u Slavonskom Brodu gdje ih je oko 420. Tamo se okupljaju oko župne crkve, dok su još crkve u Gornjim Andrijevcima, zatim kapele u Magić Maloj, Bukovju i Sibinju. U Slavonskom Brodu liturgija se slavi svake nedjelje i blagdanom. U Gornjim Andrijevcima liturgija je svake druge nedjelje, dok je u Magić Maloj svaka tri mjeseca. U Bukovju liturgija se slavi jedanput mjesečno. Župljani drže do svoje crkve i do svoga obreda, a k tome vrlo je dobra suradnja s rimokatolicima. Uz pojedinačne ispovijedi imamo uskrsne i božićne ispovijedi gdje bude veći broj župljana. U župi se priređuje posebna ispovijed za bolesnike. Kao i u drugim župama u Hrvatskoj, ima nešto samačkih domaćinstava, ali isto tako imamo obitelji s više djece. Tako imao obitelji čak s devetero djece, zatim obitelj sa šestero djece, s petero djece. Najviše je obitelji koje imaju jedno ili dvoje djece«, kaže župnik Barščevski.
Kome je otac grkokatolik i on je grkokatolik
Iako se radi o maloj zajednici, crkveni objekti su obnovljeni. »Ljudi znaju dijeliti ono što imaju. Rado dadnu svoj prilog za crkvu, a i pomažu svećeniku. Od nekih većih zahvata koje nismo u stanju sami učiniti to radi biskupija. Tako smo popravljali izvana župnu kuću u Sibnju, zatim crkvu. Kad su u pitanju dolasci na nedjeljne liturgije, u Slavonski Brod na liturgiju dođe oko 50 vjernika, u Andrijevcima ih dođe do 30 te u Bukovju do petnaestak. Na liturgiju dođu i rimokatolici i obrnuto, pa je teško govoriti o statistici.«
Župnik Barščevski kraće vrijeme radio je u školi neposredno nakon demokratskih promjena. I to je činio volonterski. »Mogao sam i dalje predavati grkokatolicima, ali to nije dobro jer bi se na neki način getoizirali, a Crkva je ista. Ne želim praviti djeci probleme. Oni koji znaju kamo pripadaju, oni će i doći. Ako su župnici korektni, onda nije problem usmjeriti i one koji zalutaju u njihovu župu. Rimokatolički svećenik bi trebao objasniti i svom i mom župljaninu te razlike. Grkokatolik je svatko onaj kome je otac, djed, pradjed bio grkokatolik. Djeca trebaju biti krštena u obredu svoga oca. Ako su kršteni i u Rimokatoličkoj Crkvi, trebaju se voditi kao grkokatolici. Jedino Rim može promijeniti obred i djevojka kada se uda«, kaže župnik Barščevski.
Među brojnim aktivnim vjernicima je Josip Lesi. Rođen je u Bosni u župi Prnjavor, a od 1970. živi u Slavonskom Brodu. Govoreći o životu i ekonomskoj situaciji u Slavonskom Brodu, Lesi ističe da se mnogi snalaze na različite načine i tako spajaju kraj s krajem. »Ja sam metalski radnik pa sam određeno vrijeme radio u Njemačkoj, a sada sam u mirovini«, kaže Lesi. »U Slavonskom Brodu i okolici ima puno grkokatolika, ali nekima je daleko ići na liturgiju pa idu u rimokatoličku crkvu. Lijepo je što se čuva obred. Kad su veći blagdani, dođe nas u punom većem broju nego običnom nedjeljom i blagdanom. Često je problem što mnogi ne razumiju da smo i mi katolici. Primjerice, moji u Bosni još služe po julijanskom kalendaru i teško je to nekome objasniti. Tako mi znaju prigovoriti iz svog neznanja da smo kao Srbi. Kažem im neka pitaju svoga svećenika. Primjerice, meni je vjeronauk predavao nekadašnji banjolučki biskup Alfred Pichler. Ponekad pokušam svom okružju objasniti, ali to oni teško shvaćaju. Za njih je drukčiji obred pa je samim time i druga Crkva«, kaže Lesi.
U župi je aktivan Josip Korči koji je rođen u Gornjim Andrijevcima. »U vrijeme moga djetinjstva služili smo se julijanskim kalendarom koji je promijenjen dolaskom NDH. Tada su nas gledali kao malo čudno i bili smo na neki način po strani. Neka prava koja su imali rimokatolici mi nismo imali, npr. kod dodjeljivanja zemlje. No, ništa nas nije spriječilo da se držimo svoje Crkve i svoga obreda. Prije se puno više dolazilo u crkvu, a sada manji broj ide u rimokatoličku crkvu. Kad su naši stari polazili iz Ukrajine, svećenici su im rekli da će naići na pravoslavnu i katoličku crkvu te da idu na bogoslužje u katoličku crkvu«, kaže Korči.
Mihajlo Čučman ističe da između Ukrajinaca i Rusina nema razlike. To je jedan narod. »Isti je to narod samo što oni uvijek govore da oni ne znanju govoriti ukrajinski«, kaže Čučman. »Ima nekih neznatnih razlika, ali to je pitanje neznatno. Ja sam Ukrajinac, a rođen sam u Kaniži. Tamo je bilo pola Ukrajinaca, a pola Hrvata. Dakle, pola grkokatolika, pola rimokatolika. Vjeronauk je bio rimokatolički još pedesetih godina kad je svećenik dolazio u školu. Rimokatolički vjeronauk bio je u Kaniži još pedesetih godina nakon Drugoga svjetskog rata. Ubrzo nakon ukidanja vjeronauka i odnos prema onima koji su išli u crkvu bio je drukčiji. Tadašnje vlasti propisale su mu malo veće poreze i obveze. Kad sam bio dijete, mnogi nisu znali tko smo pa su nas često svrstavali među Ruse. Ima puno onih koji ni danas ne razumiju da je ovo katolička a ne pravoslavna Crkva«, kaže Čučman.
Ukrajinski jezik je treći u Europi
Aktivni čitač Mihajlo Semenjuk ističe da je on četvrta generacija Ukrajinaca koji žive u Hrvatskoj. »Otac i majka su Ukrajinci i u kući razgovaramo ukrajinski«, kaže Semenjuk. »U Slavonskom Brodu imamo kulturno-umjetničko društvo koje okuplja pedesetak članova. Njegujemo pjevanje, sviranje, okupljamo se u zborove i priređujemo druge kulturne aktivnosti koje pomažu očuvati naš identitet, a istodobno omogućavaju nam izjašnjavati svoju kulturu. Crkva nas je očuvala da se ne izgubimo, odnosno da se ne asimiliramo među rimokatolike. U tome je pomogla priprema djece za prvu pričest, zatim kroz liturgijski jezik, pjevanje. Svećenici aktivno sudjeluju u radu našeg KUD-a. Pomažu nam najviše oko jezika, i to su najvažnije osobe. Oni nam puno pomažu i mogu pomoći. Uspjeli smo sačuvati jezik i Crkva je puno pomogla da se to održi. Iako samo različiti, sve je to slično u liturgiji. To je jedno bogatstvo Katoličke Crkve. Mi malo više pjevamo u liturgiji nego rimokatolici. Ponosni smo jer imao jaku Katoličku Crkvu u Ukrajini kamo često odlazimo. Išli smo na hodočašće u Ukrajinu a organiziramo i privatne susrete. Oni dolaze k nama. Sretni smo da je ponovno jaka grkokatolička Crkva u Ukrajini, jer time smo i mi jači. Doduše, kod nas je malo problematičnije, jer nas nema puno. Tu je i asimilacija prisutna pogotovo gdje su miješani brakovi između rimokatolika i grkokatolika. Nažalost, tu se često gubi ona grkokatolička strana«, kaže Semenjuk.
Angela Burkuš ističe da se njezin otac posebno zalagao da se napravi grkokatolička crkva u Slavonskom Brodu. »Prije toga imali smo liturgiju svake nedjelje u rimokatoličkoj crkvi« kaže Burkuš. »K nama je redovito dolazio Bukatko, štoviše kod nas je znao prenoćiti. Dok je bio Sovjetski Savez, nisam se osjećala kao da tamo pripadam, jer to sam drukčije doživljavala. Tek 1988. shvatila sam da pripadam ukrajinskim korijenima. Sada češće idem u Ukrajinu i održavam veze. Što se tiče kulture, imamo veliku slobodu i veliku podršku od šire zajednice. Kad je u pitanju jezik, većina nas naučila je ukrajinski u obitelji ili pri crkvi. U našoj kući ukrajinski je materinski jezik, što je meni puno pomoglo kasnije u mom poslu«, kaže Burkuš.
Slavonski Ukrajinci iz Europske unije
Predstavnik ukrajinske nacionalne manjine na gradskoj razini je Nikola Zastrižni. »Mi smo ovdje stotinjak godina i na neki način inkardinirani smo u ovo društvo«, kaže Zastrižni. »Sve probleme rješavamo skupa a isto tako slavimo skupa i uspjehe. Kao predstavnik nacionalne manjine na razini grada, a prije sam bio na razini županije, mogu reći da su odnosi sasvim u redu. Asimilacija je neizbježna i ona čini svoje. I nakon sto godina mi smo se održali. Bilo je tu problema, ali kao i onima koji žive pored nas. Treba napomenuti da su u tom stoljeću bila tri rata koja su ostavila svoje tragove. Naša mala zajednica jako je kompaktna i kao takva uspjela se održati. Imamo župe u Brodu u Kaniži i u Andrijevcima. To su male skupine grkokatolika koji su se održali. Moji su iz župe Kaniža, a tamo su došli u vrijeme Austro-Ugarske, dakle s područja koje je nekoć bilo u istoj državi kao i Hrvatska. To je praktički nekoć bila Europska unija. Treba pohvaliti što je razvijen interes za ukrajinski jezik među mladima. Shvaćaju da je ukrajinski jezik bitan i da ima prednost jer Ukrajina ima 48 milijuna ljudi. To je već drugi ili treći jezik u Europi. U Hrvatskoj se govori jedan endemski ukrajinski jezik, književni se jezik razvija. Osobno čitam ukrajinski, ali kad čitam nešto teže, već mi je potrebno više puta pročitati kako bih mogao sve razumjeti. Mi imamo tu jezik koji je donesen. Svećenik je uvijek bio prevoditelj. Kad nešto priredimo na hrvatskom jeziku, svećenik to prevede na ukrajinski. Crkva je tu odigrala veliku ulogu i svi se među nama drže svoje Crkve i svoje vjere. Zbog naše posebnosti i toga što držimo svoje, i rimokatolici nas cijene. To je velika naša prednost što smo mali i što smo svjesni tko smo. Suradnja je sa svima jako dobra«, kaže Zastrižni.
Tri rođene sestre redovnice
U župi je vrlo aktivan Vlado Karešin koji kaže da su Ukrajinci u Slavonskom Brodu i okolici međusobno dobro povezani. »Kad se ova crkva gradila, svi smo priskočili i svojim prilozima i radom pridonosili svatko u svojim mogućnostima«, kaže Kerešin. »Tako se uspjela napraviti naša crkva koja nam puno znači. Kad je u pitanju solidarnost, ona je istaknuta na svim područjima. Primjerice, kad netko nešto gradi, ide se pomagati. Ili kada dođu naši Ukrajinci, onda se to dragovoljno odradi. Pomažemo i drugima. Jako smo vezani s rimokatolicima. Stanovito vrijeme imali smo liturgiju u rimokatoličkoj crkvi kod pokojnog Marka Majstorovića. Isto tako puno smo pomagali pri gradnji rimokatoličke crkve. Tu se posebice isticao naš Ukrajinac Burkuš koji je bio veliki donator kad su u pitanju crkve«, kaže Kerešin, otac petero djece. »Moja supruga, Hrvatica i rimokatolikinja, prihvatila je grkokatolički obred. Tu smo vjenčani, tu odgajamo djecu. Kad nam dolaze svećenici prigodom blagoslova, onda kod nas navrate i rimokatolički svećenici. Ili dok smo bili još djeca, ministrirali smo kod župnika Majstorovića koji nas je pripremao za svećenike. Okupljao nas je oko sebe, učio. Danas moja djeca uče ukrajinski jezik kod kuće. Mama mi je još živa i pričamo međusobno ukrajinski. Sva rodbina govori ukrajinski jezik pa djeca tako uče. Uz to imamo kulturno-prosvjetno društvo koje njeguje ukrajinski jezik i kulturu. Tu su ljetne škole gdje djeca imaju prilike naučiti ukrajinski. Organiziraju se svake godine po desetak dana. Moji svi razumiju ukrajinski u obitelji. Idemo po dva-tri puta godišnje u Ukrajinu. Odemo na tjedan dana jer tamo se uvijek nešto može vidjeti i naučiti. Imamo redovito ukrajinski bal u Slavonskom Brodu koji nas okuplja i pomaže nam u održavanju naše kulture i jezika«, kaže Kerešin.
U Slavonskom Brodu nalazi se kuća sestara bazilijanka (vasilijanke) osječke provincije. U njoj su tri rođene sestre: s. Miroslava, s. Rafaela i s. Jelisaveta Babij. »Mi smo sestre bazilijanke a naša generalica ima sjedište u Rimu«, kaže s. Jelisaveta. »U Hrvatskoj imamo dvije provincije, jedna ima sjedište u Zagrebu a druga u Osijeku. U Slavonskom Brodu djelujemo od 1980. Nas tri sestre rođene smo na Plehanu kod Dervente. Ja sam radila u bolnici u Slavonskom Brodu, s. Rafaela je radila u bolnici u Osijeku, a s. Miroslava bila je u Rimu u generalnoj kući. Sada smo u mirovini. Prije je bilo puno više redovnica i duhovnih zvanja, jer bilo je i više djece u obiteljima a i privrženost prema Crkvi bila je veća. Pomažemo župniku što treba. Tu predvodimo liturgijsko pjevanje. Uz to pomažemo i drugu župu u Kaniži. Radile smo malo u pastoralu, obilazimo bolesnike. Kao redovnice činimo što možemo. Nastojimo svjedočiti svojim životom«, ističe s. Jelisaveta.
Zvonar u rimokatoličkoj i grkokatoličkoj crkvi
Ana Peh apsolvent je geografije i povijesti u Zagrebu. Za vikende dolazi u Gornje Andrijevce. U župi je aktivna čitačica i pjevačica. Cijela obitelj Peh na čelu s ocem Karlom aktivna je u župi. »Uvijek kad dolazim kući redovito idem u crkvu i čitam«, kaže studentica Peh. »Želim se na taj način uključiti i dati svoj doprinos. Tako malo pomognem i svećeniku, a i uveličavam liturgiju. Grkokatolici u ovim krajevima su bogatstvo koje treba podržavati. Kad su se održali dosada, treba još malo više pokazati grkokatolike, o njima više govoriti. Meni se dogodilo na fakultetu da profesor nije znao razliku između rimokatolika i grkokatolika. Kad su mladi u pitanju, nažalost oni premalo znaju o grkokatolicima. Kad im kažemo da smo grkokatolici, pojedinci nas odmah svrstaju u pravoslavce. Mladi sve manje i manje idu u crkvu pa je i to posljedica njihova neznanja«, kaže čitačica Peh koja se nakon završenog studija namjerava vratiti u svoje rodno mjesto. »Planiram se vratiti tu, jer u malom mjestu život je puno ljepši. Iako su u gradu veće mogućnosti, tu su ljudi povezaniji. Međusobno se svi poznajemo, jedan drugom pomažemo. U velikom gradu kao što je Zagreb ljudi su otuđeni jedni od drugih«, ističe Peh.
Josip Brodski obavlja službu sakristana i zvonara. »Ja sam rimokatolik poljskog podrijetla, jer otac mi je Poljak a majka Ukrajinka«, kaže Brodski. »Tu me zamolio bivši zvonar da ga malo zamijenim i tako sam ostao. Nije mi teško svake subote i nedjelje doći u crkvu. Jedne nedjelje budem u grkokatoličkoj, a jedne u rimokatoličkoj crkvi jer su jedna drugoj preko puta. I to pokazuje jedinstvo naroda u ovom mjestu, razumijevanje i međusobno poznavanje. I svećenici izvrsno surađuju. Zapravo, dijelimo zajedničku sudbinu jer živimo u istom mjestu i svima nam je isto. To je poljoprivredni kraj i tu se najviše živi od poljoprivrede. Tko hoće raditi, može raditi i pristojno živjeti«, kaže Brodski.
