Kako je često nekima vjerojatno lijep televizijski svijet koji je više razoran nego bilo što: dok traju zabave, u filmovima se najčešće ubija, sapunice su toliko vrijedne da ljudima postaje dosadan život pa ga treba preslikati iz serije za koje mnogi vjeruju da su čista povijest. I čemu knjige i istraživanja kad se sve može vidjeti u serijama.
Pobačaj je ubojstvo - samo za ustaše?
Ako se letimično pogledaju dijelovi serije Ratkajevi, očito je da djeca uopće ne postoje, a kada kućna pomoćnica ostane u drugom stanju, dobre žene iz serije, koje žele svakoga spasiti, zbunjenu služavku, poput mnogih današnjih žena, ne maltretiraju nego joj žele pomoći odvodeći je k ženi koja tajno radi pobačaje. Žena je i oprezna jer, kako kaže, došla je ustaška vlast a takva vlast smatra da je pobačaj ubojstvo. Nije teško zaključiti kako se ljude koji se danas protive pobačaju danas može poistovjetiti s bilo kim. A u Hrvatskoj je još na snazi zakon koji je potpisao Jakov Blažević, ako se izglasa drukčiji zakon možda i tu vlast proglase ustaškom pa je zato valjda i Blaževićev potpis još uvijek na čistom bezakonju.
I dok se za bolnice, bolničke odjele, bolesnu djecu, lijekove već godinama skupljaju milodari, mi od svega kao da imamo stadione, zabavne emisije, ali imamo i »Doru« za koju nam novinski izvjestitelji javljaju da će možda biti velika sreća, pa čak i kao Beograd uspijemo dovesti Eurosong u svoju zemlju. Izvještavalo se i na prvim stranicama kako se napokon u Opatiji tulumarilo do zore, a s pobjednicima, »Kraljevima ulice«, pjevali su i pojedinci iz zagrebačkog rukovodstva...
| Živimo u vremenu bez odgovornosti, što bi svjesnima trebalo itekako nametnuti odgovornost da inteligencija ne potone potpuno u šutnju, a ulica ne počne kraljevati. |
A glas većine?
Što znači pjesnik Vladimir Vidrić prema njima, što je uopće Vidrić prema »Dori« i »Eurosongu«. Bi li si netko dao truda i proučio i stavio definitivno točku na to je li Vidrićeva kuća koju na Cvjetnom trgu graditelji žele srušiti. Nitko ne pita zbog čega je ploča na kući, a ako odgovori i postoje. onda su vrlo kratki jer ipak svatko tko je u mogućnosti da jednog dana dobije elitni stan postaje spreman zanijekati i mnogo veća imena od Vidrića. Grad se urušava i sam od sebe, fasade i u najstrožem centru kao da nisu obnavljane desetljećima, što dokazuje i neki čudni animozitet stanara koji su možda i poslije II. svjetskog rata useljavali u tuđe stanove pa nikad nisu ni razvili ljubav ni prema kućama u kojima žive ni prema gradu. A na isti se način grad odnosi prema njima. Bog novca, koji je zamijenio sve druge bogove, vrlo često gradi krvavim novcem. Na taj će se način graditi i neki neboderi, čisto odbačeni u suvremenoj arhitekturi, građeni kao znak moći, najčešće ne za stanovanje nego za poslovne centre. Sa Zagrebom, koji kreće u neke čudne visine i čudnu arhitekturu, možda će se moći poistovjetiti Dubai. Građanska inicijativa, koja ima desetljetnu tradiciju na Zapadu, u Hrvatskoj je novost, i, nažalost, u Splitu, gdje je bilo i ljudi iz struke koji su glasno prosvjedovali pri obnovi Rive, nije ništa postigla. Naknadno se vidjelo da arhitektima iz 3HDL-a treba za obnovu novaca, tj. za popravak uništenog, za koji se mogao popraviti barem strop koji se urušio nad rodiljama u šibenskoj bolnici. Možda zvuči demagoški, ali ponekad bi trebalo poslušati i glas većine koja prosvjeduje. Cvjetni trg, prema izjavama stručnjaka malo poznatih u javnosti, trebao je biti izazov zagrebačkim arhitektima, jer takvih izazova nema često.
Bahatost gazi budućnost
Bez predrasuda prema arhitektu koji ga želi obnavljati, tj. srušiti do kraja jedan od najljepših zagrebačkih trgova, takav projekt nije uspio provesti ni u Ljubljani ni u Trstu. Od stručnjaka tek poneki je imao pristup u javnosti, jednom se mogao vidjeti malo veći tekst urbanista Gamulina i nekoliko rečenica arhitekta Fabijanića, mlađi arhitekti i povjesničari umjetnosti većinom su bili protiv, ali oni ne odlučuju. Od onog što želimo čuti o budućem izgledu trga u jednoj TV-emisiji govorila je dr. Saša Poljanec-Borić s instituta »Ivo Pilar«, ali nažalost, ona je ekonomist. Nedavno su osvanuli i veliki naslovi o promjeni zagrebačkoga GUP-a i navodima da je uz devastaciju Cvjetnog trga jedan od razloga zbog čega je devet arhitekata odbilo staviti svoj potpis na završnu verziju GUP-a i prenamjena 20-ak zelenih površina. Arhitekti su proglašeni hrabrim ljudima, umalo herojima, a u vremenu u kojemu živimo to i jesu. Tragično je da je za ostale arhitekte koji su na sve što im se naredilo stavljali potpis navedeno da su morali jer su se bojali degradacije. Ne možemo se ne zapitati kolika je cijena straha i savjesnog obavljanja posla. Ljudi su zbog svojih uvjerenja odlazili na ulicu, ostajali bez posla, odlazili u zatvore, a mi sažalijevamo ljude koji nisu imali hrabrosti uraditi više za budućnost svoje djece, otvarajući prostor arhitekturi zatvora umjesto arhitekture kuća stvorenih za život. Ne iznenađuje da bahatost koja gazi budućnost gazi sve više i zelene površine. Povijest pišu pobjednici, koji su često pobjednici u ratu, povijest gradova pišu pobjednici u miru bez konzultacije sa stručnjacima.
Primitivizam na glavnom trgu
O pisanju povijesti podučio nas je nedavno general Udbe Jovo Kapičić, zadužen za organizaciju logora za one koje je jugoslavenska vlast smatrala pristašama Informbiroa. Ne štiteći staljiniste s kojima je Tito bio dugo vremena dobar, treba uvijek štititi ljude za koje su izmišljena strašna mučilišta a mučitelji su im postajali dojučerašnji kolege. S tim bismo se ipak trebali suočiti sami, kao i s iseljavanjem i umjetnim naseljavanjem cijelih područja poput Istre, a ne da nas suočavaju provokacijama oni koji su mogli biti sudionici tih zatvora ili možda još gorih. Na putu za EU koji trajno zvučno obilježavamo, a koji vodi i preko niza još neobilježenih grobišta za mlađe generacije, postoje putokazi u budućnost koji ih, ako su bolji od prosjeka, vode u inozemstvo na posao, u tipično hrvatsku šutnju ili plemenski primitivizam.
Takav primitivizam bio je očit nedavno na Trgu bana Jelačića zahvaljujući Severininu koncertu poslije kojeg se oko Manduševca plesalo narodno kolo. Trg graniči sa zgradom DHK-a koja nažalost u događanjima na trgu nema nikakvog udjela. Ne ponižavajući folklor, ovdje nije bila riječ o folkloru, nego o vraćanju plemenu na glavnom gradskom trgu; a ti trgovi, kako je poznato, uvijek diktiraju ritmove i gradova i država. Netko na tom trgu vještom rukom udaljava Hrvatsku od europskog duha već godinama, a mi kao da živimo u stalnim provokacijama, od trgova do tiska s bivšim udbašima koji generacijama koje dolaze kao da ostavljaju u zalog ne samo sebe nego i Rankovića, vodeći nas u stoljeća iza, umjesto života koji bi morao biti ispred. Tko je za sve odgovoran kao da nikad ne postoji pravo ime, a možda i zbog toga jer se sve više zaboravlja ona davna rečenica da smo svi odgovorni, pa i pod cijenu degradacija ali i ostajanja bez posla. Živimo u vremenu kad vjeru zamjenjuju sekte, proizvodnju uvoz, kada perači mozgova rade stostrukom brzinom pa od svega vidimo ponovno stadione i pozornice. A u svemu tome nitko valjda nije odgovoran ni za to što se poslije skijaškog natjecanja »Snježna kraljica« bacilo tri tone voća i tri tisuće porcija graha. Čak i onima koji su sudjelovali u tome i molili da se hrana odnese u Caritas nije udovoljeno s obrazloženjem da se hrana brzo kvari. Živimo u vremenu bez odgovornosti, što bi svjesnima trebalo itekako nametnuti odgovornost da inteligencija ne potone potpuno u šutnju, a ulica ne počne kraljevati.
