Poštovana redakcijo, tišti me jedna dilema, zapravo problem. Evo o čemu je riječ: meni jako bliske osobe pri uređivanju nove kuće na zid su stavili, između ostalih, jednu sliku nekog slikara na kojoj su vrlo nezgrapno i ružno naslikani muškarac, žena i poveće dijete u naručju. Na moju primjedbu o tome da su to vrlo »ružne face«, rođakinja - a inače vjernica i vrlo se lijepo ponaša - rekla mi je da me bude sram kako ću to reći, zar ne vidim da je to - Sveta obitelj. Ostao sam dvostruko uvrijeđen: što me se tako jednostavno posramljuje ni kriva ni dužna i što se uopće dopustilo da svaka »šuša«, kad naslika neku kreaturu, može joj dati ime svetinje. Koliko znam, protiv toga se Isus žestoko borio.
Bio je još jedan sličan slučaj: prije nekoliko godina izašao je zidni kalendar sa svetim slikama među kojima je bila jedna: na njoj je žena s golemom golom dojkom i doji poveće dijete s nerazmjerno velikom glavom tako da je djelovalo čak pomalo nenormalno. Zar i za tu sliku reći da su na njoj Blažena Djevica Marija i Isus?
Za mene su to uvrede svetinja. Zar bi se ikoji normalan čovjek složio s time da netko nacrta neku ružnu kreaturu (da ne upotrijebim gori izraz) i kaže da je to on? Možete li mi reći mišljenje Crkve o tome.
M. P., Mostar
O tome da bi neki ljudi bez ustezanja pristali da ih netko od umjetnika naslika na svoj osobit, umjetnički način, ističući neko njihovo (ne osobito lijepo) izvanjsko obilježje, uopće ne sumnjamo. Vjerojatno bi se tada i onaj koji slika i onaj koji je na slici opravdano pozvali na »umjetničku slobodu«. Ovdje je riječ o osobnoj slobodi koja ostaje u okvirima privatnoga i dogovorenoga, kojom se ne šteti ničijem ugledu, ne vrijeđa mu se javno dostojanstvo, a i namjera osobe na slici i slikara sigurno nije loša i zlonamjerna.
No i u tom slučaju, a posebno kada je riječ o javnome prostoru, kada je riječ o svetinjama, valja voditi računa i o nekim drugim neizbježnim elementima koje iznosimo ukratko na razmišljanje. Umjetnost je, naime, u okvirima svoga djelovanja, uvijek podložna i moralu, premda u svom djelokrugu ima pravo na vlastite metode i načela. U privatnim kućama i stanovima, kao i među umjetnicima, službena Crkva ne pokušava stavljati nekakva ograničenja. Dapače, ona je prijateljica umjetnosti, kako je istaknuto na Drugome vatikanskom koncilu. No vjernike - jer svi su vjernici (a ne samo svećenici, biskupi i Papa) Crkva - jednostavno poziva na dobar ukus i zdrav razum, na poštivanje prava na vjersku slobodu i na poštivanje svetinja. I to ne samo kršćanskih, već i svih drugih vjeroispovijesti. Tko se drži toga nepisanog i pisanog pravila neće u svoju kuću stavljati - kako kažete - »kreature« koje bi tobože trebale biti »umjetnost« a zapravo su uvreda zdrave pameti. Javni je prostor, pak, nešto drugo: u javnome se prostoru mora poštivati osobna uvjerenja drugih ljudi i nitko ne smije koristiti svoju slobodu do te mjere koja bi kršila slobodu drugih. Kada bi do toga došlo, onda bi to zapravo bila zloupotreba vlastite slobode na štetu drugoga, na što nitko, pa niti umjetnik, nema prava. Ljudska je sloboda povezana s odgovornošću i nitko nema pravo »u ime svoje slobode« zanemarivati odgovornost prema drugome, a Crkva u dekretu »Inter mirifica« ističe da umjetnička djela ne smiju nikada biti suprotna općem dobru (usp. IM, 11 i Ivan Pavao II, Pismo umjetnicima, 4).
Umjetničko djelo moralo bi pobuđivati u ljudima duhovni užitak, te odsijevati i moralnom ljepotom. Kako uči Katekizam Katoličke Crkve (br. 2501-2502) čovjek, »stvoren na sliku Božju« (Post 1, 26), i ljepotom umjetničkih djela izražava istinu svoga odnosa s Bogom Stvoriteljem. »Umjetnost je, naime, jedan oblik izražavanja vlastit ljudskom biću; onkraj težnje da zadovolji životnim potrebama, što je zajedničko svim živim stvorovima, ona je izobilni dar nutarnjeg bogatstva ljudskog bića. Plod talenta što ga je Stvoritelj dao, i napora samoga čovjeka, umjetnost je oblik praktičke mudrosti, koja sjedinjuje spoznanje i umijeće da govorom dostupnim vidu ili sluhu izrazi istinu jedne stvarnosti. Osim toga umjetnost nosi u sebi stanovitu sličnost s djelatnošću Božjom u stvorenomu, ukoliko se nadahnjuje istinom i ljubavlju prema bićima. Kao i svaka druga ljudska djelatnost, umjetnost nema u sebi svoj apsolutni cilj, nego je usmjerena k posljednjem čovjekovu cilju i njime je oplemenjena.«
Što se pak Crkve tiče ona je - kako navodi koncilski dokument »Sacrosanctum concilium« (br. 122) - »na tom polju uvijek smatrala svojim pravom da među umjetničkim djelima rasuđuje što odgovora vjeri, pobožnosti i vjerno baštinjenim zakonima, te je prema tome zgodno za svetu porabu«, a među najplemenitije djelatnosti ljudskoga duha ubraja »lijepe umjetnosti«, posebno religioznu umjetnost i »njezin vrhunac, sakralnu umjetnost.« Sakralna umjetnost »istinita je i lijepa kad svojim oblikom odgovara vlastitom zvanju: u vjeri i klanjanju, dočaravati i slaviti transcendentno Božje otajstvo, uzvišenu ljepotu istine i ljubavi, koja se pojavila u Kristu, 'odsjevu njegove slave i otisku njegove biti' (Heb 1, 3), u kojemu 'prebiva tjelesno sva punina božanstva' (Kol 2, 9), duhovnu ljepotu koja se odrazuje u Presvetoj Djevici Bogorodici, anđelima i svecima. Prava sakralna umjetnost vodi čovjeka klanjanju, molitvi i ljubavi prema Bogu Stvoritelju i Spasitelju, Svetomu i Posvetitelju« (KKC 2502).
A kod onih »umjetničkih djela« koja Vi spominjete zasigurno nije riječ o takvom plemenitom gledanju i o takvome dubokom smislu umjetničkoga izričaja koji bi čovjeka vodio do klanjanja i molitve. Takva djela jamačno svoje mjesto ne bi našla u nekom bogoštovnom prostoru (crkvi, kapelici, pastoralnoj dvorani) i zapravo jako začuđuje zašto nalaze mjesta u domovima vjernika.
