Hrvatski sabor u novom sazivu na svome prvom radnom zasjedanju uz ostale točke imao je krajem veljače na rasporedu i raspravu o Izvješću o obavljenoj reviziji državnoga proračuna Republike Hrvatske za 2006. godinu. Budući da je riječ o predmetu zanimljivom najširim krugovima hrvatskoga društva i budući da je to izvješće o reviziji važan pokazatelj stvarnoga stanja u državnoj upravi, potrebno je rasvijetliti i analizirati pitanja koja se pritom javljaju, a ta pitanja - može se pouzdano reći - zadiru u srž općega dobra hrvatskoga društva.

Državni ured za reviziju - koji je, u skladu sa Zakonom o reviziji, svoje Izvješće o reviziji državnog proračuna Republike Hrvatske za 2006. učinio javnosti dostupnim u cijelosti - ponajprije ističe da je bio u mogućnosti dati tek svoje »uvjetno mišljenje«, što zapravo znači da Hrvatskoj još uvijek uopće nije moguće provesti cjelovitu reviziju odnosno da uopće nije moguće dokraja precizno utvrditi pravo stanje. Hrvatska jest mlada država, ali da oni koji njom upravljaju još uvijek nisu stvorili preduvjete za cjelovitu reviziju, tj. za cjelovitu provjeru ulaska i potrošnje novca iz državnog proračuna, ne može biti slučajno i ne može biti bez pogodovanja nekim drugim interesima a ne općemu dobru. To da se s tom nemogućnošću cjelovite ili potpune revizije Hrvatska suočava svih proteklih godina sve dosada, pokazatelj je da za takvo stanje nije odgovorna tek ova ili ona koalicija već ukupna politička elita bez obzira na stranački predznak.

Državni ured za reviziju, navodeći razloge zašto je prisiljen davati tek »uvjetno mišljenje«, najprije navodi da »glavna knjiga ne daje cjelovitu informaciju o imovini, obvezama i izvorima vlasništva« te da se »podaci vode u više organizacijskih jedinica«. Zašto ti podaci nisu ujedinjeni - usprkos opetovanom traženju Državnog ureda za reviziju - očito ide na dušu političarima koji u takvome, nesređenom i neprovjerljivom stanju, vjerojatno vide prednost ili barem ne vide potrebu hitnosti da se to stanje ispravi. Svakom i najmanjem poduzetniku jasno je da njegovo poduzetništvo ne može ići naprijed ako nema točan i cjelovit uvid u svaku lipu svoga poslovanja.

Dokle god netko u hrvatskim strukturama vlasti može nedonošenjem podzakonskih provedbenih propisa blokirati i samu odredbu zakona, dotle je u Hrvatskoj na snazi bezakonje i nastavak prakse iz komunističkoga doba da su određene političke snage i funkcionari iznad zakona.

Uz ostale razloge tek »uvjetnog mišljenja«, Državni ured za reviziju doslovno navodi i sljedeći: »Nisu doneseni svi provedbeni propisi koji su propisani odredbama Zakona o proračunu.« Drugim riječima, zakon je nešto odredio i propisao, a netko, tko se smatra da je iznad zakona, ne želi i ne donosi provedbene propise! Budući da je to evidentan primjer izigravanja zakona a da za to svjesno i namjerno izigravanje nitko ne odgovara, nužno je na to upozoriti najširu javnost koja se nikada neće niti može složiti sa selektivnom primjenom zakona odnosno s izigravanjem zakona nedonošenjem provedbenih akata kad je to interesu određenih birokrata. To je očit primjer bezakonja na hrvatski način!

Hrvatska kao tranzicijska država, koja iz zakonodavstva koje je bilo više od pravnih norma uvjetovano političkim ciljevima i svjesnim zamagljivanjima, ne može ni korak učiniti na svom tranzicijskom a kamoli na razvojnom putu dok ne uspostavi zakonitost koja jednako obvezuje prvoga čovjeka po položaju u hrvatskoj državi i posljednjega hrvatskog građanina. Dokle god netko u hrvatskim državnim strukturama može nedonošenjem podzakonskih provedbenih propisa blokirati i samu odredbu zakona, dotle je u Hrvatskoj na snazi bezakonje, namjerna nereguliranost određenih pitanja i nastavak prakse iz komunističkoga režima da su određene političke snage i pojedini funkcionari iznad zakona i zakonskih propisa. Političari i birokrati koji takvo stanje podržavaju bilo aktivno - zauzimajući se da se ne donesu odgovarajući provedbeni propisi, bilo pasivno - ništa ne čineći da se ta nedopustiva i za demokratsko društvo nezamisliva praksa promijeni, ne poštuju hrvatsko opće dobro, hrvatske nacionalne interese, ne cijene samostalnu državu Hrvatsku niti joj - u konačnici - žele dobro.

Ne ulazeći u druge isto tako važne razloge tek mogućnosti davanja »uvjetnog mišljenja« jer to prelazi okvire ograničenoga članka, potrebno se je ipak makar kratko osvrnuti na sam nalaz te revizije koji je pokazao da je opet bilo dosta nepravilnosti. Prema tom izvješću, kod 91 subjekta nije bilo značajne nepravilnosti, 455 institucija dobilo je »uvjetno mišljenje«, a kod 10 subjekata utvrđene su značajne nepravilnosti te su dobile »nepovoljno mišljenje« odnosno Ured za reviziju dao je 2.732 naloga i preporuka jer sve nije bilo činjeno u duhu zakona i propisa. Te konkretne primjedbe pokazuju da nepravilnosti nisu svojstvene niti samo određenim državnim tijelima ili tijelima lokalne uprave, niti se mogu pripisati ovoj ili onoj političkoj opciji, pa su zapravo pokazatelj široke rasprostranjenosti nekažnjenoga bezakonja u upravnim strukturama na svim razinama društva i države. Ta je pojava zabrinjavajuća jer osim možda najdrastičnijih i malobrojnih iznimaka za te nepravilnosti nitko neće snositi odgovornost. Upravo to nesankcioniranje propusta, nepozivanje na odgovornost - koja može biti različita od kaznene do moralne - rušenje je pravnog poretka i loša poruka malom građaninu na kojem se ipak »trenira strogoća« kad napravi i najmanju i nehotimičnu pogrešku. Hrvatsko društvo mora smoći snage da se sve učini da u njemu ne bude nekažnjenog bezakonja, ma tko god ga činio, a osobito toga nekažnjenog bezakonja ne bi smjelo biti ni u kojoj strukturi državne ili lokalne vlasti odnosno u strukturama koje upravljaju novčanim sredstvima što ih daju svi građani.