Župa s 350 obitelji i oko 1300 stanovnika spada među manje u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Zapravo okuplja 12 sela rasutih s lijeve i desne strane ceste Vrbovec - Križevci. Osim same Lovrečke Varoši tu su sela Topolovec, Lukovo, Cerik, Marenić, Hruškovica, Banovo, Lovrečka Velika, Kućari, Gostović, Podolec i - najmanje među njima sa samo petnaestak domaćinstava - Đivan. Upravo se u Đivanu rodio dr. Ivan Šaško, kojega je 11. veljače papa Benedikt XVI. imenovao pomoćnim zagrebačkim biskupom. U Đivanu, na kućnom broju 12, danas živi Ivanova majka s oba brata, Milanom i Franjom.

Namjernik koji se zaputi iz Vrbovca prema Križevcima, namjerit će se brzo nakon izlaska iz Vrbovca na selo Banovo. Na ulasku u selo nalazi se skretanje ulijevo, u Lovrečku Varoš. U tom se mjestu, na jednome od brežuljaka, od kojih je satkan krajobraz, nalazi središte župe posvećene drevnome rimskom đakonu i mučeniku sv. Lovri. Župa spada među manje u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Zapravo okuplja 12 sela rasutih s lijeve i desne strane spomenute ceste. Osim same Lovrečke Varoši tu su sela Topolovec, Lukovo, Cerik, Marenić, Hruškovica, Banovo, Lovrečka Velika, Kućari, Gostović, Podolec i - najmanje među njima sa samo petnaestak domaćinstava - Đivan.

»A ti, Betleheme, zemljo Judina...«

Neka svatko sam prosudi je li odveć patetično što se mnogi u Đivanu ovih dana prisjećaju retka iz proroka Miheja: »A ti Betleheme, zemljo Judina, nipošto nisi najmanji...« Naime u Đivanu se 1. kolovoza 1966. godine rodio Ivan Šaško, treći i posljednji sin (danas pokojnog) Stjepana i Ljubice r. Pečnjak. U Matici krštenih zapisano je da je Ivan kršten 10. kolovoza 1966. (dakle na sam blagdan župnog zaštitnika), da ga je krstio (već pokojni) župnik Ivan Čapek, da su mu krsni kumovi bili Milan i Marica Jakopic. U posljednjoj rubrici, osim podataka o prvoj pričesti i krizmi, stoji da je Ivan dana 4. svibnja 1991. godine u Rimu zaređen za đakona, a 28. lipnja 1992. u zagrebačkoj prvostolnici za svećenika. Upravo je tog Ivana Šaška, danas istaknutog profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i svećenika Nadbiskupije zagrebačke, dana 11. veljače papa Benedikt XVI. imenovao pomoćnim zagrebačkim biskupom. Biskupsko ređenje zakazano je za 29. ožujka. I taj će događaj, kad se dogodi, biti zapisan na požutjeloj stranici matice. U Đivanu, na kućnom broju 12 danas živi Ivanova majka s oba brata, Milanom i Franjom.

»Ništa posebno!« kaže brat Franjo o svojoj obitelji. Ipak, priznaje, »išli smo možda malo redovitije u crkvu nego ostali«. Ne smatra nečim osobitim ni to što su sva trojica u svoje vrijeme ministrirali, jer »svi su u Đivanu tada ministrirali«. Jednako kao što su i svi dječaci igrali nogomet.

»Postojanje župe zabilježeno je«, predstavlja župu župnik Ivan Grudiček, »već u 14. stoljeću. Neki je zovu i Lovrečina. Nekada je u župu spadao i sam Vrbovec, tako da je teritorijalno bila uistinu velika. Danas okuplja 12 sela, 350 obitelji, oko 1300 stanovnika. Taj se broj zadržao zahvaljujući pedesetak obitelji iz Bosne i Hercegovine koje su se doselile u župu zadnjih godina. Inače, unatrag desetak godina, kao i u većini seoskih sredina u cijeloj Hrvatskoj, imamo veći broj umrlih nego rođenih. Mnogi su se odseljavali, zbog radnih mjesta, u Vrbovec, Zagreb i drugamo. Zadnjih godina se međutim opaža lagana tendencija povratka mlađih ljudi. Zanimljivo je da su kraj u posljednje vrijeme počeli otkrivati i stranci. Više su kuća kupili ljudi iz Britanije, Nizozemske, Njemačke...« I župna crkva sv. Lovre spominje se u 14. stoljeću, pod nazivom »basilica lapidea« - »kamena bazilika«, ali nije bila na mjestu današnje crkve. »Bazilika« je očito podijelila sudbinu cijeloga tog kraja koji je u najdoslovnijem smislu riječi bio »predziđe kršćanstva«. Turske su najezde i provale na njemu ostavile trajni trag i dugoročne posljedice, a i današnja je crkva zacijelo skromnija od srušene bazilike.

Na teritoriju župe nalazi se i dvorac Lovrečina-grad. U njemu sada djeluje Zajednica Cenacolo, u kojoj je na oporavku stotinjak ovisnika. Župnik pastoralno skrbi i za te mladiće. Do 1999. godine u dvorcu je bio samostan i gospodarstvo sestara milosrdnica. Sestre su do 1946. godine u samostanu imale školu. Ljudi su ih cijenili i zbog njihova uzorna i uredna vođenja gospodarstva (kao što, uostalom, danas cijene Cenacolo, premda je u početku bilo otpora što dolaze »ovisnici«), zbog ljekarne, koja je po potrebi bila otvorena svima, općenito zbog otvorenosti takozvanim »malim ljudima«... U samostanu je do svoje smrti 1993. godine kao duhovnik sestara djelovao poznati svećenik i povjesničar dr. Josip Butorac.

»Cijela je obitelj živjela od poljoprivrede«

O godinama u kojima je došao na svijet nedavno imenovani pomoćni zagrebački biskup, u kojima je rastao i u kojima se rodio njegov svećenički poziv, svi svjedoci govore kao o teškom razdoblju. I dr. Šaško će sam, bez oklijevanja, posvjedočiti: »Da, bili smo siromašni.« Ne siromašni u smislu da je obitelj gladovala, ali svakako u smislu da su se bespoštedno morali boriti za život. Glavni svjedok tih događaja je Ivanova majka Ljubica. I ona je iz Đivana, gdje živi i njezina jedina sestra Ivka Vručina, kao i sestrina dva sina, Milan i Ivan. Ljubica je rođena 1936. godine, dok je suprug, pokojni Stjepan, bio tri godine stariji. »Vjenčali smo se 21. studenog 1955. godine. Kad sam došla u kuću Šaškovih, našli smo se tri naraštaja pod istim krovom. Suprugovi roditelji, njihovi roditelji te suprug i ja. Cijela je obitelj živjela od poljoprivrede. Suprug nikada nije bio u radnom odnosu. Od zemlje se teško živjelo. Najprije smo - a tada je zemlja bila na cijeni - kupovali zemlju. Potom smo gradili stanje, tj. gospodarske zgrade. K tome nas je država pritiskala velikim porezima, u čijem je ubiranju bila nemilosrdna. Ako niste platili, došli bi vam na dvorište i uzeli što su stigli. Kad bi se činilo da je konačno krenulo, došla bi neka nesreća, uginula bi telica ili slično...« svjedoči majka.

Supružnicima su se rodila tri sina. Najstariji Milan rođen je 1958. Nakon završene gimnazije i studiranja prava, najprije je radio u Zagrebačkoj banci, a potom se, osobito u prvim godinama stvaranja neovisne Republike Hrvatske, aktivnije angažirao u politici. Jedno je vrijeme radio na odgovornom položaju u vrbovečkom gradskom poglavarstvu, potom u privatnoj štedionici, a kad je ona propala, ostao je nezaposlen.

Godine 1964. godine rodio se srednji brat Franjo. Njegov je profesionalni odabir elektrotehnika. Inače je od malih nogu »tehnički tip« sklon eksperimentima. U Vrbovcu ima elektrotehnički servis. Iako to zanimanje, kaže u šali, od »otkrića Kine« nije baš osobito profitabilno, nekako se, ipak, radi i živi. Konačno, 1966. godine rodio se Ivan. Kao i braća, niže je razrede završio u područnoj školi u Banovu, više u OŠ-u Vrbovec. Bio se i on upisao u srednju školu u Vrbovcu, no neposredno prije početka školske godine povukao je »papire« i upisao se u dječačko sjemenište na zagrebačkoj Šalati i u - tada se tako zvala - Interdijecezansku srednju školu za spremanje svećenika...

»Poslije se stanje mijenjalo, ali opet na štetu seljaka«, pomaže majci u tumačenju najstariji sin Milan, čija sjećanja sežu najdalje u prošlost. »Ljudi su se počeli zapošljavati. Prednost su imali oni koji nisu imali zemlje. No ubrzo je njima postalo bolje nego onima koji su radili na zemlji. Tako je zemlja postala teret, ›škare‹ iz kojih niste mogli izaći. Žao vam je bilo prodati u bescjenje ono za što ste nekada krvavo radili, a živjelo se sve teže, unatoč tomu što je tata bio zapravo otvoren čovjek. Među prvima je primjerice počeo nabavljati plemenite pasmine krava. Mogao se, istina, upisati u Partiju, pa bi sve to išlo lakše... No mi se nikada nismo prodavali.«

Na mladoj misi otac plakao od sreće

Djeca su pošla u školu, troškovi su bivali sve veći... K tomu je suprug patio od teškog čira na želucu, pa je zaposlenje teško dolazilo u obzir. »Rekla sam suprugu: idem se ja pokušati zaposliti pa ćemo vidjeti kako će to ići. Imala sam tada 42 godine, a u PIK-u Vrbovec, koji je tada zapošljavao, primali su do 40. Budući da su sva tri sina bili izvrsni učenici, poznavali su nas u školi i općenito u Vrbovcu. Tako su me ipak primili za čistačicu. Naradila sam se noćnih«, pripovijeda gospođa Šaško. Bilo je to 1977. godine. U PIK-u je zaradila mirovinu i osigurala zdravstveno i socijalno za djecu. No za najmlađeg Ivana to je pravo prestalo vrijediti kad je otišao u sjemenište. Šaškovi su za Ivana morali plaćati poljoprivredno osiguranje. Nepravda je ispravljena tek 1990.

Otac Stjepan umro je 1997. godine. Ne od želudca, koji ga je stalno mučio, nego od raka pluća. Na mladoj misi je, kažu, plakao od sreće, a svi žale što nije doživio sinov doktorat na Papinskom sveučilištu sv. Anzelma. To bi njemu neopisivo puno značilo.

Na pitanje o Ivanovu svećeničkom pozivu, majka odgovara da se uvijek puno molila za sve, a osobito za svu svoju djecu. A Bog upravlja svačijim životom. Obitelj je uvijek bila vjernička, privržena Crkvi i kršćanskim vrijednostima. »Tako smo se trudili odgajati svoju djecu. Ostalo je«, kaže, »na Bogu.« Pripovijedaju Šaškovi da to s današnje perspektive može izgledati kao neka priča sa sretnim završetkom. No onda to nije bilo tako jednostavno. Što ako mladić odustane? Neće biti ništa, jer se crkvena škola nije priznavala... Ni danas se majka Ljubica ne predaje euforiji. Jer iskustvo ju je poučilo da ljudi koji govore istinu na ovom svijetu loše prolaze. »A ako bude šutio, ako kao biskup ne bude govorio istinu, onda sve to ničemu ne vrijedi«, kaže ta žena koja je uza sve još preživjela tumor i srčani udar. Sve je to ostavilo traga na licu, iz kojeg se, osim patnje, može iščitati i neka tiha snaga. A povremeni osmjesi otkrivaju radost svojstvenu ljudima koji su u svemu sačuvali vjeru.

Bliži je Ivanu po godinama srednji brat Franjo. »Ništa posebno!« kaže on o svojoj obitelji. Ipak, priznaje, »išli smo možda malo redovitije u crkvu nego ostali«. Ne smatra nečim osobitim ni to što su sva trojica u svoje vrijeme ministrirali, jer »svi su u Đivanu tada ministrirali«. Jednako kao što su i svi dječaci igrali nogomet, onako na livadi, između golova od kolaca. Iz bratovih se riječi iščitava jedna druga stvarnost koja se, najkraće rečeno, može nazvati sretnim djetinjstvom, usprkos svemu. Upitan jesu li već tada dolazile do izražaja Ivanove umjetničke crte, odgovara: »E, to baš ne mogu reći. Istina, imao je peticu iz likovnog, no to nije bila nikakva osobita rijetkost. Taj je talent, čini se, ipak, otkrio kasnije.«

Zdravko Presečki, Josip Fileš i Josip Palijan generacijski su bliski Ivanu Šašku, a nekada ih je osobito povezivao - nogomet. Sva su trojica igrali u mjesnome nogometnom klubu »Dinamo« iz Banova (danas nosi ime Bana Josipa Jelačića). I mali Ivan Šaško igrao je u juniorima. Kasnije je krenuo drugim putom. Bili su mladići svjesni da je njihov bivši suigrač ušao u neki novi svijet, no uvijek im je bilo drago kad bi došao kući i s njima zaigrao. Do danas to poštuju...

Presečki je rođen u Đivanu, Palijan je do nedavna Šaškovima bio susjed. U selu, kažu sugovornici, živi snažan osjećaj zajedništva, neka vrsta čak i prkosa. Žele biti »svoji«. Ne očituje se to samo u nogometu. Praktički ispred kuće Šaškovih nalazi se kapelica Presvetog Srca. Bila je već podosta oronula. A onda su Đivanci počeli ovako razmišljati: »Ako su naši djedovi od svojih žuljeva mogli sagraditi tu kapelicu, nećemo valjda mi dopustiti da propadne.« I dali se na posao. I dr. Šaško dao je svoj doprinos, na sebi svojstven način: dao je ideju kako urediti unutrašnjost kapelice. A da oltar ne bio od drveta, ili od kakva lima, o svom je trošku dao izraditi kameni oltar.

»Ljudi u crkvi moraju pronaći veselje«

Župnici koji su djelovali u Lovrečkoj Varoši sjećaju se godina prije nego što je Ivan Šaško otišao u sjemenište kao podosta teškog razdoblja. Ivan Žnidarec, danas župnik u Dubravi, oko 15 kilometara južno od Vrbovca, bio je župnik u Lovrečkoj Varoši od 1968. do 1973. godine. »Župi je oduzeta sva zemlja osim voćnjaka i jedne livade. Pa ti živi...«, kaže svećenik. Ipak, ne samo da je živio i preživio, nego je i puno toga napravljeno. Srušen je stari, potpuno dotrajali župni dvor. Zanimljivo je i znakovito da je crkvu župnik počeo popravljati od orgulja. »Ljudi u crkvi moraju pronaći veselje, nadu. Moraju pjevati.« Sam se čudi što mu je, od tolike djece, u sjećanju ostao susret s malim Ivanom kod Bogorodičine kapelice na cesti koja se penje u Lovrečku Varoš. »Pitam ga: - Dečec, kak' se ti zoveš? - Ivan Šaško - E ti ćeš biti dobar, ti ćeš mene naslijediti!« prepričava župnik. Novoimanovani zagrebački biskup se toga, dakako, ne može sjećati. Duhovnu obnovu započeo je svećenik Žnidarec od djece, »boreći« se s jedne strane s roditeljima koje je trebalo podsjećati da je slanje djece na vjeronauk kršćanska obveza, a s druge s nadobudnim učiteljicama, za koje je ateizacija bila jedan od kriterija profesionalne uspješnosti.

Naslijedio ga je Zvonimir Martinez (1973. - 1980.), danas župnik u Gradecu, na cesti između Vrbovca i Bjelovara. Prema kazivanju više svjedoka, župnik Martinez bio je svećenik kojeg su župljani voljeli zbog njegove otvorenosti. Okupljao je oko sebe djecu, osobito ministrante. Uz vjeronauk je, očito, igra bila sastavni dio pastorala. Možda upravo on, tvrde svjedoci, ima određenu zaslugu da je Ivan počeo razmišljati o svećeništvu. Župnik priznaje da uvijek moli za zvanja i potiče druge da to čine, no glede poziva novoimenovanog biskupa kaže da je svaki poziv Božji dar i Božje djelo. Ako je on osobno u čemu pripomogao, jasno da mu je drago.

Nakon pokojnog Ivana Mikoča, od 1993. do 1998. župu je vodio Stjepan Halužan, danas župnik u Zlatar Bistrici. Tada je već dr. Šaško kao prezbiter bio službenik cijele Crkve zagrebačke. Iz Halužanovih se riječi iščitava kako silno cijeni novog biskupa. Uvjeren je da se u novoj službi »neće štedjeti već će se davati za dobro vjernika i cijele Crkve«. Sadašnji pak župnik Grudiček kao rječitu zanimljivost ističe da je dr. Šaško, kad bi na blagdan sv. Lovre posjetio župu, uvijek na misu iz Đivana dolazio pješice. »Na taj sam dan kršten, i upravo u toj crkvi. Zato želim biti običan hodočasnik. I želim - hodati«, prenosi župnik riječi Ivana Šaška.

Da je život ljudi i zajednica na zemlji hodočašće, svjedoči i razvoj župne zajednice. Komunizam i izazovi s kojima su se borili bivši župnici su prošli, a stigli su novi izazovi. »Rekao bih da župa živi životom koji bi se mogao nazvati tradicionalnim, kakvim živi većina naših župa«, predstavlja župnik Grudiček zajednicu koja mu je povjerena kao pastiru. Posjećenost mise je negdje oko 12 posto, što je opet u okvirima prosjeka, kaže župnik. »U posljednje vrijeme podosta su nas probudili sinodski skupovi. Tako sad u župi, osim Župnoga pastoralnog i Župnoga ekonomskog vijeća djeluje i Caritas, euharistijska skupina, molitvena skupina, skupina koja promiče pobožnost prvih petaka, ministranti, čitači, zbor, imamo dva kruga schönstattske pobožnosti«.

Kristina Šeremet studentica je više poljoprivredne škole, a završila je i srednju glazbenu. U Vrbovcu je angažirana u jednoj volonterskoj udruzi koja pruža pomoć starijim i nemoćnim osobama. U crkvi svira i vodi pjevački zbor. Na pitanje zašto to čini odgovara da je to naslijedila od oca. »Valjda mi je to u genima«, kaže. Pokušala je pomladiti župni zbor, dovesti djecu i mlade, no to ide vrlo teško. Ako ih se nagovara, doći će, ali će ubrzo i prestati dolaziti. »Ne ide to na silu«, kaže.

Kod mladih treba razbiti predrasude

Potrebu za izgradnjom mostova između Crkve i mladih, zapravo za razbijanjem izvjesnoga pasivnog mentaliteta u odnosu na Crkvu, predrasude da je u crkvi »dosadno«, prepoznaje i profesorica biologije i kemije Marijana Bastić. Ona je članica i tajnica ŽPV-a, svojevremeno je i sama bila animatorica mladih, a po potrebi se uključuje u organizaciju priredbi, igrokaza u svečanim prigodama... »Ljubav prema Crkvi ja nosim iz roditeljskog doma«, kaže mlada profesorica. Problem mladih i njihovog odlaska iz Crkve nakon krizme leži u roditeljima. »Jer kako zamjeriti djeci i mladima, ako imamo roditelja koji dovezu dijete u crkvu, vrate se kući ili odu na kavu, a potom za 45 minuta navrate po dijete.« Ipak, trud nije uzaludan. Samo treba pronaći načina kako razbiti predrasude, smatra aktivna župljanka.

Predsinodske rasprave intenzivirale su svekoliki duhovni život u župi. Porasla je pobožnost prvih petaka, a time i broj ispovijedi i pričesti. Mnogo se više ljudi sustavno moli. Jedna od tih osoba je i Milica Petek, članica Schönstattske obitelji i molitvene skupine. Ta se skupina razvila iz sudjelovanja na karizmatskim seminarima. Nikla je ideja da se i u župi organizira sustavna molitva. Mole se za mnoge potrebe, a sada im je na srce stavljena još jedna: da Duh Sveti vodi novog biskupa.

Svećenik nakon dva stoljeća U 1992. godini, uz kratki zapis o međunarodnom priznanju Republike Hrvatske, u župnoj je spomenici, inače objavljenoj 2006. godine u izdanju Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije »Tkalčić«, zapisano je i sljedeće: »28. lipnja u nedjelju zaređen je u zagrebačkoj katedrali đakon Ivan Šaško za svećenika, a osam dana kasnije, 5. srpnja slavio je prvu sv. Misu u Lovrečkoj Varoši. Veliko je mnoštvo vjernika prisustvovalo kod Mlade mise. Sigurno je da se nije nikada prije toliki broj vjernika skupio oko crkve sv. Lovre i to s razlogom, jer već gotovo 200 godina nije bilo Mlade mise u župi Lovrečka Varoš. Zadnji je mladomisnik bio Josip Crnković iz Lukova i to početkom 19. stoljeća. Neka Božanski Spasitelj jača, krijepi i vodi svojom milošću vlč. gosp. Ivana Šaška!« Jedanaest godina nakon Ivana Šaška župa je dobila i drugog mladomisnika, Dražena Hladuvku. Mladu misu je Hladuvka proslavio 13. srpnja 2003., a danas je župni vikar u župi sv. Josipa na zagrebačkoj Trešnjevki.