Brojni pjesnici i pisci umirali su mladi, premda »mlade smrti« nisu imale u Hrvatskoj naglašeni odjek Wertherova sindroma. Doživjevši tek početak trećeg desetljeća nestali su Sudeta, Vidrić, Šimić, Gjalski… Pjesnici su umirali od bolesti, ratnih stradanja, gladi, sagorijevali u političkim i stranačkim previranjima ili u tadašnjoj boemi. Živi brzo i umri mlad moto je koji je došao puno kasnije, s brzim motorima, automobilima, rok i tehno glazbom, pjevačima, glumcima i sportašima, modernim ikonama koji su povlačili u smrt za sobom i svoje sljedbenike. To se i danas događa, ali planetarna slava često odnosi sa sobom »neslavne«, koji su samo putem droge, okrutnosti ili bilo kakvih drukčijih načina htjeli biti slavni ili potvrđeni. Samoubojstva i ubojstva mladih strašna su istina koja se događa među nama ovdje u Hrvatskoj, koja je važnija i od ZERP-a, Balkanske ili Europske Unije, jer se takvim smrtima ubija budućnost jedne zemlje. Ipak, u poplavi crnih vijesti treba sačuvati zdravi razum, pa i kad nam se čini da smo preplavljeni tim događajima, da se samoubojstva i ubojstva djece događaju svakodnevno. Na jednom od okruglih stolova organiziranih povodom toga prof. dr. Vladimir Jukić iznio je podatke da stopa suicida danas iznosi 18 na 100 tisuća stanovnika i statistički je manja nego prije 15 godina, kada je bila 24 na 100 tisuća stanovnika. No mediji koji su, ružno rečeno, postali ružni kao i smrt, jednostavno ju umnažaju. Treba ponoviti riječi prof. Jukića koje sadrže misao svih sudionika tog skupa: »Novine i mediji o ovome mogu izvještavati na puno suptilniji način, bez senzacionalizma. Nikad to ne treba gurati na naslovnice. To su ljudske sudbine koje su strašne.« Kao da se dijelom govorilo gluhima jer je novo okrutno ubojstvo dječaka dobilo opet neke od naslovnica. Ne možemo se praviti da tih događaja nema, ali ne dokazujemo li svoju okrutnost, svoje potisnute nagone ne prezajući ni s najsitnijim detaljima opisa.

Živimo u mnogo okrutnijem svijetu

Gdje smo svi mi u tom svijetu odraslog djeteta? Sve im je u zemlji boga profita pruženo pa se i najsiromašnije obitelji odriču da bi djeca imala kompjuter, internet, DVD-player. Nadnaslovi i naslovi u tisku ponosno dokazuju kolik je broj internetskih priključaka u domaćinstvima, mobitela, dok profesori, psihijatri i psiholozi sve više pozivaju na izravan kontakt roditelja s djecom, oči u oči. Roditelji često s ponosom ističu da im dijete satima sjedi za internetom, a što gleda, u koji svijet je utonulo, to najčešće ne znaju. Svi smo u odrastanju željeli i imali svoje svjetove za koje drugi neće saznati, pisma i dnevnike... Ali današnji roditelji trebaju shvatiti da živimo u mnogo okrutnijem svijetu od prošlog, gdje se satima može gledati najokrutnije sadržaje na internetu i biti potpuno miran. Ako bilo tko od nas, koliko god imao zdravu psihu, gleda uzastopno nekoliko sati filmove s prolijevanjem krvi, ubijanjem, ne može se dobro osjećati. Zbog toga nije prednost koliko se ima internetskih priključaka i koliko se ima televizijskih programa, nego treba istodobno obrazovati i roditelje i djecu za svijet kritičkoga gledanja. Kao da na neki način roditelji uzastopno s djecom moraju učiti i ponovno odrastati. Svijet slavi okrutnost i najtolerantniji kritičari su zgranuti ovogodišnjim filmovima nagrađenim Oscarima, ali zar oduvijek od egipatskih, starogrčkih mitova do Heroda, nije slavljena okrutnost. Ali ne treba zaboraviti, u takvim uvjetima stvarala se i najveća dobrota, a ako nemamo niti najmanje vjere, morala bi nas privući slika Djeteta koje želi svijet učiniti boljim. A svako rađanje djeteta ujedno je i stvaranje svijeta boljim. Ne shvaćajući to, shvaćajući mlade ljude kao nužno zlo, svijetu oduzimamo dobrotu. I često je zamorno slušati u medijima govore o siromaštvu, premda su razlike itekako jasne, ali započinjati svaku rečenicu o teškom životu, maloj plaći, stambenim uvjetima, ne tako davnom ratu, znači svoditi sve na materijalno, isključivo na ono imati umjesto biti. Ne otupljujući kritičnost, koja je itekako potrebna, treba ukazivati da je ono biti itekako važno.

Rat nije opravdanje za nebrigu

Izgubivši često samopoštovanje gubimo i poštovanje prema drugima, a mladi nažalost presuđuju, u kulturi koju često nazivamo kulturom smrti, i sebi i drugima.

Mnogi nisu imali idealna djetinjstva, mladost, mnogi su obilježeni smrtima roditelja, kao što su mnogi imali roditelje koji su zbog istine ili poštenja ostali na cesti bez posla, ali ni u takvim uvjetima nisu djecu lišavali ljubavi. Neki od psihologa upozorili su na okrutnost crtanih filmova, s time kao da se djetetu već rano nameće još okrutniji svijet nego što će ga ikada u stvarnosti dočekati. Na sličan način se i satima prepričavaju okrutnosti i tuđi životi, kao da mnogi ljudi nemaju snage stati sami pred sebe i svoju istinu. Život se mnogima koji su uništili svoj život svodi na uništenje tuđih. Slike nemara i bezosjećajnosti očite su, jer dok metropola leti u zrak sa svojim visokogradnjama i dok stalno pričamo o ljudima s invaliditetom, dovoljno je proći gradom i pogledati što im je uopće prilagođeno. Zagrebački autobusni kolodvor koji djeluje uredno i moderno - za invalide je nedostupan, od preteških stepenica, koje se ne preporučuju ni starijim osobama, do nedostupnosti šalterima, za što je potrebno samo jedno obično dizalo. Istina, Džamonjina skulptura pred kolodvorom nije zaboravljena, ali su nam na kraju spomenici postali vredniji od ljudi.

Prošlo je dovoljno vremena od rata da se sve što se događa ne mora odražavati u tom ratu. O ratu može govoriti dio onih koji su fizički i psihički stradali, izgubili bližnje i imovinu, može se govoriti u okviru gospodarske i ostalih situacija, ali rat nije opravdanje za nebrigu i neosjećajnost koja se osjeća posebno prema mladima. Živimo u vremenu koje je lišeno ljubavi, ali istodobno želimo trajno biti lišeni patnje, a život je simbioza obojega. Zbog toga još jednom treba spomenuti upravo odlazeću izložbu Chagalla u Klovićevim dvorima, koji je imao sreću dovoljno dugo živjeti i iskristalizirati na svojim platnima i ljubav i patnju i cijeli spektar ostalih osjećaja. U svom vehementnom stilu reći će u knjizi Moj život, ismijavajući neke pravce u slikarstvu: »Dosta! Ja želim očuvati svoju dušu. I mislim da bi revolucija mogla biti velika i tako da očuva poštovanje prema drugima.« Izgubivši često samopoštovanje gubimo i poštovanje prema drugima, a mladi nažalost presuđuju, u kulturi koju često nazivamo kulturom smrti, i sebi i drugima.

Savjeti o pražnjenju mozga

S televizije, filmova, razgovora, teče crnilo, kao da isključivo trebamo živjeti smrt, a ne život. I dok se mladi traže, nude im se sekte, svima nam se trajno nude savjeti o pražnjenju mozga i o tome postoje posebni dodaci u novinama, priručnici, kao da smo isključivo uronjeni u znanost i ne znamo što bismo s prevelikom količinom znanja pa trajno trebamo prazniti mozak, premda to vjerojatno u psihijatrijskom i psihološkom rječniku ima drukčije značenje od ponuđenog. Mnogi olako govore o vjeri, o ispovijedanju vjere, najčešće se to događa na javnim skupovima, vjeru ispovijedaju tzv. idoli, sportaši, pjevači, zvanja iznimno teška i krhka, ali životni pozivi nisu samo pjevači, igrači, život su mnogi, mnogi »poznati« koji nam nisu zanimljivi, ali koji jesu najvažnija karika u životu i čiji poslovi su itekako teški i traju čitav život. Ne umanjujući njihovu vrijednost, valjda ne stvaramo državu pjevača i sportaša, i valjda Hrvatska u EU-u neće biti zemlja zabavljača i turista koji prohode i onih koji ih dovode, a svi ostali će biti nešto poput eksponata. Najčešći problem je i u našem licemjerju što mudri don Živko Kustić u kolumni Jutarnjeg lista o vjeronauku spominje samoubojstva mladih i naglašava da bi bilo dobro saznati što se o tome na vjeronaucima govori i da bi bilo nevjerojatno da mladi vjernici ne bi znali da je život veliki Božji dar, da ga treba čuvati i unapređivati, da ga nitko nema pravo uništavati, skraćivati, ubijati. Govoreći o šestoj zapovijedi, koja bi se itekako trebala obrađivati na vjeronauku, također se vraća na ljubav koja svemu daje smisao - ili se kvari i sve uništava. »Ljubav i smisao života trebali bi se zajedno nalaziti.«