- Novine!? Novine pišu i to da smo »privremeno odgodili ZERP«, pa? - spremno branim Jelicu. - Nego, valjda bi u crkvu trebala tek »dječica« s navršenih dvadeset?

- Stručnjaci kažu da bi djeca - uporan je šuro - mogla na misu tek nakon četvrte godine jer dotad ništa razumski ne mogu dokučiti...

- Ne možeš ni ti sa četrdeset pa ipak ti misa koristi! - britka je Jela. - Ne doživljava se misa samo razumom već i srcem, očima, gledanjem roditelja, cijelim bićem!

- Hmmm... - uključuje se, listajući novine, i šurina ljepša ali ne i tiša polovica. - Tu i neki svećenici izjavljuju da bi bilo dobro imati animatore koji bi se za vrijeme mise bavili djecom, tako da ne smetaju roditeljima i drugima starijima. Slažem se! Zato drugdje po svijetu u crkvama i postoje staklom odvojeni prostori u kojima se maleni mogu slobodno valjati po tapisonu...

- Pa da, zašto ne bi imali i tobogan po kojem bi se, skupa s animatoricama, spuštali u plastične loptice? - ražaren potpirujem. - Zašto ne bismo crkvu pretvorili u supermarket!? Svi koji su za takve »kaveze«, valjda nisu čuli Isusa dok je govorio da »malene puste k njemu«?

- No, vi na župi imate redovnike, više ih je pa možda lakše podnose i dječju ciku. A našem župniku već je pun nos svega! - žustro će šuro, a onda pomirljivije: - Dobro, možda je onda rješenje da roditelji malu djecu ostave na čuvanje baki i odu na misu...

- »Kao dečko i cura«, ha? - zajedljivo će Jela. - Ma, razumijete li vi da su roditelji i dijete nova obitelj? A cijela župa jedna još veća obitelj?

- Daj, sestro, ti samo idealiziraš! - ražestio se šurin cerebralni sustav kao da je nasilu morao provesti dva sata u »celebrity brotheru«. - A što kad klinci počnu prometovati i galamiti po crkvi kao prodavači krumpira? I kad ih njihovi starci počnu ganjati i hvatati! To je cirkus!

- Ili - nadahnuto će šogorica - kad počnu izmicati stolce starim dedekima, kopati po torbicama bakicama, potezati župnika za haljinu, »podizati« glas poput novozelandskih kivikalaca upravo u trenu podizanja? Jela i Vilko, vi ste možda sa svojom djecom imali sreće...

- A možda i nekog znanja? - hitra je Jela. - Bar onog da s malim djetetom stanemo bliže vratima, jer bolje je izgubiti desetak minuta mise, nego da nam dijete tek sa deset godina uči da crkva nije šetalište, pričaonica ili igraonica!

- E, djeco draga! - iznenada »ustane od kauča« moj dotad mrtvački ispružen punac Jura. - Raskokodakali ste se kao u Saboru, a na tapetu vam tema... koje nema! Kao da već dvije tisuće godine ne prenosimo vjeru i misu na svoju djecu! I baš danas su se rodili ti razni »olozi« koji će nas poučiti što, kako i kada s djecom u crkvi. Znale su to, bez ikakvih »animatora«, i naše nepismene prababe i pradjedovi! Znali su kad nas treba u crkvu voditi, kad iz crkve iznijeti, a kad za uho povući i smiriti! Zagrizli ste u tu novinarski »bačenu kost« baš kao mala djeca! A ozbiljnih tema i pravih sramota na sve strane!