Među brojnim splitskim velikim duhovima istaknuto mjesto zauzima Ljubo Stipišić Delmata (rođ. 1938) koji je u Splitu, ali i diljem Hrvatske, stvarao i stvara svoja glazbena, literarna i slikarska djela koja su ugrađena i sadržajem i umjetničkim oblicima u hrvatsku svetu umjetničku baštinu. Djelatan je kao skladatelj, pjesnik, melograf, dirigent, organizator, animator, obrađivač, aranžer, utemeljitelj i voditelj zborova i klapa, glazbeni producent, sakupljač narodnog blaga i pučkih tradicija, slikar...
Na vrhuncima još ima mnogo praznih mjesta
Ovogodišnji su Dani kršćanske kulture u Splitu bili u njegovu znaku: od otvaranja predstavljanjem izložbe slika »Objava«, preko dodjele nagrade »Buvina«, do zatvaranja korizmenim oratorijem »Klapska muka« u izvedbi klapa s otoka Raba ujedinjenih u zbor.
Cjelokupni raznovrsni životni opus koji predstavlja važan gotovo nemjerljiv doprinos kršćanskoj kulturi u Hrvata razlog je što Ljubo Stipišić Delmata dobitnik nagrade »Buvina«. U obrazloženju nagrade akad. slikar Josip Botteri Dini reče kako je ovogodišnji laureat ponajprije zaslužan za oživljavanje mnogih oblika hrvatskoga izvornog narodnog stvaralaštva. Među drugim njegovim doprinosima spomenimo da su njegovom zaslugom pučki crkveni pjevači dobili dolično mjesto u svijesti hrvatske znanosti o glazbi.
O tomu što mu znači ova nagrada kaže: »Čast zamjedbi 'Verbuma' i ostalim sudjelujućim duhovnim i svjetovnim čimbenicima na prepoznavanju nekih brazda ovoga mog načina življenja, djelovanja i sijanja. Mladima rado kažem: 'Dođite, na vrhuncima još ima mnogo praznih mjesta, ali nema mjesta za sjedenje! Ima lovora za pletenje slavodobitnih vijenaca, ali nema dovoljno strpljivih pameti da pričekaju polaganje vijenca na dostojne glave.«
| »Takve glave nikada neće koristiti nedovoljno fine okulare svoje pameti. Skrit će uočeno jer ih to čini mirnijim sudionicima u šatoru iskrivljenih ogledala.« |
»U šatoru iskrivljenih ogledala«
Stipišić je pokrenuo i vodio brojne klape i zborove i za njih skladao mnoštvo svojih skladba, najčešće na vlastite riječi. Kasnih šezdesetih godina vodio je i klapu »Split« za koju je skladao i pjesme koje bi mogle biti označene kao rock, a imale su duhovnu označnicu i predstavljale su njegov odgovor na pojavu rock-opere »Jesus Christ super star«. Klapa je nastupala u crkvi sv. Dominika u Splitu. S istom klapom izveo je svoj glasoviti »Očenaš« i »Plač Jeremije proroka«, izvrsne skladbe duhovnoga sadržaja. Posebno treba istaknuti njegovu »Pasiju« koju je izvelo glazbeno društvo »Lado« u Zagrebu. U Solinu je 8. ožujka bila praizvedba pučkoga korizmenog oratorija »Postaje križne puka našega«. Oratorij je temeljen na poznatim narodnim napjevima, na koje je nove stihove u pučkom duhu napisala Staka Klanac-Tulić te na elementima pučke crkvene glazbe dalmatinskoga duha. Za krasnoslovne dijelove koristio je skladatelj Ljubo Stipišić i svetopisamske tekstove. Mnogi svjetovni narodni napjevi, koji su korišteni u tom oratoriju, imaju svoje prapodrijetlo u crkvenoj glazbi. O tomu glazbenom rukopisu dirigent Bojan Pogrmilović reče da je »sasvim osebujan, iako duboko povezan s klapskom i pučkom crkvenom tradicijom svoga kraja. Rezultat je uvijek tako neobičan da kod Stipišića imate dojam da je arhaičniji od arhaičnog, izvorniji od izvornog i iskonskiji od iskonskog«. Međutim, česta je pojava kod našega naroda da nedovoljno prepoznaje vrijednosti pučke predaje. Tako da je podosta nijemo čak desetljećima promatrano i Stipišićevo »vršenje muke« oko rada s našim pukom. »Znate, na djelu su stalno vladavine netočnih percepcija. Naime, nemoć puka pa i onih što taj puk hoće predstavljati, nemoć cjelovitoga doživljaja pojava u okolnomu svijetu. Zašto? Jer, naime, percepcija je posljedica organizirane osjetilne cjeline kojoj svaka osjetilna zadaća ima svoje vrijednosno mjesto. Budući da se u mnogim glavama na uzorit način ne slažu s osjetilima, »prikupljeni sudionici« pa mentalna slika i zaključci postaju netočni ishodi percepcijskoga modusa. No, takve glave nikada neće koristiti nedovoljno fine okulare svoje pameti. Skrit će uočeno jer ih to čini mirnijim sudionicima u šatoru iskrivljenih ogledala.«
Intuicija odbacuje kukolj od ploda
O tomu može li se takvim nepotpunim uvidima nad ono temeljno, čovjekovo zbiljsko a nedovoljno uočeno iz dana u dan, iz godine u godinu stvarati čak neispravna slika, hibridne stvarnosti i nepotpunih iskrivljenih potreba, veli: »Da takvo osobno jastvo ne uočava sebe, a ni prave, zbiljske potrebe koje bi ga održavale. Postupno se formira podosta otuđena osobnost i njezine nezbiljske potrebe; tako počinje razdoblje čovjekova poštivanja neprepoznavanja vlastitih riječi i čina te etičkih i drugih nužnih ljudskih norma, a koje bi inače znatno pomagale i utjecale održavati kolektivnu osobnost u mnogovrsnim finoćama nužnih odgovornosti. A bez takvih suptilnih čuvstvenih dovoda, rijeke čovjekovih duhovnih ponornica ne mogu, u tajnovitom kretanju ujedinjene, okretati velebno mlinsko kolo da bi vršile mljevu svojih dnevnih nasušnih hostija.«
Kad već govorimo o Stipišićevim životnim ulogama, ona klapskoga prvaka, osim po velikom doprinosu očuvanju, a potom i širenju klapskoga pjevanja, obilježena je i autorstvom najpoznatije klapske pjesme »Dalmatino, povišću pritrujena«, koju je napisao još 1971, a koja evo u 21. stoljeću, jezikom, mnogima do kraja nerazumljivim, ipak svjedoči o teškoj, ali ponosnoj prošlosti Dalmacije i Dalmatinaca. »Osjećao sam velebno zdravlje kad sam pisao tu glazbu 'Dalmatino, povišću pritrujena' i velebnu nelagodu kad je trebam pojasniti, tumačiti. Možda se u pjesmi dogodio blagi dodir Onostranog, neki nejasni praritam, mističnost koja prožima makar ne razumjeli i čakavske stihove. Možda je pjesma doista dah intuitivnoga, trenutak kada spoznajna moć ulazi u nejasne duhovne prostore, a njih ne možemo dosegnuti ni osjetima, ni razumom, pa zvuci iznjedreni bivaju neko nejasno viđenje toga neposredno uočenoga.«
Prateći Stipišićev rad, nameće nas se pitanje kako stiže na sve obveze, zanose. »Počesto me znaju zapitkivati kako skladam, pišem, slikam, stižem na obveze proba i to dospijevam. A istina je da usto još uvijek imam toliko slobodna vremena. Kazao bih da je prijeko potrebno sebe usmjeravati prema središtu, usredotočenju, usmjerenju psihičkih aktivnosti na vanjske pojave, a tako i na osobna iskustva. Ovodobnost govori o služenju tehničkim napravama, pa se zapostavljaju načini spoznaje biti stvari intuitivnom spoznajom, da duh neposredno bez pomoći treće ideje opaža slaganje ili neslaganje dviju ideja. Inteligencija dopire samo do spoznaje općenitoga, a intuicija uočava biti i odbacuje kukolj od ploda. A to je velika ušteda vremena.«
Za susret s unutarnjim, neočekivanim...
Stipišić se javnosti predstavio i kao umjetnik riječi, pisac i pjesnik. Zapisao je kao melograf velik broj melodija u narodu i otrgao zaboravu važan dio glazbene baštine. Zahvaljujući njemu, mnoštvo narodnih izreka, običaja i pučkih oblika liječenja istrgnuto je iz zaborava. I njegov književni rad obilježen je traganjem za odgovorima na vječna životna pitanja poput smisla, istine, pravde, vrijednosti... Odgovore na ta pitanja ponudio je u više zbiraka poezije: »Kušaonica smisla«, »Sjeme vremena«, »Djeca obećanja«, »Ovisnici o očajanju«, tj. u pjesmama duhovne, filozofske prirode. O nadahnuću toga dijela svoga umjetničkog rada kaže: »Ako hoćete razlijeniti tajnovite nutarnje duhovne doticaje, tada zadajte zadaće koje ćete olako dosegnuti, nadići i proćutjeti. No, takva lakoća ne napućuje nas propitkivanju o smislu 'Kušaonice smisla', o njezinu sadržaju, biti, svrsi. Dužni smo približiti se značenju izvan jezičnih tvorevina i susretu s unutarnjim, neočekivanim...«
Stipišić je hrvatsku kulturnu baštinu zadužio na mnogim područjima. Upitan otkud crpe toliku stvarateljsku snagu i kako razvija snošljivost u življenju s različitima, rekao je: »Ne trošiti energije na ispravcima i dotjerivanju priča o sebi, niti izoštravanju priča o drugima. Tu odlaze silne energije vjetrova u jedrima koje sâm govornik raznosi po tuđim morima, a svojim brodolomima. Duhovnost bi bila posestrima snošljivosti. Primjerice, veliki naučitelji su poticali na opće dobro za sve jedinke ljudskog roda, a ne samo za svoje sljedbenike. Poredajte ljude kojima ne možete oprostiti, kojima hoćete sve u lice sasuti, pa saznavši da će oni naglo, za svega nekoliko minuta otići, s ovog svijeta zauvijek nestati - u takvu saznanju ne biste im htjeli reći ni riječi, mržnja bi se vaša ugasila. Možda bi mnogi duhovnici rado ovu prispodobu o opraštanju ispričali puku, ali sad slijedi problem. Tu prispodobu je ispričao dalaj-lama! E, kod većine to odmah postaje problem, iako je prispodoba duhovna, naputna, edukativna.«
Stipišićeva »Anima Delmatica« se bliži se tisku. »Moje 35-godišnje prikupljanje arhetipskih duhovnih činjenica u obliku mnoštva zapisa u 200-tinjak mjesta i mjestanaca, prvo zapisanih i svrstanih, tematski raspoređenih, a drugo svekoliko od sijedih pradjedova saslušano i zapisano, pa evo nakon tri i pol desetljeća dobrotom i umješnošću zagrebačke izdavačke kuće 'Profil' uskoro će ugledati svjetlo izloga i dospjeti na dlanove mnogih, mnogih duhovnih potrebnika. 'Anima Delmatica' je možda suvremena duhovna biblijska freska o identitetu pojedinca i grupa, mještana, domorodaca, dotepenaca i svih u kojima je velika žeđ identiteta oglasila svoje velebno Podne.«
Djeci se pomaže narasti i odmaže odrasti
Stipišić je javnosti poznatiji kao svestrani umjetnik, ali i obiteljski čovjek, otac dvoje djece. O toj važnoj životnoj ulozi kaže: »E, dok djeca još bijahu djeca, odlučio sam ne držati prodike što bi bilo bolje kad bi bilo. Nastojao sam ih sa zanosima odgajati, utjecati ne pustim riječima. Znao bih im pričati o svojim promašajima te ih podučiti kako nije bio razlog što nisam imao sreće, nego nisam imao dovoljno pameti. Tako sam ih navikavao da sebe promatraju kao mali logički projekt u ovom velebnom labirintu svakovrsnih ponuda, da se ne pouzdaju u neki sretan ishod u općoj logici svijeta, nego u strogom brušenju svojih moći. Znate, mi roditelji, i uopće društvo najprije svjesno pripomažemo djeci narasti, potom nesvjesno im odmažemo odrasti kako bi djeca što kasnije sličila na nas same. Znate, nije posve jednostavno djeci postati zreli ljudi uz suodgoj nezrelih okolnosti koje društvo obilno zalijeva.«
Sredina u kojoj živi i djeluje i dosada je prepoznavala veličinu i vrijednost Stipišićeva stvaralačkog opusa, organizatorskog i animatorskog rada, koji je često nagrađivala. Među inim priznanjima i nagradama Ljubo Stipišić dobitnik je nagrade grada Splita (1985, 1993), nagrade grada Solina za životno djelo (1996), nagrade županije splitsko-dalmatinske za životno djelo (1997), odličja Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1997). Za sav trud i plodan stvaralački rad nagradom Dana kršćanske kulture (2008) izrečena mu je još jedna zahvala i čestitka za izvanredan umjetnički prinos hrvatskoj kulturnoj baštini. O tomu što bi još htio stići učiniti za našu subraću, Stipišić kaže: »Prezentirati oko 30-ak tehničkih inovacija, unapređenja. Uzmite, ako imate strpljenja, moju osmu knjigu 'U umu Um'. Odveć sam vam rekao.«
