U sredini u kojoj živim, gledajući s vjerskog motrišta, držim kako je velika većina naših ljudi vjerski vrlo slabo prosvijećena, uslijed čega često puta kada s takvima raspravljam o vjeri, kršćanstvu, katoličanstvu ili pak Crkvi dolazim u vrlo nezgodnu situaciju, jer me silno iritiraju svojim predrasudama, krivim tumačenjima i totalnim nepoznavanjem osnovnog nauka katoličke vjere.
Posebno mi smeta to što su praznovjerni, a vole reći kako su dobri vjernici, i da bi apsurd bio još veći vjeruju u razne uroke, nabace, vukodlake, vještice i ine magijske čine. Sve negativno što se dogodi bilo u obitelji bilo u daljnjoj ili pak bližoj rodbini kao i prijateljima, znancima itd. pripisuju isključivo spomenutim urocima. Koliko se god trudim da ih uvjerim kako čine krivo i kako to što čine nije u skladu s vjerskim naukom Katoličke Crkve, u tome ne uspijevam.
Stoga vas molim da mi u Glasu Koncila, čiji sam vjerni čitatel,j odgovorite na pitanje: Kako se osloboditi praznovjerja?
Vaš čitatelj iz Švedske
Pučki rečeno, a to svjedoči i Vaše pismo, sve je više ljudi koji što manje znaju, to glasnije svoje neznanje pokazuju. A to je vrlo često slučaj i s razgovorom o vjerskim temama, osobito kad se o njima želi povesti ozbiljniji, argumentirani i činjenicama (tj. pravim znanjem) potkrijepljen razgovor. No ne treba naprečac osuđivati i bojazan i strah ljudi, pa i vjernika, pred raznim silama o kojima su čuli govoriti ili ih se u djetinjstvu njima zastrašivalo, jer je očito da se oni s onim nepoznatim, tajanstvenim, dalekim i nedodirljivim što okružuje čovjeka ne znaju nositi, niti primjereno suočavati. Zato je plemenito ono što kao vjernik možete učiniti, to jest u razgovorima nastojati protumačiti bit vjere.
No evanđeoska Vam logika govori da nema uspjeha preko noći i da Vas »svijet« neće odmah razumjeti. Ljudska se logika, nažalost, često ne poziva na božansku logiku, a neki se vjernici prepuštaju zastrašivanjima, a čak su sami i spremni »posegnuti« za kakvom »vradžbinom« ne bi li skinuli takozvane »uroke« ili, kako kažete, »nabace«.
Kad bi razmišljali iskreno vjernički, onda bi znali da je cjelokupnu čovjekovu stvarnost - i ono što razumom čovjek može dokučiti i ono što ne može razumjeti - stvorio Bog i da je tu cijelu stvarnost svojom patnjom, križem i uskrsnućem obnovio i s Bogom pomirio njegov Sin, Isus. Tada bi znali i u vjeri prihvatili da nema nijedne stvarnosti - čovjeku poznate i čovjeku nepoznate - koju ne obuhvaća i ne prosvjetljuje Bog. A upravo je Bog čovjeka želio i stvorio slobodnim. Darovao mu je slobodu i povjerio mu svijet da njime upravlja, a ne da ga se boji, da bude praznovjeran. Temelj praznovjerja uvijek je strah i nesigurnost koji ga - htio to čovjek sebi priznati ili ne - zarobljavaju. Ako je strah i normalna pojava za čovjeka - jer je svjestan da »nije kao Bog«, da ne može sve znati - on mu se ne smije prepustiti, niti dozvoliti da on upravlja njegovim životom. Tko više vjeruje urocima i drugim praznovjerjima, ne može se smatrati pravim vjernikom. Jer praznovjerje je i grijeh zbog toga što čovjek zbog njega pogrešno vrednuje stvari, te omalovažavajući sebe omalovažava i Boga i njegovu beskrajnu ljubav.
Suludo je i za vjernika nedopustivo da više vjeruje nekoj »babi vračari«, nekakvoj gatalici iz kave (ako je to više od zabave i igre, premda je i tu teško »postaviti granicu« između šale i praznovjerja), nekakvom kvazi-iscjelitelju, a da nema pouzdanja u Boga, da u molitvi svoj život ne želi prepustiti u Božje ruke, i to baš onda kad neke stvari ne može do kraja razumjeti. Stoga se slobodno može reći da praznovjerje - i prije nego što se o njemu kaže kao o stvarnom grijehu - ne dolikuje vjerniku, šteti njegovoj duši (često i njegovu džepu!), a ako nije riječ samo o zabavi, onda je praznovjerje i grijeh.
Vjerniku mora biti važna vjera u Isusa, jer ona može »i brda premještati«. Vjerniku je dovoljno sjetiti se svetopisamskih tekstova i iz njih uvidjeti na koji način i koliko je ljudi Isus spasio - baš zbog njihove vjere. Bolesna žena dodirnula je samo skut njegove haljine i ozdravila; Isus je ozdravio Jairovu kćer i iz zagrljaja smrti oteo Lazara, ozdravio slijepca od rođenja, gubavce, izgonio demone... U svim tim se slučajevima dogodilo čudo Božje ljubavi koje oslobađa od straha. Čega bi se trebao bojati vjernik, ako Isus na križu pobjeđuje i samu smrt?
Prihvaćanje praznovjerja za vjernika jest grijeh, jer ono znači odbacivanje vjere. O tome jasno govori crkveni nauk: »Praznovjerje je zastranjenje religioznog osjećaja i djela koja iz njega izviru« (Katekizam Katoličke Crkve, 2111), te dodaje da treba odbaciti »sve oblike gatanja: tražiti pomoć od Sotone ili zloduha, zazivati duše pokojnika, ili vršiti druge radnje za koje se krivo misli da mogu ›otkriti‹ budućnost«, pa Crkva vjernika upozorava da se takvih stajališta i ponašanja čuvaju, jer je riječ o povredi kreposti bogoštovlja.
Svjesni svega onoga što je rečeno, mora se dodati još jedno, vrlo važno razmišljanje. Naime u svakom razgovoru s drugima, koji možda još nisu dosegli razinu njegove vjere, kršćanin mora biti pomoć, mora iscjeljivati. Kršćanin nije tu da osuđuje druge, već da ih prihvaća, da ih voli i da im pomaže; da pokuša ukazati koji je pravi smjer kojim svaki vjernik treba ići, pa i onaj kojega progoni praznovjerje. Riječi će u takvom »razgovoru« biti važne, no još će važnije biti svjedočanstvo djela i primjera.
