- Znate što, ja ipak neću biti nogometaš kad budem velik! - kao grom iz vedra neba (to je samo pjesnička slika, jer ni stariji od Metuzalema ne pamte tako kišan i snježan Uskrs kao ove 2008.) »strefio« nas je naš prvopričesnik Juraj usred uskrsnoga obiteljskog ručka. »Hura, konačno mu je mozak počeo selidbu iz nogu u glavu«, pomislih u sebi, a ženica Jelica ote mi pitanje iz usta...
- Pa Jurice, što se to dogodilo? Kako to sad odjednom ne želiš biti ni novi Luka ni »Ćori-luka«?
- Pa tako, jer onda ne bih mogao ići na vazmeno bdijenje! Morao bih u to vrijeme igrati, a meni je baš bilo super u crkvi dok smo palili svijeće!
Iznenadi me sin do mjere da se vjernički postidjeh, ali i sjetih kako sam nekoć kao klinac bio jadan kad su upravo u blagdanske dane bile kojekakve utakmice, derbiji i parade. No tješio me tada moj djed Martin, komunisti su nam to namjerno radili da nas otrgnu od crkve... A evo, i sad je znači ista priča. Istina, sad mene ovo naše nogometno »cirkus-prvenstvo« s jednim bezubim plavim lavom i hrpom malih psića - pudlića - klubića više ne zanima, ali... Mladi i danas vole nogomet, a možda bi i neki od »loptogurača« poželio sa svojom obitelji na uskrsno bdijenje? A ovako, moraju igrati pred još praznijim tribinama no obično jer im dio gledatelja, valjda ipak, ode i u crkvu umjesto na tribine. Pa i taj »vazmeni« TV-prijenos utakmice osuđen je na slabiju gledanost... Ne razumijem, kome to može biti u interesu, osim...
- Pa onda, Marta - prenula me Jelica iz mojih umovanja - valjda i ti više ne želiš biti stilistica, ni voditeljica, pjevačica, ni glumičica? Jer sve takve »zvjezdičice« morale su za Uskrs biti na »Farmi« ili su nas na sam dan Isusove muke doslovce mučile iz svoje »velikobratske kuće«!
Moja najdraža sedmašica samo je frknula nosom, ali je Šuro otpovrnuo Jeli: - Hajd', sestro, ne moraliziraj nam! Kako ti uopće znaš za sve te smeće-emisije ako ih sama ne gledaš? Uostalom, to je sve na komercijalnim televizijama gdje vlasnici imaju pravo prikazivati što žele, a ti imaš pravo ne gledati!
- Da, ali i državna televizija isto tako... - krene Jelica u prepirku, premda dobro znam da u (pred)uskrsne dane nije stigla ni uključiti televizor, a kamoli išta gledati. I tko zna što bi sve izmislila, da ju nije njena majčica prekinula...
- No bilo je i puno lijepih sadržaja, mora se priznati. I dokumentarac o Torinskom platnu, i Križni put iz Koloseuma, i kardinalova čestitka, i misa, i prijenos s Trga sv. Petra... Pa filmovi o Petru i Pavlu, o Isusu Kralju svih kraljeva, pa emisija o vuzmenkama u Vrhovcu, film o biskupu Stadleru, pa...
- Pa, bako, jesi li ti za uskrsne dane radila išta drugo no gledala televiziju? - otelo se srednjoškolki Dori.
- Je, i sad se još hvali kao da je zbog toga najveća vjernica! - bocnula je Jelica - A Uskrs »uživo«?
- Što biste vi... - uznemirila se punica - Pa bole me noge, ne mogu se ja tamo u crkvi četiri dana za redom gužvati i satima stajati!
- Istina... - kao »šećer(na bolest) na kraju« javio se i punac Jura - ... ali možda si, ipak, mogla napraviti onih deset koraka do susjede Julke, da joj čestitaš Uskrs. A ipak nisi, možda zato jer ti »svaki dan istresa kuhinjske krpe na cvijeće«!?
