Abrahamov Izlazak (Exodus) iz vlastitog zavičaja, ali i kasnije iz Egipta, zemlje koja ga je spasila od gladi i povratak u obećanu zemlju Kanaan, postat će metafora života izabranog naroda kroz cijelu njegovu povijest. I kasniji Izlazak Izraelaca iz Egipta u vrijeme Ramzesa IV. također vodi u neizvjesnu budućnost. On je povezan s dugogodišnjim lutanjem kroz pustinju, gdje je narod kušan glađu i žeđu, ali i drugim brojnim nevoljama. Slično se može reći i za njihov kasniji povratak iz babilonskog sužanjstva u napuštenu i opustošenu zemlju, omogućen od perzijskoga kralja Kira. Taj biblijski motiv Izlaska, ostavljanja svega što čovjeku znači sigurnost, oslanjanje na Božju riječ i put u nepoznato prisutan je i u Izraelova Mesije Isusa. I on traži od svojih učenika da ostave sve i pođu za njim. U zamjenu za to dobivaju samo njegovo obećanje da će sve stostruko dobiti. Tu se zatvara luk koji seže od Abrahama, praoca naroda Izraela, do Abrahama, koji je u Novom zavjetu shvaćen kao otac svih koji vjeruju kao što je on vjerovao (usp. Rim 4).
Poslušnost riječi Božjoj
Abraham je u Knjizi Postanka prikazan kao čovjek koji u svemu sluša Boga. I kad ga muče sumnje, on Bogu ne postavlja neugodna pitanja. U tom pogledu on je posvemašnja suprotnost prvim ljudima koji, iako su bili nagrađeni životom u raju zemaljskom, nemaju povjerenja u Boga i njegovu zapovijed. Abrahamu Bog uzima njegovu dotadašnju sigurnost života, a on, ipak, sluša bez pogovora. On nije ni kao Kajin, koji ne može podnijeti blizinu svojeg brata Abela. Umjesto svađe i sukoba, on se u ljubavi dijeli od svojeg nećaka Lota kad je ponestalo ispaše za njihova stada koja su se namnožila. Njemu je najvažnije sačuvati međusobnu ljubav, pa govori Lotu: »Neka ne bude svađe između mene i tebe, između pastira mojih i tvojih - ta mi smo braća!« (13, 8) Lota je njegov vlastiti izbor doveo do pokvarenih gradova Sodome i Gomore, a Abraham se drži podalje od tih gradova, podižući žrtvenik Jahvi kod hrasta Mamre (13, 18). Zahvaljujući njegovoj poslušnosti Bogu, i Lot će u odsudnom trenutku biti spašen iz zatornog ognja kojim je Bog odlučio uništiti te pokvarene gradove.
Od idola k pravomu Bogu
Možemo se pitati, koji je dublji i dalekosežniji smisao Božjeg poziva Abrahamu da napusti svoju zemlju i da pođe u nepoznato? Zasigurno nije u tome da ga odvoji od njegova posjeda, jer Abraham smije sa sobom uzeti sve što je posjedovao. Ipak, nešto je morao nepovratno ostaviti. Pripovijedajući vrlo sažeto Biblija samo kaže da je Abraham, stigavši u Kanaan, ondje podigao »žrtvenik Jahvi, koji mu se objavio« (12, 7). To je učinio kasnije i »kod hrasta Mamre, što je u Hebronu« (13, 18). Iz toga treba zaključiti da Abraham do tada nije štovao Jahvu, već različite idole, kao i drugi stanovnici te zemlje. Prema jednome židovskom tumačenju biblijskog teksta (midraš), Bog je izabrao upravo Abrahama zato što njegovo srce ni tada nije bilo uz te idole, štoviše bilo je protiv njih. Ta priča veli da se Abrahamov otac Terah bavio pravljenjem kipića tih idola i prodavao ih. Jednom je ostavio Abrahama da ih prodaje za njegove odsutnosti. Kad je došao neki čovjek da kupi taj kipić, Abraham ga pita: »Čovječe, koliko ti je godina?« Kad je odgovorio da je star oko šezdeset godina, Abraham mu uzvraća: »Jao čovjeku koji ima šezdeset godina, a štuje kipiće koji su stari tek jedan dan.« Na to se nesuđeni kupac posramio i otišao neobavljena posla.
Kritika idolopoklonstva kao početak objave
Iako to nije izričito rečeno, biblijsko pripovijedanje o Abrahamu može se shvatiti kao kritika idolopoklonstva, koja je preduvjet i početak objave. Abrahamov zavičaj u Mezopotamiji zavičaj je brojnih epova s mitskim sadržajima, u kojima se kao božanstva časte ne samo nebeska tijela i prirodne sile, već se i zemaljski vladari smatraju utjelovljenjem božanstva. U takvome životnom i religioznom okružju dogodio se i pokušaj s kulom babilonskom. Nikakvo čudo da Bog, nakon što je tim ljudima pomrsio jezike i raspršio ih na sve strane, nije mogao u toj zemlji započeti okupljanje sebi novog naroda. Tako Božji poziv Abrahamu da napusti tu zemlju treba shvatiti kao kritiku idolopoklonstva koje je vladalo u njoj. Nigdje nema nikakva spomena da je Abraham ponio kipiće tih idola, koje je do maloprije štovao, već se stalno ponavlja kako on kamo god dođe podiže žrtvenik Jahvi. I u tome je Abraham daleko ispred onog naraštaja koji je pod Mojsijevim vodstvom napustio Egipat, ali se nije odmah mogao otrgnuti od štovanja zlatnog teleta.
