U dubini čovjekovoj postoji više razina: podzemne ćelije, upravo gradovi, područja tajanstvenosti. Razina problema u našoj temi sučeljava se između vjere i iskustva, Jobove vjere i njegova iskustva. Bog mu se približava u životu kao da je na rasprodaji i preporučuje pouzdanje u sebe. Božja istina ili vjernost nije neki datum u logičnoj zagonetki nego životno usmjerenje koje se često čini kao napuklo uže. U Bibliji je prisutno obećanje Božje vjernosti s nagradom. Pravednik uspijeva, zao gubi. Tako Job cijeli svoj život ulaže u pravednost, poslušnost, vjernost, pobožnost - i što je njegova nagrada? Gubi posjed, djecu, lojalnost žene, poštovanje prijatelja, zdravlje a čini se i identitet s Bogom.
Pouzdanje u Boga dobiva nagradu
Najgore od svega je uvjerenje da ga je Bog napustio, Jobovo iskustvo, ponovljeno je mnogo stoljeća kasnije kod Isusova raspeća ali već odavno sadržano u Ps 22: »Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio?« Postojano psalamsko mjesto svjedoči: »Iza sveg glasa Jahvi zavapih, i on me usliša sa svete gore svoje« (Ps 3, 5 i dr.). Ali Jobovo iskustvo čini se da to smatra krivotvorinom. Bog može biti tu, ali nije tu za njega. I to uči iz vlastitog iskustva. Job se pouzdao u Boga, a on je ustuknuo i Job se razbio. Ipak Jobova konačna vjera govori da pouzdanje u Boga dobiva nagradu.
No Jobovo je iskustvo dugo vremena bilo drukčije. Job je morao biti značajan muž vjere, upravo se držao svoje gole vjere. On je kratkoročno gubio ali ne i na duge staze, razočaran konačno je zadovoljan i sretan. Vjera za Joba nije prvotno čin razuma nego utrobe ili srca. Vjera, emet, znači i vjernost, pouzdanje, preuzeto obećanje, navezanost. Job je kulturni junak jer kuša osnovnu vrijednost kulture. Jobu izgleda kao da mu iskustvo postavlja u pitanje Božju vjernost. Čitatelj, međutim, znade da Bog samo iskušava Jobovu vjernost (1). No kušnja je svakako drugo ime za gubitak Jobovih zemaljskih dobara. U biti postoji opasnost da Job izgubi i Boga. Bog može vratiti zemaljska dobra, no Job se stoga ne tuži. Ali kroz 37 poglavlja agonije Job ne nalazi Boga. Vjera mu zacijelo govori: »Tražite i naći ćete. Svatko tko traži nalazi« (Mt 7, 7; Lk 11, 9). Iskustvo mu govori suprotno. Jedva netko traži tako snažno, tako strastveno, tako nužno kao što čini Job, a ipak ništa ne nalazi: »Na istok krenem li, naći ga ne mogu: pođem li na zapad, ne razabirem ga« (23, 8).
Zašto Bog ne odgovara Jobu? Kako je Bog vjere, vjeran Bog, spojiv s iskustvom traženja bez nalaženja? Kad je čovjek sretan i ne pada mu na pamet da treba Boga, tako sretan da je u iskušenju osjetiti njegove zahtjeve kao prekid, sjeća se sebe i obraća mu se sa zahvalnošću i pohvalom, osjeća se dobrodošao i s otvorenim rukama. Ide, međutim, k njemu nagnan očajnom potrebom kada je sve drugo uzaludno. I što nalazi? Nailazi na zalupljena vrata, odjek u nutrini, šutnju i prazninu. Bog je tu i odgovara - kažu molitve, a u Joba je možda Bog tu, ali ne za njega. Job uči da se ne valja ni u koga nikada apsolutno pouzdavati. Ljudi gube naime vjeru jer misle da ih je Bog napustio. Lako je vjerovati kada sve ide dobro. No vjera se rađa u dubini i u jakoj volji, u stisci i nevolji kada sva druga uporišta zakažu.
Vjera stisnutih zuba je vrednija
| Sadašnje vrijeme, koje se ne ponosi razumom i sumnja u razumsku moć otkrivanja i dokazivanja objektivne istine, jako je u psihologiji i iskustveno promatra svoj prvi problem u odnosu između vjere i iskustva. Danas ljudi mnogo više gube vjeru jer misle da ih je Bog ostavio te, polazeći prvotno od takvog iskustva, zapravo životne praznine, prelaze i na razumske dokaze te gube vjeru. Vjera stisnutih zuba je vrednija, ne zato što je trpljenje vrijedno u sebi, nego jer takva vjera dolazi iz dubine, vječnog središta osobe, ljudskog ega, samosvijesti, iz volje, a ne iz osjećaja, ne iz dijelova osobe koji ovise o okolini i onoga što se događa u svijetu. Svjetovna volja prolazi, ali osobna volja ne prolazi. Što se odlučuje u vremenu, zaključeno je u vječnosti. Izbor za Boga u tom mračnom i bezosjećajnom središtu mjeri se sigurnijom i dubljom voljom gdje će se dogoditi vječno spasenje. |
Zašto Job doživljava Božju odsutnost kada je Bog obećao da će biti prisutan? Jedna je strana odgovora lagana: Bog iskušava Jobovu vjeru. Job mora vjerovati u Boga kao stvarnog, prisutnog i vjernog ne samo onda kada je lagano, budući da stvari idu dobro. No takvo bi iskustvo potvrđivalo vjeru i vjera bi zapravo bila nepotrebna. Job mora također naučiti vjerovati u Boga kada iskustvo i očitost proturječe vjeri - kao što i Isus na križu, zaboravljen od Boga, visi u mukama bez ikakve utjehe. Takva je vjera beskrajno dragocjenija od jeftine i raspoložive vjere koja vodi u istom pravcu kao i osobno iskustvo. Vjera stisnutih zuba je vrednija, ne zato što je trpljenje vrijedno u sebi, nego jer takva vjera dolazi iz dubine, vječnog središta osobe, ljudskog ega, samosvijesti, iz volje a ne iz osjećaja, ne iz dijelova osobe koji ovise o okolini i onoga što se događa u svijetu. Svjetovna volja prolazi, ali osobna volja ne prolazi. Što se odlučuje u vremenu, zaključeno je u vječnosti. Izbor za Boga u tom mračnom i bezosjećajnom središtu mjeri se sigurnijom i dubljom voljom gdje će se dogoditi vječno spasenje. Volja kao čuvar osjećaja mora naučiti voditi naprijed. Ovaj dio odgovora je suviše lagan. Bog utvrđuje i usavršuje Jobovu vjeru i vjernost u peći trpljenja.
Bog je više od ljudskih pojmova
Ali postoji i dio odgovora koji ne dolazi od Jobove prirode nego od Božje naravi. Jer na pitanje tko je Bog ne mogu odgovoriti Jobova pitanja vezana uz osobne potrebe. Bog ne želi odgovoriti Jobu jer nije čovjek koji odgovara. Začetnik je i ispitivač, nije drugi nego prvi, u početku. Ime koje mu objavljuje bit glasi: »Ja sam koji jesam«, on jest. Bog postoji u prvom licu jednine. Subjekt je, a ne predmet Jobovih upita.
Svatko tko je ikada susreo Boga kao različitog od uobičajenog pojma Boga, svi sveci i mistici, svatko drugim riječima tko je sličan Jobu više nego tri njegova prijatelja, teologa, rekao bi istu stvar: Ako sretneš Boga, susret ne možeš opisati riječima, a još mnogo manje Boga kojega susrećeš. Bog ne može biti predmet ljudskih pojmova. Osoba više nije u prvom licu »ja« i Bog nečiji »ti«, nečiji objekt, sada je Bog ja i osoba ja sam njegov ti, njegov objekt. Mistici govore čudne stvari o sebi, kao da su ljudi privid, iluzija ili razoreni u doživljenom božanskom susretu. Iluzija koja nije razorena nije ona sama nego uobičajeno stajalište u kojem je osoba ja prisutna kao središte i Bog se nekako pojavljuje na ljudskom ekranu. Bog se kreće u tom pokretanju a i ljudi se pojavljuju na ekranu. Njegov objekt su ljudi, a on nije objekt ljudima.
Isus očituje snažno svoje božanstvo i mijenja svoj odnos u kojem ga neki pokušavaju pitati. Njegovi ga neprijatelji pokušavaju pobiti, a on pobija njih. Žele ga rasporediti, a on njih raspoređuje. Pokušavaju ga suditi, a on osuđuje njih. Žele raspolagati njim, a on raspolaže njima. Čak su ga njegovi prijatelji pokušavali razotkriti, razumjeti ga, objaviti ga, otkriti tajnu u kojoj se skriva, ali svaki susret ostvaruje suprotno, oni ne uspijevaju, ne shvaćaju. Treba li kamenovati preljubnicu ili ne (Iv 8, 7)? Mora li se platiti porez (Mk 12, 14)? Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen! Ljudi su upravo Božji dužnici! Isus se snalazi u suparničkim stupicama i u stvarnom životu. Tko je čovjekov bližnji? Valja biti bližnji poput milosrdnog Samarijanca. Kad god ga čovjek pokušava iskušati, vidi da ga on iskušava, jer on je učitelj a čovjek je učenik.
Šutnja uvodi u iskustvo Boga
Svjetlo je najbolji fizički simbol za Boga, jedina fizička stvar koja ne može biti objekt bilo fizičkog bilo mentalnog vida. Toma Akvinski kaže da netko poznaje Boga ispravno samo onda kada ga spoznaje kao nespoznatljivog. Sveto pismo govori istu stvar: »Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac - Bog - koji je u krilu Očevu, on ga obznani« (Iv 1, 18). Da Bog nije poduzeo inicijativu da se sam objavi, ne bi bilo puta do njegove spoznaje. Ako se želi upoznati kamen, u njegovu pasivnost mora ući neka aktivnost. Ako se želi upoznati neku životinju, potreban je veći napor jer ona se kreće pa može npr. pobjeći i sakriti se. Ako se želi upoznati drugog čovjeka, sve ovisi o drugom slobodnom izboru kao i o osobnom slobodnom izboru. A kada se želi upoznati Boga, onda inicijativa i koraci moraju krenuti od njega.
Tako se Bog ne može pokazati odgovarajući na Jobova pitanja kao da je knjiga iz biblioteke, kao što Boga shvaćaju tri Jobova prijatelja. A i Job stavlja kovanice, no Božji stroj ne radi: stroj nije pokvaren nego Bog nije stroj. Job konačno razumije objavu u njezinu pravom svjetlu jer Bog ispituje, a ne odgovara. To je razlog što se Job na kraju kaje (42, 6). Nije posrijedi neki specifični grijeh koji bi bio potajno počinio da se kaje kao zbog sumnje triju prijatelja nego za svoj metafizički grijeh, za grijeh protiv svoga bića, kada je prešao granicu stvorenja te započeo igrati Božju ulogu pozivajući Boga na sud na kojem bi on po svom uvjerenju pobijedio.
Kada Job zatvara svoja usta, nastupa Bog i progovara. Većina ljudi govori previše. Čudno je kako su kratke Isusove izreke. Koji je najvažniji ili posljednji dio razgovora? Ne govori li se Bogu previše i nije li premalo vremena za slušanje? Tko je imao mogućnost razgovarati s nekim velikanom kao što je bila Majka Terezija ili Solženjicin, zna da valja više slušati nego govoriti. Kako Bog mora biti strpljiv čekajući svu ljudsku duševnu i izgovorenu galamu u nadi neposrednog obraćenja. Job u jednoj točki govori trojici svojih razgovorljivih i nametljivih prijatelja: »Ima li kraja tim riječima ispraznim?« (Job 16, 3), tuži se jer imaju posljednju riječ. Ali Job se ponaša pred Bogom kao i njegovi prijatelji pred njim. Ne slušaju Joba jer su prezaposleni svojim govorom njemu i Job ne sluša Boga jer je prezauzet govoreći njemu. Job se na kraju, kada mu se pokazao Bog, ne kaje zato što bi bio gori od svojih prijatelja, nego jer je baš kao i oni (38-42).
Samo se u šutnji i iskustvu podvlači crta. Valja naučiti umijeće šutnje da se izdrži nebo jer će tamo prije zadnjeg, sedmog pečata biti pola sata šutnje (Otk 8, 1). Vjera polazi od Boga, šutnja uvodi u iskustvo njegove osobe i postojanja, njegova prvenstva i stvarnosti. Svaki govor suptilno krivotvori Boga, govori Lao-Ce onima koji govore da ne znaju jer onima koji znaju ne treba govoriti. Način govora nije vječan. Ipak na životnom putu se govori. U početku bijaše riječ ne samo šutnja. Treba šutjeti ne zato što je Bog šutnja nego je riječ. Samo u šutnji vjera i iskustvo polažu račun i žanju plodove.
