Ne samo da protiv bilo kojeg zapovjednika ili čuvara u logorima nije pokrenut proces, nego velik broj njih i dalje uživa mirovine JNA. Državni odvjetnik Mladen Bajić nije održao riječ i nije se držao dogovora, a na naš pismeni zahtjev od 8. ožujka 2008. da nam odgovori koliko je Državno odvjetništvo RH prikupilo iskaza logoraša, koliko je dokaza dostavljeno Tužiteljstvu Srbije, koliko je kaznenih progona pokrenuto u Srbiji i protiv kojih osoba temeljem naših iskaza, odgovorio je dopisom u kojem nije odgovorio ni na jedno od tih pitanja.

U široj hrvatskoj javnosti nije bilo nekog odjeka na nedavne neuobičajeno žestoke kritičke riječi upućene glavnome državnom odvjetniku Mladenu Bajiću na Hrvatskoj televiziji, koje je izrekao Zoran Šangut, predsjednik Udruge pravnika Vukovar 1991. Zvuči gotovo nevjerojatno, po njegovim riječima, da dosada nije procesuiran ni jedan zločin počinjen nad hrvatskim zarobljenicima u logorima na području Republike Srbije. Što zbog toga vukovarski odvjetnici misle o hrvatskom Državnom odvjetništvu, kakve dokaze posjeduju o počinjenim zločinima, je li riječ samo o nesposobnosti i nespremnosti službenih hrvatskih vlasti ili međunarodnom pritisku, i drugim temama vezanih za najveću hrvatsku ranu zvanu Vukovar - razgovarali smo s predsjednikom Šangutom.

ŠANGUT: Udruga je osnovana, može se reći, sasvim slučajno. Nakon mirne reintegracija hrvatskog Podunavlja u Vukovaru je ostalo oko 10.000 neotkupljenih stanova za bivše nositelje stanarskoga prava. Zakon o otkupu stanova za tu kategoriju građana vrijedio je do 15. listopada 1997. a mirna je reintegracija, kao što je poznato, započela kasnije, tj. 15. siječnja 1998. Mi smo, dakle, željeli potaknuti da i ti naši vukovarski povratnici i svi drugi ostvare ustavnu jednakost s ostalim građanima Republike Hrvatske i da otkupe te stanove kao što su to svi drugi u drugim dijelovima Hrvatske učinili. Pisali smo svojedobno o tom problemu ondašnjem predsjedniku Vlade Ivici Račanu, ali budući da nismo dobili nikakav odgovor, odlučili smo u Zagrebu organizirati 2002. potpisivanje peticije kako bismo dobili podršku građana. Međutim, tako nešto prema važećim zakonima može organizirati samo pravna osoba, pa smo u rujnu 2002. registrirali našu Udrugu pravnika Vukovar 1991. i tako je krenulo.

ŠANGUT: Među velikim akcijama koje smo dosada pokrenuli jest i procesuiranje zločina počinjenih u logorima na području Republike Srbije. Kao što je svima poznato, nakon pada Vukovara branitelji, ranjenici i civili odvezeni su kamionima JNA na teritorij Republike Srbije u logore u Stajićevu, Begejcima, Nišu, Srijemskoj Mitrovici, Aleksincu i Beogradu, u kojima su počinjeni strašni ratni zločini. Oko 10.000 Vukovaraca je prošlo kroz te logore, oko 300 ih je ubijeno a 495 je još uvijek nestalih. Složit će se svatko da se nijedan logor takve vrste u imalo sređenoj zemlji ne može organizirati bez dopuštenja i sudjelovanja političkog i vojnog vrha. Zato smo skupili brojne dokaze o svemu tome i namjeravali kaznene prijave predati beogradskom tužiteljstvu za ratne zločine, jer do danas nitko iz političkog i vojnog vrha Srbije nije za to odgovarao. No kako se u međuvremenu dogodilo priznanje Kosova, zbog cijele situacije naš je posjet Beogradu privremeno odgođen.

ŠANGUT: To je lijepo teorijsko opravdanje ali ja ću vam navesti konkretne činjenice, pa neka svatko sam zaključi. Naime, prošle smo godine, točnije 16. ožujka, bili u Državnome odvjetništvu gdje nas je on osobno primio sa zamjenikom Antunom Kvakanom i županijskim državnim odvjetnikom iz Vukovara. Od njih smo dobili usmeno obećanje da će Državno odvjetništvo uz pomoć Ministarstva unutarnjih poslova RH prvi put, podsjetio bih da je to nakon 15 godina kašnjenja, uzeti iskaze svih logoraša, zatočenika srbijanskih logora, te da će temeljem Sporazuma o suradnji u progonu počinitelja kaznenih djela ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida, potpisanog sa srbijanskim tužiteljem za ratne zločine Vladimirom Vukčevićem, pokrenuti istrage i kaznene progone protiv zapovjednika i stražara logora, i to do 30. rujna 2007. Predali smo im i sve naše iskaze i prikupljene dokaze, ali iz povjerljivih izvora u Beogradu znamo da se to nije dogodilo. Ne samo da protiv bilo kojeg zapovjednika ili čuvara u logorima nije pokrenut proces, nego velik broj njih i dalje uživa mirovine JNA. Odvjetnik Bajić, dakle, nije održao riječ i nije se držao dogovora, a na naš pismeni zahtjev od 8. ožujka 2008. da nam odgovori koliko je Državno odvjetništvo RH prikupilo iskaza logoraša, koliko je dokaza dostavljeno Tužiteljstvu Srbije, koliko je kaznenih progona pokrenuto u Srbiji i protiv kojih osoba temeljem naših iskaza, odgovorio je dopisom u kojem nije odgovorio ni na jedno od tih pitanja.

ŠANGUT: Kako da ne, to nije nikakva tajna. Riječ je o poznatim osobama koje ne skrivaju svoju djelatnost. Riječ je o Nataši Kandić i Sandri Orlović iz Fonda za humanitarno pravo i drugima, s kojima smo stalno u vezi. Eto, s njima sam se npr. nedavno susreo u Vukovaru i Vinkovcima. One nam doista pomaže u našem zahtjevu. Čak su pronašle i svjedoke u Srbiji koji su spremni svjedočiti o tamošnjim logorima i zločinima. Znači i u Srbiji postoje osobe koje žele da se njihova zemlja i narod suoče s tamnim stranicama nedavne povijesti jer su svjesni da je to potrebno ako se želi trajni mir u hrvatsko-srpskim odnosima.

ŠANGUT: Ukratko samo jedan konkretan podatak: U kaznenim prijavama koje ćemo predati u Beogradu i koje smo predali odvjetniku Bajiću poimence ili po nadimcima navodimo 60-ak osoba, zapovjednika i čuvara srbijanskih logor, te počinitelja zločina.

Ja sam također izravni svjedok jednog zločina, svojim sam očima gledao kako je u autobusu za vrijeme vožnje u logor u Stajićevo ubijen branitelj Željko Tvorek. Toliko su ga tukli da već nakon pet minuta nije više davao znakove života. Nakon toga su ga iznijeli iz autobusa i ponašali se kao da se ništa dogodilo nije.

Tijekom susreta s odvjetnikom Bajićem i njegovim suradnicima rekli smo da su svih 60-ak navedenih osoba neposredni izvršitelji, ali je nužno doći do imena onih koji su te logore organizirali i bili »mozgovi« cijele akcije.

ŠANGUT: Početkom agresije na Hrvatsku dragovoljno sam se uključio u Hrvatsku vojsku kao pripadnik pričuvnog sastava Zbora narodne garde. Sudjelovao sam u obrani Vukovara na Trpinjskoj cesti, u Hercegovačkoj ulici, od početka svibnja 1991. do okupacije Vukovara 19. studenoga 1991. godine kada sam s ostalim braniteljima zarobljen. Prošao sam kroz srpske koncentracijske logore u Stajićevu, Nišu i Srijemskoj Mitrovici. Torture su počele već za vrijeme vožnje kroz Borovo, a prvi put sam pomislio da će nas ubiti u Bogojevu, čim smo prešli most preko Dunava. Tamo su nas istjerali iz autobusa i predali mladoj vojsci koja nas je na svu sreću samo pošteno isprebijala. Cijelu su nas noć potom vozili dok nismo stigli pred zatvor u Srijemskoj Mitrovici, no on je već bio popunjen našim braniteljima s Mitnice. Ujutro smo nastavili vožnju do Stajićeva gdje smo izišli van 30-ak metara od štale i gdje smo natjerani, što su već mnogi pričali, kroz špalir u kojemu su nas tukli svime i svačime po svim dijelovima tijela.

Po odvođenju bez povratka i ubojstvima najgore je bilo upravo u Stajićevu, tako da se mnogi nikada nisu vratili, a za mnoge i danas ne znamo što je bilo s njima. Tako je bilo sve do 2. prosinca 1991. kada je došao Crveni križ koji nas je popisao, zbog čega su ubijanja prestala. Tko je, dakle, do toga datuma izvukao živu glavu, taj se mogao nadati razmjeni. Znali smo ipak da ćemo izići, doduše ne u kakvome stanju, ali to je bilo sporedno.

Nakon mjesec i pol dana prebačen sam u Niš gdje sam proveo opet oko mjesec i pol dana. Tamo je po količini batina koje smo dobili bilo najgore jer su nas tukli doslovce danonoćno. Najviše smo ih dobili na dan međunarodnog priznanja Hrvatske, 15. siječnja 1992, a mi nismo ni znali što se događa i zbog čega se tako životinjski iživljavaju nad nama. Nakon toga sam prebačen u Srijemsku Mitrovicu gdje sam bio oko dva mjeseca, dakle, sve skupa proveo sam 130 dana u tri srbijanska logora.

ŠANGUT: Kako da ne! Prošle smo godine, kad je počelo suđenje generalu Gotovini u Hagu, koji je između ostalog optužen za prekomjerno granatiranje Knina zbog 500 granata, postavili pitanje zašto nitko nije optužen za 300.000 granata koje su pale na Vukovar. Pisali smo 25. svibnja 2007. osobno i ondašnjoj glavnoj haškoj tužiteljici »glasovitoj« Carli Del Ponte s upitom zašto nije pokrenula ni jedan kazneni progon za logore u Srbiji. Pokrenula ih je za zločin na Ovčari, ali kao izolirani događaj u kontekstu svega onoga što se dogodilo u Vukovaru. Upozorili smo je u dopisu na sve vukovarske žrtve: ubijene, ranjene i prognane, na razmjere razaranja i, jednako tako, na sve podatke o logorima na području Srbije. Nikada nam nije dogovorila. Zato smo zamolili dopisom od 9. srpnja 2007. državnog odvjetnika Bajića da je, prigodom njihova sastanka na Brijunima, uime svih logoraša i žrtava upita zašto o srbijanskim logorima vlada šutnja i zašto se u vezi s tim nije ništa poduzelo. Odvjetnik Bajić ili nije htio ili se, izgleda, nije usudio to učiniti, nego je naš dopis proslijedio Ministarstvu pravosuđa. Slijedi uvijek isti ishod: od ministarstva nikada nismo dobili odgovor.

ŠANGUT: Svi smo volonteri jer smo jedna od onih udruga koja nema nikakvih sredstava ni prostorija. Svi smo zaposleni, radimo za potrebe udruge nakon radnog vremena i iz vlastitih džepova podmirujemo troškove za njezin rad, jer dosada nismo dobili ni jedne kune ni od koga.

ŠANGUT: Ako Hrvatska želi cjelokupnu istinu o Domovinskom ratu, moraju se otvoriti sve njegove stranice. Upravo je jednu takvu naša udruga otvorila, a to je doprinos nacionalnih manjina u Domovinskome ratu. Svi smo svjesni da je među hrvatskim braniteljima na prvoj crti obrane bio značajan broj pripadnika nacionalnih manjina, tj. njih više od 10%. Hrvatsku su branili i Srbi, Albanci, Bošnjaci, Mađari, Ukrajinci, Talijani, Česi, Slovaci, Rusini i dr. Oni najbolje pokazuju da to nije bio rat između Hrvata i Srba, nego između rodoljuba i agresora, da nije bio rat protiv Srba nego protiv velikosrpske agresorske politika.

Kao vukovarski branitelj mogu svjedočiti da je npr. od 1.800 vukovarskih branitelja bilo 100 branitelja Srba. Veliki dio ih je poginuo, što se može vidjeti na vukovarskom memorijalnom groblju gdje su imena i mojih školskih prijatelja. U tom smislu naš prvi potez bio je prijedlog da se odlikuje Aleksandar Jeftić, rođeni Vukovarac, koji je u logoru u Stajićevu spasio između 150 i 200 Hrvata, vukovarskih branitelja. I on je bio zarobljen nakon okupacije Vukovara i odveden s ostalim braniteljima u Srbiju. Budući da je Jeftić tamo služio vojsku prepoznao ga je jedan od zapovjednika i upitao otkuda on među zarobljenicima. Odgovorio je da među njima ima dosta Srba, što je i bilo točno jer su s braniteljima iz Vukovara odvedeni svi muškarci od 14 do 90 godina, kao i puno srpskih civila koji su ostali u gradu. Zapovjednik mu je potom naredio da izdvoji sve zarobljenike srpske nacionalnosti, što je on i učinio, ali uz zarobljene Srbe izdvojio je i 150 do 200 Hrvata, branitelja, koje je poznavao još iz školskih dana i tako im spasio živote izloživši svoj pogibelji.

Isto smo tako predložili da i jedna ulica u Vukovaru dobije ime po Predragu Gagiću, Srbinu iz Vukovara, satniku Hrvatske vojske. Predrag i njegov brat Nenad, sinovi Vukašina Gagića, pravoslavnog svećenika u Pačetinu, kao dragovoljci odmah su se uključili u obranu svoga grada, s time da se Nenad vratio u Vukovar iz Zagreba. Predrag je pod zapovjedništvom legendarnog Blage Zadre cijelo vrijeme proveo na Trpinjskoj cesti. Da se zna, i njihova je sestra bila udana za Vukovarca, Srbina Iliju Miloševića, koji je poginuo braneći Vukovar. Predrag Gagić je bio ranjen te zarobljen i odveden u logor u Srijemsku Mitrovicu, gdje je nakon šest mjeseci razmijenjen. Nakon izlaska bio je na oporavku i nastavio je vojničku karijeru u Vinkovcima kao pripadnik V. gardijske brigade. Braća Gagić su po količini dobivenih batina u logoru najbolji dokaz koliko su velikosrbe strašno boljeli Srbi koji su branili Hrvatsku. Predrag je od posljedica ranjavanja i logora preminuo g. 2001. Volio bih da Vukovar bude prvi grad koji će nekome od pripadnika manjina dodijeliti ulicu. Bit će to i konkretna poruka da Hrvatska svakog svog građanina vrednuje kroz njegov doprinos boljitku zemlje a ne kroz nacionalnost ili vjersku pripadnost. Za te se Srbe, nažalost, danas u Hrvatskoj ne čuje dovoljno i njih nema u strukturama vlasti jer one radije surađuju i koaliraju s nekim »drugim« Srbima. U tom smislu namjeravamo u suradnji sa zastupnicima svih manjina, njihovim udrugama, Memorijalno-dokumentacijskim centrom o Domovinskom ratu i Hrvatskim institutom za povijest napisati i objaviti knjigu o nacionalnim manjinama u Domovinskome ratu.