Isuse, vjekovi protječu, a tvoj je govor uvijek nov. Riječi davno izrečene, davno življene, ne prestaju biti odgovor svakom trenutku, svakom izazovu naših života. Njihova svježina i pronicavost razotkriva nas u svemu što jesmo i u svemu što nismo. Otkriva nam život u koji bi nas ti htio uvesti, samo ako pristanemo.

Tvoje se riječi strpljivo obraćaju našim strahovima tumačeći nam da ondje gdje se one žive nema razloga strahu. One u nama postojano ohrabruju naše nade i nade mnogih koji su ih, zagledani u tebe, u nas položili.

Tvoje su riječi kruh naš svagdanji od kojeg živimo više, mnogo više nego što možemo i slutiti. One su nam i put ugažen do nas, do srca onih koje volimo, kao i do srca onih koje ne razumijemo i ne prihvaćamo. Jedini put koji naše korake umije preobraziti u hod ususret.

Ali kako je moguće da se na tvoje riječi naučimo toliko da ih više i ne čujemo? Čitamo ih, izgovaramo i slušamo kao nešto što odviše dobro poznajemo da bi nas moglo dotaknuti, kamo li iznenaditi.

Isuse, kako je moguće da tvoje riječi poniru kroz naše duše kao voda kroz pijesak? Kako je moguće da izvori tvoje žive vode proteknu kroz nas a da nas ne ožive?

Reci, sijaču dobri, ti koji rasipno siješ sjemenje svoje dobrote, kako je moguće da ono tako često ne uspijeva oko sebe okupiti pijesak naših života, preobraziti ga u plodnu zemlju?

Reci nam, od kakve su pređe otkane mreže naših duša da neke tvoje riječi zadržavaju, a neke propuštaju? I da lakše zadržavaju riječi koje nam gode nego one koje od nas nešto traže?

Od čega su sašivena jedra naših duša da se na poticaje tvoga Duha katkad snažno nadimaju, a katkad ih propuštaju i ne primjećujući ih?

Isuse, osposobi nas za novost svoje riječi. Ohrabri nas da se čitavim bićem odlučimo za nju. Posluži se nama da i mi budemo život tvoje riječi.