Ovih dana slavimo svetkovinu presvetoga Tijela i Krvi Kristove. Razmišljajući o Matejevu izvješću o Posljednjoj večeri, sv. Ivan Zlatousti, carigradski patrijarh i crkveni naučitelj, kaže o Isusu: »I nije mu bilo dovoljno postati čovjekom, biti izudaran i ubijen, već i samog sebe sjedinjuje s nama; i to ne samo po vjeri, nego nas stvarno čini svojim tijelom.«

Nije mu bilo dovoljno jer nas je ljubio, i to savršenom ljubavlju, do kraja. A ljubav daje. Dao nam je sve što je imao, prošao je zemljom čineći dobro, dajući slijepima da progledaju, hromima da hode, gubavima da se čiste, gluhima da čuju, mrtvima da ustaju, siromasima da se im se navješćuje evanđelje. Dao nam je svoje Tijelo, svoju Krv, i time nas zauvijek sjedinio sa sobom; na križu nam je dao svoju Majku, zatim svoj život, a nakon uskrsnuća svoga Duha Svetoga. Jasno nam je pokazao da se ništa od onoga što se daruje ne gubi, već se kao proslavljeno vraća darivatelju. Tako nam je objasnio zašto se ne može služiti Bogu i bogatstvu. Oni koji služe Bogu, daruju; a oni koji služe bogatstvu, grabe.

Isus nam je dao primjer, ali nam je i obznanio naše dioništvo u neizrecivoj Ljubavi Presvetoga Trojstva. Molio je Oca za nas, za one koje mu je Otac dao, za nas koji smo bili njegovi, Očevi, a on, Otac, dao nas je Sinu, Isusu. Mi smo dakle dar Očeve Ljubavi Sinu, i Sin nas ljubi kao dar Očev. A Ljubav kojom nas ljubi jest Duh Sveti. Tako sudjelujemo u Ljubavi presvetoga Trojstva. Uključeni smo u tu neopisivu tajnu. Ne možemo shvatiti veličanstvenost tog dara, ali smo nedvojbeno pozvani i poslani moliti za tu Ljubav i živjeti je.

Da bi nas osposobio za tu zadaću, Isus nam je poslao Duha Svetoga. Na nama je da otvaramo svoja srca i da ga primamo. Dok nasljedujemo Isusa, ni nama neće biti dovoljno ono što smo učinili, i u ljubavi ćemo željeti učiniti uvijek više - jer ljubav nikad ne prestaje.