Kvaliteta braka ne ovisi samo o kvaliteti bračne ljubavi nego i o kvaliteti bračnog razgovora. Razgovor u brakovima je u katastrofalnom stanju. Međusobne poruke se planiraju i šalju, ali bez provjeravanja jesu li uopće »uručene primaocu« ili nestanu negdje na putu prema njemu kao i kako ju je bračni partner shvatio, prihvatio. Mnogi se brakovi na to uopće ne obaziru i žive uvjereni, da su rekli što su i mislili kazati, da je partner čuo što su mu rekli i da je prihvatio njihovo značenje poruke, pa očekuju da će takvu poruku i realizirati. Nikako ne vjeruju da su da su rekli što nisu mislili, da je partner čuo što mu nisu rekli, da je razumio poruku na svoj način i prihvatio, ne što su mislili i rekli nego što je čuo i shvatio.
Bilo bi idealno kada bi u braku namjeravano kazali, partner to čuo, tako razumio i prihvatio. U stvarnosti jedno namjeravamo kazati partneru, drugo kažemo, treće on čuje a četvrto razumije. Na taj način pretvaramo naše brakove u »Kulu babilonsku« u kojoj svaki drukčije govori, nitko nikoga ništa ne razumije, ali svi govore, viču, galame, psuju, prijete i jedan na drugoga napadaju. Stvara se jedan monologizirani mimogovor a ne zajednički različiti »razgovor« koji omogućuje da se različiti upoznamo, dogovaramo i zainteresirano jedan drugog otkrivamo. Bračni partneri u takvom braku nalikuju strancima u stranoj zemlji čiji jezik ne razumiju.
Za vrijeme prve kratkotrajne faze bračne ljubavi, koju možemo poistovjetiti za zaljubljenošću, to nije važno jer nam u to vrijeme verbalni govor i ne treba, jer ga zamjenjuje emocionalni intuitivni govor bez riječi koji savršeno funkcionira uz uvjet da je razina međusobne zaljubljenosti obostrano ista. Zaljubljenost je zapravo gratis demo-softverska verzija ljubavi. Da bi ona funkcionirala na dužu prugu u obliku obostrano zadovoljavajuće ljubavi uz mogućnost očuvane individualnosti i različitosti oba partnera, treba investirati u njezinu pretvorbu i kasnije održavanje kao bračne ljubavi. Tu je najvažnija i bračna komunikacija, i to jasna, otvorena, razumljiva i verbalna, tj. riječima. Pomoću kvalitetnoga bračnog dijaloga moramo stalno provjeravati je li partner našu poruku čuo, razumio, kako ju je protumačio i kako je na nju reagirao. Bračna se komunikacija ne može voditi po nekim receptima. Ona se može teško i naučiti. U njoj se moramo snalaziti uz pomoć međusobnog slušanja i povremenim razgovorima o svom razgovoru. U suvremenoj komunikologiji to se naziva metakomunikacija. Da bismo se mogli međusobno slušati i o svom razgovoru razgovarati, moramo se voljeti. Krug se zatvara: Da bi u braku mogli razgovarati, moramo se voljeti; a da bi se duže voljeli, moramo razgovarati! To je i jedini »recept« kvalitete bračnog odnosa.
