Osvrćući se na rečenicu iz Matejeva evanđelja: »Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati« (Mt 6, 33), sv. Ivan Zlatousti poručuje i nama danas: »Zapravo smo svi gospodari tuđeg.« Mnogi se ljudi trude, i to često na nepravedan i nepošten način, grabeći i otimajući drugima, steći što više stvari, nešto posjedovati, da to bude »njihovo«. Isus nas prispodobom o bogatašu koji je zgrnuo bogatstvo te želi sagraditi veće žitnice za obilnu ljetinu, upozorava na varavost tog zemaljskog bogatstva jer će se, kaže, još te iste noći od tog bogataša zaiskati njegova duša. I čije će onda biti ono što je pripravio, ono na što je potrošio život?

Sve čime gospodarimo zapravo je tuđe, kaže Zlatousti. Sve je prije nas bilo nečije i bit će nečije poslije nas, a nikako neće ostati naše. I zato čudi naše ponašanje. Iako dobro znamo da ćemo prije ili kasnije otići i da nećemo moći ponijeti sa sobom ništa od onoga što smo zgrnuli, kao što to nisu mogli učiniti ni oni prije nas, a neće moći ni oni poslije nas, ipak uporno skupljamo, zgrćemo i grabimo ne razmišljajući o onome što uistinu može biti naše.

»Naše je samo ono, što smo na onaj svijet poslali pred sobom...: milostinja i čovjekoljublje«, nastavlja sv. Ivan Zlatousti, i zaključuje: »Ne može se otići uzimajući sa sobom bogatstvo, ali može se otići uzimajući milostinju; štoviše, pošaljimo je pred sobom, da nam pripremi prebivalište u vječnim stanovima.«

Svjedoci smo teških društvenih zala koja se događaju zbog toga što oni koji su se dokopali moći robuju bogatstvu, ili zato što su se oni koji robuju bogatstvu dokopali moći. Smije li Isusov učenik na zlo koje se događa oko njega šutjeti, mirno ga promatrati i ništa ne poduzimati? Shvaćamo li ozbiljno Isusove riječi koje ove nedjelje odzvanjaju po našim crkvama: »Ne možete služiti Bogu i bogatstvu«, ili mislimo da smo mi neki novi, »napredni« naraštaj koji to ipak može? No varamo se, jer Božja riječ vrijedi uvijek i zauvijek.