U Republici Hrvatskoj više od 10 posto stanovnika su osobe s invaliditetom. Među njima je oko šest posto školske djece ili 28.758 učenika. O njihovim potrebama, teškoćama s kojima se nose i drugim aktivnostima govori prof. dr. Zrinjka Stančić s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu, smjer rehabilitacije, odsjek za inkluzivnu edukaciju i rehabilitaciju. Pored brojnih znanstvenih i stručnih radova sudjelovala je na mnogim skupovima, djeluje u savjetovalištima, udrugama.

- U ovoj školskoj godini u Hrvatskoj u prvi razred osnovne škole krenulo je 41.570 djece. Uz njih, mnogi se roditelji u novoj ulozi prvi put susreću sa školskim obvezama. Kako pristupiti i uskladiti roditeljske ambicije i želje s djetetovim mogućnostima? Koje su najčešće teškoće pri učenju, a da se ne otkrivaju navrijeme? Primjerice, kako razlikovati živahnost i nemir od hiperaktivnosti?

PROF. DR. STANČIĆ: Za većinu djece, a onda i njihove roditelje školovanje predstavlja nešto veliko, važno, nešto sasvim novo. To je događaj za koji se priprema cijela obitelj. Nova zgrada - škola, nova soba - učionica ili razred, nova važna osoba - učitelj ili učiteljica i pretežno novi vršnjaci - učenici u razredu. Uz sve to i novi izazovi koji se zovu poznavanje slova, čitanje riječi, rečenica, teksta, prepričavanje, pisanje brojaka, zbrajanje, oduzimanje, zadaci sa zagradama, imenovanje članova obitelji, poznavanje vremena, poznavanje životnih zajednica. Školovanje pretpostavlja i usvajanje niza pravila koja su djeci, a vrlo često i njihovim roditeljima nova. U učionici s nerijetko tridesetak učenika prisutan je određeni raspored aktivnosti i odmora. To je vrlo složena mreža pravila o ponašanju. Dijete, a sada s novim zanimanjem - biti učenik, zapravo mora se navikavati na rad u novim uvjetima, zatim stjecati radne navike, strpljivost, razvijati suradničke odnose. Na tom putu treba mnogo dobre volje i ljubavi, razumijevanja, ponajprije podrške roditelja. Roditelji su važni kako bi polazak u školu bio što uspješniji. Oni su nezamjenjivi kada u školu kreću učenici, a posebno oni s posebnim potrebama. Zanimljivo je pitati roditelje djece s posebnim potrebama, osobito onda kada su prepoznate prije polaska u školu, što oni očekuju od škole. Reći će ponajprije otvorenost i spremnost škole za uključivanje učenika, osmijeh učiteljice i lijepu riječ djetetu koje svakodnevno ulaže trud na svoj osobiti način. Važno je reći da roditelji imaju i želje i očekivanja. Ključna riječ uspjeha je - suradnja. Mora se postići što jasnije zajedničke pristupe i strategije u radu s djecom kako bi im se omogućila školska uspješnost u skladu s općim i posebnim sposobnostima, interesima i potrebama djeteta. Kroz suradnju traže nerijetko i promjenu u dosadašnjim odnosima škole i roditelja koja se temelji i na promjenama u njima samima. Suradnjom pod motom »svi zajedno« trebaju mijenjati negativne navike, stavove, mišljenja i ponašanja na putu stvaranja škole za sve učenike.

Nerijetko roditelje treba uputiti da se obrate stručnim službama i izvan škole. To su specijalizirane ustanove kao što su savjetovališta, klinike, specijalistički odjeli pri bolničkim centrima, centri za mentalno zdravlje i dr. U njima roditelji mogu potražiti savjet, dobiti stručno mišljenje i preporuku vezanu uz školovanje djeteta. Važno je biti svjestan da roditelji na različite načine prihvaćaju teškoću vlastitog djeteta. Neki su spremni odmah potražiti pomoć, neki su uporni u odbijanju činjenice da se ne radi o »lijenosti«, »neposluhu«, »zloći« već možda o ozbiljnijem razvojnom poremećaju koji traži procjenu stanja i preporuku što i kako dalje. Upravo dvije moguće teškoće nerijetko zbunjuju i navode okolinu na krivi put: hiperaktivnost i poremećaj pažnje.

Djeca sa spomenutim poremećajem, u usporedbi sa svojim vršnjacima, znatno su nemirnija, teško se koncentriraju, nagli su u svojim reakcijama, nespretni i često, ako izostane uvažavanje teškoće, doživljavaju školski neuspjeh. Za postavljanje dijagnoze potreban je timski pristup (učitelj, psiholog, školski liječnik, stručnjak edukacijsko-rehabilitacijskog profila) i suradnja. Važno je znati da postoje brojne prilagodbe prostora i učionice, strategije poučavanja. One su jednako važne za napredak djeteta, kako u roditeljskom domu, tako i u školi. Važno je znati da je razvojni poremećaj a ne poremećaj u ponašanju, što je nažalost još uvijek jedna predrasuda čak i među stručnjacima.

Prihvaćanje realnog stanja pomaže roditelju, učeniku, učitelju, zapravo svima u timu. Tu treba biti jako oprezan, otvoren i potražiti pomoć. Primjerice, u prvi razred jedne zagrebačke osnovne škole, prema mišljenju upisnog povjerenstva, na opservaciju je upućen dječak koji je već prije polaska u školu imao nekoliko »dijagnoza«. Najveći izazov za uključivanje u redovnu školu bio je mješoviti poremećaj razvoja i poremećaj komunikacije, a to je kratkotrajna pažnja, prisutan motorički nemir, u govoru prisutno stalno ponavljanje nekih riječi. Učenik je upisan u razred vrlo kreativne i iskusne učiteljice spremne da na najbolji način upozna dijete i njegove individualne potrebe. Svakodnevni osobni ili telefonski kontakti s roditeljima, upute i zadaće u bilježnicama, razgovori i pružanje savjeta, pridonijeli su uzajamnom stjecanju povjerenja, zadovoljavanju obrazovnih potreba dječaka njegovoj prihvaćenosti u razredu. Nakon provedenog postupka opservacije učenika u školi, roditeljima je predloženo školovanje djeteta u redovnoj školi uz prilagodbu programa, uz primjenu djetetu značajnih individualiziranih postupaka u radu, izvan škole je osigurana dodatna pomoć logopeda, što su roditelji spremno prihvatili.

- Kakao se prilagođavaju školski programi prema djeci, osobito onima s posebnim potrebama? Koliko u Hrvatskoj ima djece s posebnim obrazovnim potrebama, zapravo postoji li konstanta u populaciji ili se to mijenja?

PROF. DR. STANČIĆ: Strateški cilj obrazovne reforme u Hrvatskoj je razvojno orijentiran sustav cjeloživotne edukacije, utemeljene na konceptu »obrazovanja za sve« i »društva koje uči«. K tomu, suvremena hrvatska škola pretpostavlja integraciju učenika i s posebnim obrazovnim potrebama. Suvremenim pristupom obrazovanju, politikom jednakih mogućnosti za kvalitetno obrazovanje, u Hrvatskoj se novim smjernicama za definiranje standarda u obrazovanju nastoji poboljšati socijalna integracija i inkluzija te smanjiti isključivanje »neuspješnih« učenika. »Učenici s posebnim potrebama imaju pravo na obrazovanje koje će im omogućiti dostojanstvo, poticati njihove maksimalne sposobnosti, samostalnost i uključivanje u zajednicu a time i društvo.« To je oblikovano prema Konvenciji o pravima djeteta 2000. Prema podacima Svjetske zdravstvene agencije, 10% osoba pogođeno je nekom teškoćom koja značajno utječe na razvoj sposobnosti pojedinca u različitim razdobljima života. Istraživanja pokazuju da se taj broj značajno mijenja proteklih godina, pri čemu na povećanje broja u ukupnoj populaciji značajno djeluje niz čimbenika. Tu je ekonomska (ne)stabilnost, poslijeratne traume, posljedice nesreća, napredak medicine, službe podrške i niz drugih čimbenika.

Republika Hrvatska odlučila je slijediti smjernice UN-a i stvoriti registar o osobama s invaliditetom. Zakon o Hrvatskom registru o osobama s invaliditetom donesen u srpnju 2001. prikuplja podatke iz različitih izvora: zdravstvo, socijalna skrb, školstvo i drugi. Na dan 10. ožujka 2008. u Hrvatskom registru osoba s invaliditetom nalaze se podaci o 484.694 osobe s posebnim potrebama, od čega su 28.757 djeca (5,9%). U ukupnom broju djece s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama (djeca s lakšim i većim teškoćama) vidljiv je veći broj dječaka (60,4%) u odnosu na djevojčice (39,6%). Najveći broj djece s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama je u dobnoj skupini od 10 do 14 godina (40,8%). Podaci o učenicima s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama u Republici Hrvatskoj dobiveni od Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta pokazuju da je osnovnoškolskim obrazovanjem obuhvaćeno oko 3,56% djece s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama. Većina djece potpuno je uključena u redovne osnovne škole. Tek 0,74% djece s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama iznimno se školuje u posebnim odgojno-obrazovnim ustanovama koje u našim prostorima još uvijek postoje.

- Novi Zakon o odgoju i obrazovanju stupio je od ove školske godine, koje su novosti u njemu? Stanovita istraživanja pokazuju da je oko 2 do 3 posto djece nadareno za sva područja, oko 25 do 30 posto za određeno područje. Je li hrvatski program »uravnilovka« ili prepoznaje potrebno, odnosno brusi li talente?

PROF. DR. STANČIĆ: Ove školske godine stupio je na snagu novi Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnim i srednjim školama. Taj zakon posebno je važan za djecu s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama jer u odnosu na dosadašnju praksu uvodi jasnije određenje pojma »djeca s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama«. To su prema zakonu obuhvaćeni daroviti učenici i učenici s teškoćama. U skupinu učenika s teškoćama spadaju oni s teškoćama u razvoju, zatim s teškoćama u učenju, problemima u ponašanju i emocionalnim problemima, učenici s teškoćama uvjetovanim odgojnim, socijalnim, ekonomskim, kulturalnim i jezičnim čimbenicima. Na takav način hrvatski se zakon jako približio suvremenim pristupima u svijetu. Svi oni učenici imaju pravo na individualizaciju postupaka i programa u njihovu školovanju. Ne zaboravimo, to su temeljna prava učenika, a ne njihove privilegije. Kada je u pitanju prepoznavanje učenika, tu postoji prijedlog liste objavljene u Hrvatskom nacionalnom obrazovnom standardu. Prema toj listi, on obuhvaća učenike s oštećenjem vida, s oštećenjem sluha, s poremećajima glasovno-jezično-govorne komunikacije, s motoričkim poremećajima i kroničnim bolestima, sa sniženim intelektualnim sposobnostima, s poremećajima pažnje/hiperaktivnosti, sa specifičnim teškoćama učenja, s poremećajima u ponašanju i emocionalnim poremećajima, s poremećajima iz autističnog spektra. Neke teškoće prepoznaju se vrlo rano već poslije rođenja djeteta (oštećenja vida, Downov sindrom, cerebralna paraliza i dr.). Danas se već poslije rođenja u svim rodilištima obvezno provodi skrining radi mogućeg oštećenja sluha. Neke pak »teškoće« važno je prepoznati u ranoj dječjoj dobi ili najkasnije s polaskom u vrtić (poremećaj pažnje i hiperaktivnost, poremećaj čitanja i pisanja i dr.). Ako se teškoća ili odstupanja od tipičnog razvoja pravodobno otkriju, bolje je za dijete, obitelj. Najbolje je kad se dijete uključuje u programe edukacijsko-rehabilitacijske podrške (logoterapija, rana perceptivno-motorička stimulacija, socioterapija i dr.). Nažalost, još uvijek se tek s polaskom u školu, s uključivanjem djeteta u školske aktivnosti, kao što su čitanje, pisanje, slušanje, računanje otkrivaju pojedine teškoće.

- Ima li dovoljno edukacije za hrvatske učitelje, te koliko edukacijski programi obuhvaćaju vjeroučitelje?

PROF. DR. STANČIĆ: Za nas je edukacija učitelja jedno vrlo zanimljivo područje djelovanja, kako na znanstvenoj, tako i na stručnoj osnovi. Od 1996. pa sve do 2000. provodili smo znanstveni projekt »Edukacije učitelja za prihvaćanje učenika s posebnim potrebama«, potom Djeca s posebnim potrebama u ekosustavu obitelj-škola-vršnjaci te, trenutno, Programe intervencija i neki okolinski čimbenici edukacijskog uključivanja. U svakom od projekata subjekti su bili i učitelji. Projekt edukacije učitelja je opravdao potrebu takvih edukacija. Nakon toga nastala je vrlo popularna edukacija učitelja koju smo do danas proveli u radu s više stotina učitelja i stručnih suradnika. Tu su i edukacije po školama, pa radionice, i to iskustvene jer tako se najbolje uči. Temeljem rezultata spomenutoga znanstvenog projekta o edukaciji učitelja te potreba koje smo prepoznali u našim školama nastao je i priručnik za učitelje »Do prihvaćanja zajedno - Integracija djece s posebnim potrebama« u izdanju nevladine Udruge IDEM. U priručniku nalazi se deset tema kojima se želi približiti proces uključivanja učenika u redovni školski sustav. U udruzi smo pokrenuli i časopis »S vama«. Ti su časopisi namijenjeni praksi: učiteljima, stručnim suradnicima, roditeljima. Autori članaka su vrsni stručnjaci iz područja edukacijske-rehabilitacijske teorije i prakse, učitelji, vrsni praktičari, roditelji. Časopis je ilustriran likovnim radovima učenika s posebnim potrebama koji na najbolji način potvrđuju njihove osobite talente.

Govoreći o učiteljima, važno je spomenuti i edukacije koje smo do danas ostvarili s vjeroučiteljima. U organizaciji Hrvatske biskupske konferencije i Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu organizirali smo jednogodišnju edukaciju za vjeroučitelje koji rade s djecom u redovnim i uglavnom u posebnim odgojno-obrazovnim ustanovama. Vjeroučitelji su slušali odabrane teme, pisali seminare, praktično radili. Tu su i edukacije u organizaciji Nacionalnoga katehetskog ureda HBK-a, Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske te Agencije za odgoj i obrazovanje, u čijoj se organizaciji od 2000. organiziraju katehetske škole. I to je još jedan oblik edukacije za vjeroučitelje koji rade s djecom i mladima, u posebnim odgojno-obrazovnim ustanovama. Oni su osjetljivi za potrebe vjeroučenika i njihovih roditelja. Dosada su obrađene vrlo aktualne teme: HNOS i nastava vjeronauka, Uloga obitelji, Sakramenti i djeca s posebnim potrebama.