Politička kriza nastala raspadom Salomonova kraljevstva na dva dijela sve više se produbljuje. U sjevernom kraljevstvu u samo šesnaest godina (747-731. pr. Kr.) ubijena su četiri kralja. Tu političku nestabilnost prati sve veća ugroženost čistoće vjere u Jahvu od širenja Baalova kulta. Proces razvoja društva dovodi do nastanka bogatog sloja i sve brojnijih siromaha. Iako su i prije proroci reagirali na takve pojave, sada su oni sve brojniji, a njihove pisane riječi sve oštrije. Zato se 8. i 7. st. pr. Kr. s pravom zove »zlatnim dobom proroštva«. Ono započinje kraljevanjem Jeroboama II. (783-743) u Sjevernom i Azarje (781-740) u Južnom kraljevstvu. I jedan i drugi kralj upamćeni su po zlu: za Jeroboama II. se kaže: »Činio je što je zlo u očima Jahvinim; nije odstupao od grijeha Jeroboama, sina Nebatova, koji je zaveo Izraela« (2 Kr 15, 24); Azarja je prikazan kao tragična figura, jer »činio je što je pravo u Jahvinim očima, sasvim kao i njegov otac Amasja«, ali »uzvišica nije srušio, i narod je svejednako prinosio i kad na uzvišicama« (15, 3 sl.). Zato ga je Jahve udario gubom od koje je i umro (15, 5).

Izraelovi proroci su jedinstvena pojava svoga vremena. Ni u jednom drugom narodu nije bilo nešto slično. Svoje mjesto našli su između svećeničke službe koja se najčešće zadovoljavala površnim služenjem kultu i cjepidlačenja pismoznanaca čije je tumačenje Zakona bilo daleko od konkretnoga života. Proroci stoje usred života, promatraju ga očima objave i reagiraju na sve što je protivno vjeri u Jahvu. Oni polaze od toga da je Bog stvorio sve ljude i svakog pojedinca i da su svi ljudi pred njim jednaki. Zato je Jahve apsolutni gospodar svih kraljeva. Svoj je narod izveo na slobodu i on ne smije nikad više nikomu robovati. U pustinji ih je čudesno hranio manom, a u zemlji koju im je obećao dati »teče med i mlijeko« (Izl 3, 8) i zato ne bi smjelo biti siromaha. Jahve je obećao i svoj blagoslov, samo ako mu narod ostane vjeran (usp. Pnz 15, 4 sl.). No s Izraelovim kraljevima došla je nevjernost Jahvi, a kao posljedica toga i socijalna nepravda. Upravo ta dva područja, nevjernost Jahvi i izrabljivanje siromašnih tema su dvojice prvih proroka koji su nam ostavili svoje spise, Amosa i Hošee.

Iako je potjecao iz blizine Jeruzalema, Amos je sredinom 8. st. pr. Kr. nastupao u Sjevernom kraljevstvu, posebice u glavnom gradu Samariji. U riječi koja opisuje njegov poziv za proroka »ali me Jahve uze od stada i Jahve mi reče: 'Idi, prorokuj mojemu narodu Izraelu'« (Am 7, 15) tumači vide aluziju kasnijega redaktora na Mojsija i Davida koji su također uzeti od stada i pozvani u službu. Time je Amos predstavljen kao izbavitelj naroda u teškome času njegove povijesti. On ne pripada nikakvoj skupini i ne bori se ni za čije interese, već za čistoće vjere u Jahvu. A čistoća te vjere dokazuje se u »pravu i pravednosti« (5, 7. 24; 6, 12) odnosno u solidarnosti s drugim. Iskorištavanjem siromašnih i malenih (2, 6 sl.; 4, 1; 5, 11 sl.; 8, 4 sl.) Izrael se iznevjerio svome poslanju. To se ne može pokriti kultom, već treba mijenjati svoje ponašanje. Zato prorok prijeti kaznom (8, 4-12) koja kulminira u razorenju Svetišta (9, 1-4), ali to nipošto nije zadnje. Propast će samo nepopravljivi grešnici, a svima koji poslušaju poziv na promjenu života prorok obećava novu budućnost s Bogom. U tom obećanju prepoznaje se formula saveza: »narod moj Izrael - Jahve, Bog tvoj« (9, 14 sl.).

Hošea je nešto mlađi Amosov suvremenik. Djelovao je između 750. i 722. pr. Kr., dakle do pada Sjevernoga kraljevstva. Vjerojatno je bio predvodnik proročko-levitske opozicije protiv kraljeva u čije je vrijeme djelovao (Uzija, Jotam, Ahaza, Ezekija, kraljeva judejskih i Jeroboama, kralja izraelskog - Hš 1, 1). Iako spominje četiri judejska kralja, djelovao je najviše u Sjevernom kraljevstvu, i to u Samariji i u Betelu, boreći se protiv Baalova kulta zlatnoga teleta (Hš 8, 5). Njegova kritika idolopoklonstva i bludnosti izražena je u slici Izraela kao »bludnice« koja se iznevjerila Jahvi, svome mužu. Ponovni savez vjernosti moguć je u pustinji (2, 16), gdje će narod ponovo čuti glas svoga Boga i obnoviti formulu saveza: »Ti si narod moj« - »Bože moj!« (2, 25). Prorok jamči da će se to dogoditi, ako se narod obrati svome Bogu, koji to sam jamči: »jer ja sam Bog, a ne čovjek; ...više neću gnjevan dolaziti« (11, 9). Upravo zbog te riječi prorok Hošea, koji je najavio propast 722, postao je prorok utjehe i poziva na obraćenje u vrijeme babilonskoga sužanjstva. Njegovu teologiju nastavlja veliki prorok sužanjstva Jeremija.