»Treba stvoriti i poštivati sustav vrednota. Razmišljajući o svojem narodu, koji je među starijima u Europi, nepojmljivo mi je gdje su ti korijeni. Mi nemamo svetinje oko koje se okupljamo. To nije ni Crkva, ni Domovinski rat, ni Tuđman, ni Tito. Nemamo svoj stožer koji se ne smije dirati. Nemamo svetinje. Ništa danas nije sveto u našem društvu. Na dobrom tragu bila je vjera, katolicizam, ali to se podriva sa svih strana na suptilan i sofisticiran način, od stigmatizacije određenih osoba, do ucjena i uvjeta priključenja Europskoj Uniji. Danas kad mladi mole u crkvi, prema njima se društvo odnosi kao da su čudaci« - kaže umirovljeni časnik Filipović.

Član Biskupijskoga pastoralnog vijeća Porečke i pulske biskupije Martin Filipović živi u župi Marčana. Rođen je u Otoku, kod Vinkovaca, oženjen je i otac je dviju kćeri. U Rijeci je diplomirao pedagogiju na Filozofskom fakultetu. Vrlo je aktivan u župi Marčana, kako u pastoralnom vijeću, tako i u molitvenoj zajednici, te u društvenom životu samog mjesta. Umirovljeni je časnik Hrvatske vojske, koji je prošao brojna ratišta u Domovinskom ratu.

U obranu od srpskog agresora uključio se u proljeće 1991. kao dragovoljac tadašnjega MUP-u. »Nakon toga javio sam se u vojsku jer želja mi je bila braniti i stvarati svoju neovisnu Hrvatsku«, kaže umirovljen časnik Filipović. »Kad se formirala 119. brigada bio sam sudionik njezina osnivanja. Poslije toga sudjelovao sam na ličkom ratištu u dva navrata. Ondje sam doživio izravno rat, zapravo ondje sam već stekao stanovito iskustvo. Poslije toga bio sam u vojnoj policiji kao sudionik akcije 'Maslenica'. Od 1. srpnja 1993. pristupio sam Lakojurišnoj brigadi, a 1994. bio sam na južnom bojištu. Stanovito vrijeme bili smo interventna brigada u Pločama. Nakon rasformiranja te brigade ušli smo u sastav Prvoga hrvatskog gardijskog zbora, a onda u sastav Prvoga hrvatskog gardijskog zdruga. Od srpnja 1994. do 2000. bio sam član gardijskog zbora. Nakon što je rasformiran zbor kao postrojba 2000. godine formirana je počasna zaštitna bojna, u kojoj sam bio do 2003. Kada je došlo do smanjenja broja oružanih snaga, otišao sam u mirovinu, a onda sam još predavao prvoj generaciji na Dočasničkoj akademiji po NATO sustavu. Od 2004. radim za Vladin ured« - prisjeća se časnik Filipović.

»Zaplakao sam kad su susreli pogledi«

U svojem radnom iskustvu posebno se prisjeća drugog dolaska Ivana Pavla II. u Republiku Hrvatsku, kada je bio angažiran u protokolu na Žnjanu. »Tada nisam vidio papu, jer bio sam prehlađen i nisam mogao ići na taj doček. K tomu, kad sam došao tamo, opet nisam vidio papu, jer sam trebao ostati u Vili Dalmaciji. Kada je Papa išao na odmor, predsjednik je išao u Vilu Dalmaciju, a pozvali su puno osoba iz javnoga života. Pošto nisu znali tko je sve tamo, mene su poslali da vidim i da procijenim tko je tko i tko je pozvan. Tako se dogodilo da nisam vidio papu, iako sam imao snažnu želju. Bog mi je to vratio kasnije.

Bio sam angažiran za papin dolazak u Rijeku i Zadar, čak sam išao u Zabok po tepih jer sam imao iskustva rada na aerodromu, gdje sam radio prije rata u Puli. Radio sam sve s ljubavlju pa tako i kada je bila generalka dan ranije, kad se morala proći sva procedura. Kolega i ja smo bili papa i predsjednik pa su nam davali počasti. Kada je dolazio sveti otac, stajao sam u blizini. Bio sam sam, jer sam imao želju biti sam, a posebna želja bila mi je da me papa pogleda. Kad su završile himne i kad su se obratili javnosti predsjednik i papa, lagano sam prolazio i primijetio sam da me sveti otac pogledao. Spojili su nam se pogledi i tad sam počeo plakati. Dogodilo mi se još nešto posebno taj put. Izišao sam izvan okvira svojih ovlasti. Osjećao sam da moram uzeti neke odgovornosti u svoje ovlasti. Vodili smo o svemu računa kada je sveti otac s kolicima išao. Želio sam da bude na dostojanstvenoj razini. Primjerice dogodilo se da se je jedan vojnik srušio kao snop. Brzo smo reagirali i zamijenili ga da to nitko nije primijetio. To mi je ostao jedan detalj u sjećanju.

Isto tako kada je Papa pošao, trebao sam pratiti stolice i prebaciti na odgovarajuće mjesto, jer sam ih osobno pratio. Papa je imao bijelu, a predsjednik smeđu stolicu. Dirljivo mi je bilo kad sam došao u Zadar u ono posebno oduševljenje. To se jednom događa u povijesti jednoga grada ili jednom u stotinu naraštaja. Tad su mi malo proradile emocije jer sam za vrijeme 'Maslenice' bio tamo. Tada je već sve bilo obnovljeno, svečano, neopisivo.«

Prisjećajući se svojih ratnih dana iz Like, posebno sjećanje Filipoviću je ostalo na brinjskom ratištu. »Agresorske snage zauzele su Dabar. Čim smo došli, prvi dan pet ljudi nam je poginulo. Kasnije se utvrdilo da su sve neprijatelji znali i da su nam iz diverzantske zasjede to učinili. Tad sam se prvi put susreo s tim kako ljudi bježe. Bila je jeziva scena. Tu noć smatrao sam da sam sabran. Bila je zima i šljiva neka je pucketala od vjetra, a ja sam čvrsto stiskao kalašnjikov. Pričinjale su mi se siluete četnika pred jutro.

Isto tako sjećam se jedne scene kasnije, kad sam bio u akciji Maslenica. Prao sam zube pokraj cisterne koja je dovezla vodu, udarila je granata u tu cisternu vatrogasnog kamiona i odvalila zadnji dio. Ja sam ostao i nisam htio bježati dok nisam oprao zube. Zapravo, s vremenom postane čovjeku svejedno.

U Lici je bilo jezivo, jer nismo imali nikakva ratnog iskustva. Ali išlo se sa žarom, s ljubavlju braniti svoju domovinu. Dobivali smo puno paketa, imali smo punu podršku. Svi su bili uz nas. To su ljudi, oni samozatajni, pomagali. Dobivali smo puno odjeće, rukavica, čarapa. Jedna kapa ostala mi je posebna. Sjećam se, temperatura je bila -28 şC, ustupili su nam neke kuće, u kojima smo se malo utoplili. Nekoliko starica donosilo bi nam kavu, čaj. Imao sam pletenu kapu u koju sam se posebno zaljubio. Razmišljao sam o kapi, koliko treba ljubavi da bi to netko ispleo. Koja je to žrtva, koliko je noći trebalo toj baki da isplete tu kapu. Svi su bili uz nas, osjećalo se jedinstvo« - kaže pastoralni vijećnik Filipović.

Komentirajući današnje poimanje branitelja, časnik Filipović ističe da je početkom Domovinskog rata bila čast i radost obući odoru. »To je bilo uzvišeno. Nažalost, danas je obrnuta slika. Diskreditira se ta odora, koja predstavlja simbol jednog otpora prema agresiji u obrani domovine. Danas ljudi to nerado oblače jer je jedna stigma na braniteljima, zbog možda nekih pojedinačnih ispada i onda je to kao opća pojavnost u društvu. Ako branitelj nešto loše učini, onda se to posebno naglašava. Sjećam se kad sam bio u Zboru, nazivali su nas Tuđmanovim »pretorijancima«. Nekad sam ondje bio i petnaest dana, bez odlaska kući k obitelji. Naše plaće bi prikazivali u markama i nazivali nas Tuđmanovi pretorijanci.

Volim istaknuti istočnjačku izreku koja kaže: Ispuni svoju dužnost prema samom sebi, svojoj obitelji i svojoj domovini. Svatko tko se angažirao u obrani domovine ispunio je zadaću. Nije ni meni bilo lako ostaviti obitelj, suprugu i malo dijete i poći. Tad nisam razmišljao jesam li pravedan prema toj supruzi i djetetu koje treba oca, a ona muža. To su neki viši ciljevi te se ne razmišlja o drugome.

No sve se to danas relativizira. Sjećam se kako su pojedini mediji slikali predsjednika Tuđmana uz neki luksuzni brod da bi ga mogli oblatiti. Nas stotine znalo je da je to laž, ali nekoliko milijuna ljudi ne zna da je to laž. O medijima se svakodnevno govori. Imaju moćno oružje. Raditi u medijima je uzvišena dužnost, kao i biti branitelj i braniti domovinu. To je sveta dužnost ako čovjek želi dobro svojoj domovini, svojemu narodu i, konačno, cijelomu svijetu. Ali ukoliko jedan medij napiše da je netko lopov, a svi znaju da nije, pola njih će početi sumnjati od onih koji ga poznaju. Nažalost, to se često čini« - kaže Filipović.

Komentirajući suđenje hrvatskim generalima časnik Filipović kaže: »Mi koji smo bili u vojsci, znamo kako je bilo. Mogu uzeti za primjer generala Gotovinu i reći da je on izvanredan i častan vojnik. Moj prijatelj, koji je sa mnom bio u uredu, bio je Gotovinin zamjenik. Ljudi ga smatraju istinskim hrvatskim vitezom. Ljudi koji poznaju toga čovjeka znadu da je pošten i svi njemu pristupaju s poštovanjem, a predstavljen je kao kriminalac.

To se nije smjelo tako raditi. To je pogrešan pristup, koji proizlazi iz svijesti naše nacije. Za primjer, u Austriji je general austrijske vojske nedodirljiv. Čast je svakomu političaru s njim razgovarati. Kod nas to nije tako. Takva je svijest kod njih. Oni to poštuju. Kada je jedan austrijski general bio kod nas u Hrvatskoj, čuo sam se s jednim dužnosnikom i rekao sam mu da je tu general, načelnik glavnog stožera. Odgovorio mi je podrugljivo. Kad sam kazao da je to austrijski general, onda je rekao, svaka čast. To je problem našeg identiteta i poimanja vrednota nacije i države.

Kad su u pitanju branitelji, časnici, generali, svjedok sam i upoznao sam puno ljudi koji su bili po obrazovanju obični ljudi, ali Bog im je dao karizmu i tu vrstu inteligencije. Često sam ostajao zadivljen. Da nije bilo takvih ljudi, mi ne bismo dobili rat. Rat nismo dobili iz fotelja i s nogometnih igrališta i skijanja. Ti ljudi imaju urođenu inteligenciju vojskovođe, taktičnosti i treba ih poštivati.«

Govoreći o Marku Perkoviću Thomsonu i zabrani njegova pjevanja u Istri, Filipović ističe da ne ulazi u to i bez politikantstva što je pjevao ili što nije. »Ako nešto nije u redu, ne bih želio pravdati zapravo ono što ne znam. Thompsonovo domoljublje je neupitno. U momentu je bio relikvija nacije. Podigao je duh naciji i politici u jednom trenutku stvaranja države. Bio je poseban duh kao branitelj i s onom pjesmom i onom odlučnošću dao neprijatelju do znanja s kim ima posla. Nije upitno njegovo domoljublje i rodoljublje. U kontekstu Istre užasno sam razočaran da Lepa Brena kao gost dolazi u našu domovinu, koju smo krvlju izborili. Zna se da je ta osoba pjevala četnicima kad su išli u osvajanje Hrvatske. I slobodno je danas pjevala u Umagu, a zabranjuje se Thompsonu pjevati zbog neke pojavnosti dva, tri ili pet provokatora. To je njima nešto retro. Pa u Hrvatskoj kad se netko obuče nakaradno i vodi televizijsku emisiju je retro. Ne podržavam bilo što, što bi imalo previše nekakva ekstremizma ili narušavanja slobode ljudima. Ako taj čovjek što izvrsno pjeva ima taj dar kao glazbenik te okupi 50 000 ljudi. Njegove riječi su ljubavne, domoljubne, rodoljubne i ekumenske. Bilo kakva zabrana vodi u veći ekstremizam. Izraz onih, bilo iz neznanja i provokacije, čega često nisu svjesni, otpast će jer će biti proskribirani od sredine« - ističe Filipović.

»Treba stvoriti i poštivati sustav vrednota. Razmišljajući o svojem narodu, koji je jedan od najstarijih u Europi, nepojmljivo mi je kako se odnosimo prema korijenima. Mi nemamo svetinje oko koje se okupljamo. To nije ni Crkva, ni Domovinski rat, ni Tuđman, ni Tito. Nemamo svoj stožer koji se ne smije dirati. Nemamo svetinje. Ništa danas nije sveto u našem društvu. Na dobrom tragu je vjera, katolicizam, ali to se podriva sa svih strana na suptilan i sofisticiran način, od stigmatizacije određenih osoba, do ucjena i ispunjenja uvjeta za priključenje Europskoj Uniji. Danas kad mladi mole u crkvi, prema njima se društvo odnosi kao da su čudaci« - kaže umirovljeni časnik Filipović.