Ako je tek mali dio prognanika iskoristio mogućnost povratka, što ga je pružao Kirov edikt, znači da su se babilonski Židovi u većini već bili prilagodili životu među poganima, daleko od obećane zemlje. No to nije jedina židovska dijaspora. U vrijeme stradanja Judeje i Jeruzalema jedan dio stanovništva, zajedno s prorokom Jeremijom, pobjegao je u Egipat (Jr 40, 7-43, 7; 2 Kr 25, 22-25), gdje će također nastati značajna židovska zajednica u dijaspori. Nekako usporedo s nastojanjima povratnika da se u Palestini obnovi život na temelju Tore išli su i napori kako organizirati život u dijaspori. Točnije, kako u moru poganstva ostati vjeran Zakonu i predajama otaca? Zanimljivo je da se velik broj mlađih biblijskih spisa ne samo bavi tim pitanjem, već je i nastao u dijaspori. Pravi biser te literature jest knjiga o Tobiji. Kroz opis teške sudbine dvoje Židova u dijaspori, Tobita i Sare, kroz pripovijedanje o njihovoj čudesnoj ženidbi i još čudesnijem ozdravljenju Sare i Tobitova oca Tobije, daju se smjernice i savjeti za život u vjernosti Bogu u uvjetima dijaspore.

Podsjećanjem već u prvom retku na rodoslovlje glavnoga junaka knjige, Tobita koji je odveden u sužanjstvo (Tob 1, 1-2) autor otkriva da želi pripovijedati o životu Židova u dijaspori s jasnim usmjerenjem prema Judeji i Jeruzalemu. Da je riječ o fiktivnoj priči, vidi se iz toga što Tobit u životu od 112 godina proživljava događaje iz povijesti svoga naroda koji se protežu na više od tri stoljeća. Tu se pripovijeda kako je, dok je bio još mali, njegovo Naftalijevo pleme, nakon Salamonove smrti, otpalo od kuće njegova oca Davida. Kad je Tobit odrastao, Asirci su ga nasilno odveli u Ninivu i tek tu u ropstvu uspijeva se oženiti i dobiti sina kojemu daje ime Tobija. Tobit je u knjizi prikazan kao nećak glasovitog Ahikara, glavnoga lika najpoznatijeg romana iz židovske dijaspore u 5. st. pr. Kr. U literarnom smislu Tobit tako utjelovljuje pravoga Židova. Jer, slično egipatskom Josipu nekoć, i Ahikar je u teškim uvjetima života u poganskom okruženju ostao vjeran Bogu i toliko napredovao u mudrosti da je postao savjetnik asirskih kraljeva Sanheriba i Asarhadona. U sličnim uvjetima nešto slično uspijeva i Tobitu.

Vrhunac cijele knjige zapravo je Tobitova molitva u obliku hvalospjeva (Tob 13). Tu on polazi od razorenja Jeruzalema (587) i s nadom gleda u budućnost, kad će prisilno odvedeni i raspršeni Židovi, ako se svim srcem obrate Bogu, doživjeti da će im se Bog prikloniti posred poganskih naroda. Sukladno tome, i Tobit se ponaša prema poganima među kojima mora živjeti. Ne jede njihovih jela, kao što to čine neki njegovi sunarodnjaci (1, 10-11). Ali zato je »na zgražanje, porugu i ruglo svim narodima među koje te Jahve odvede« (Pnz 28, 37; usp. Ps 44, 15). To je dio njegove sudbine, no on nije zbog toga nesretan, niti ima negativan stav prema poganskoj okolini. U Tobijinoj knjizi nežidovi nisu prikazani negativno. Autor se obraća samo svojim sunarodnjacima i njih želi poučiti načinu života, iznoseći im Tobitov i Tobijin pozitivan primjer. On je suvremenik široke židovske dijaspore koja doduše pjeva o okupljanju Izraelovih sinova u eshatološkom Jeruzalemu (1, 3-5), ali nipošto ne razmišlja o stvarnom povratku u Judeju. To sugerira da je knjiga morala nastati nakon povratka jednog dijela naroda omogućena Kirovim ediktom.

Kako Židov treba živjeti u dijaspori, daleko od Judeje i Jeruzalema, pisac poručuje svojim čitateljima već u prvoj rečenici glavnoga junaka, Tobita: »Ja, Tobit, hodio sam putovima istine i pravde svega svog života. Udijelio sam mnogo milostinje svojoj braći i ljudima koji su došli sa mnom u Ninivu, zemlju Asiraca« (Tob 1, 3). To su tri snažne misli vodilje za uspio religiozni život Židova u dijaspori: putovi istine, putovi pravde i putovi milostinje. Ta načelna tvrdnja bit će konkretno ilustrirana kroz zgode njegova života u kojemu nije manjkalo poteškoća i sukoba, ali i zastranjenja. Sve je to protkano brojnim molitvama i poukama u obliku oporuke te na kraju velikom zahvalnom molitvom. Svaka od tri spomenute vrline prvotno se pripisuje samom Bogu. On sam je istinit, pravedan i milostiv, što obvezuje svakoga vjernika da živi tako. Posebno to vrijedi za milostinju koja se spominje čak 22 puta, pa se može smatrati glavnom preporukom. Dvije temeljne oznake uspjela života u dijaspori su davanje milostinje i slavljenje Boga. A to je nov način tumačenja Tore u uvjetima života u poganskom okruženju. Uz to se snažno preporučuju brakovi s pripadnicima svoga naroda.