Mirovinske usporedbe mogu i trebale bi potaknuti naše i zakonodavce na ispravljanje ili uklanjanje nepravdâ zakonskoga sustava.

Podaci koje daje HZMO svojim biltenom »Statističke informacije«, broj 2/2008, za pametne ljude mogu biti poučni i korisni ako se između tih podataka prave usporedbe i iz uočenih razlika izvode određeni zaključci. U prethodnom članku usporedili smo razne prosjeke broja osiguranika, broja korisnika mirovina prema njihovoj ukupnosti, ali i prema pojedinim skupinama, uspoređujući ih i prema razdobljima ostvarenja. Temeljni zaključak, odnosno pouka iz tih usporedaba jest da ipak nisu svi jednaki, iako ustav jamči jednakost svih građana pred zakonom kad se radi o mirovinskim pravima, koja bi trebala proizlaziti iz ukupnog doprinosa pojedinca koji je mjerljiv godinama rada, ostvarenog mirovinskog staža i ukupne količine uplaćenih doprinosa. Iz statističkih podataka je očito da postoje brojne iznimke koje izigravaju ustavno načelo jednakosti svih građana pred mirovinskim zakonom kao i mirovinsko načelo »za isti osigurani slučaj i jednaki mirovinski staž i istu količinu uplaćenih doprinosa - jednaka prava«. Sve te iznimke formalno su pokrivene načelom zakonitosti. Pored toga, stvorene se nedopustive razlike između tzv. »starih« i »novih« korisnika mirovina i drugih prava, ovisno o tome jesu li ostvarena prema bivšem mirovinskom zakonu koji se primjenjivao do 31. XII. 1998. ili su ostvarena prema novom reformiranom i navodno »poboljšanom« sadašnjem mirovinskom zakonu, koji se primjenjuje od 1. I. 1999.

Nastale su nedopustive i nikom shvatljive razlike koje se tijekom godina pokušavalo ispravljati brojnim izmjenama i dopunama zakona ili donošenjem posebnih zakona za pojedine skupine ili tzv. »vraćanjem duga« za »stare« umirovljenike ili davanjem »posebnog dodatka« za »nove« umirovljenike. Sve te palijativne mjere nisu nikoga zadovoljile i uvijek netko ima opravdanje za svoje nezadovoljstvo. No osnovno je da je naš mirovinski sustav, koji je nekritički mijenjan i prilagođavan prema navodnom diktatu Svjetske banke i Međunarodnoga monetarnog fonda, bio zapravo izgrađivan u euforiji neoliberalnog kapitalizma kojem za naše prilike treba ispred dodati još i riječ »divlji«. Takav »divlji neoliberalni kapitalizam«, kad se radi o mirovinskim i invalidskim pravima, raslojio je naše društvo odnosno građane na brojne interesne skupine, koje sa svojim posebnim pravima i iznimkama te brojnim povlasticama podsjećaju na davno preživjela staleška društva.

Zaboravljena su i napuštena već dostignuta zapadnoeuropska civilizacijska dostignuća u području mirovinskih, zdravstvenih i drugih socijalnih prava. Tako je nepravda učinjena udovicama i majkama kojima su zbog povećanja starosne granice s 45 na 50 godina života onemogućena mirovinska prava, a mnogima ukinuta već ostvarena prava. To nije pridonijelo uštedi mirovinskih izdataka, ali je nepravda i poruka budućim majkama da se ne isplati posvećivanje rađanju i odgoju djece. Daljnja štetna posljedica jest poruka budućim majkama, ali i već zatečenim majkama, da se što prije zaposle i ostvaruju svoj staž, što u našim uvjetima vrtića i dnevnog boravka u školi znači zanemarivanje obiteljskog odgoja i prepuštanje djece odgoju ulice. Posljedice toga osjećamo, vidimo i čujemo svakodnevno zgražajući se brojnim pojavama nasilništva među mladima. Država »pere ruke«, škole prebacuju odgovornost na obitelj, obitelj krivi društvo, neki nedostatak vjere, a psiholozi i pedagozi sve pomalo. U tom predbacivanju odgovornosti nitko nije nevin. U kratkoj 18-godišnjoj povijesti naše mlade države previše smo rušili a premalo nadograđivali. Današnje ponašanje mladeži samo je ogledalo stvaranoga »vučjeg« mentaliteta kapitala prema malom čovjeku, bogatog prema siromašnom, studenta koji može plaćati školovanje prema studentu koji ne može plaćati školovanje, zaposlenog prema nezaposlenom, starog umirovljenika prema novom umirovljeniku, privilegiranog umirovljenika prema prosječnom umirovljeniku, mladog radnika prema starom radniku itd. Svatko brani svoje već stečeno, a često i politički iznuđeno pravo. Svi su osjetljivi kad se dira u njihova prava, a nitko nema suosjećanja za povredu ili nedostatak prava drugih.

Ako se ponovno vratimo statističkim podacima o visinama najnižih isplata mirovina u srpnju 2008. godine, možemo uočiti sljedeće:

- Manje od 500 kn. Bilo je 19.885 »starih« korisnika koji su mirovinu ostvarili do 31. XII. 1998. po starom zakonu primilo je u tom mjesecu prosječno 292,57 kuna. Budući da je to prosjek primanja, znači da su neki iz te skupine primali 500 kn a neki znatno manje od 292,57 kn. Postavlja se pitanje: Tko su ti korisnici, od čega i kako zapravo žive? Za neke se može pretpostaviti da su korisnici inozemnih mirovina, koji podatak ne ulazi u ovu statistiku. Međutim, u skupini sigurno se nalaze i brojni korisnici poljoprivrednih mirovina tzv. »individualni poljoprivrednici«. Prema formalno nepostojećoj staleškoj metodologiji, ta zaboravljena i izumiruća skupina našeg seljaštva nikoga ne zanima. Njih se ne spominje u programima stranaka, ne daju izjave za javnost niti ih se snima ili intervjuira za radio ili televiziju. Ponašamo se prema toj skupini naših građana zločestije nego što se ponašala Australija prema Aboridžinima ili Amerika prema Indijancima. Ta skupina naših seljaka-umirovljenika nije imala pravo niti na povrat duga prema nedorečenoj presudi Ustavnog suda, a niti ima pravo na dodatak uz mirovinu jer su stari umirovljenici. Ostali su zaboravljeni i ispušteni iz svih evidencija kao »čardak ni na nebu ni na zemlji«.

- U visini od 500,01 kn do 1.000 kn mirovine primilo je isplatu 56.301 starih korisnika u prosječnoj visini od 693,15 kuna. Za njih važi sve isto što je rečeno i za gornju skupinu.

Mirovine obiju skupina idu u skupinu prosječno isplaćene mirovine ostvarene po starom zakonu koji čini 628.041 korisnika s prosječnom visinom mirovine od 2.228,39 kuna.

Političari u strukturama vlasti, ako se žele osloboditi toga grijeha nepravde prema običnom malom čovjeku, a koji im je grijeh već jednom predbačen u zaboravljenoj božićnoj poslanici o grijehu struktura vlasti, trebali bi ipak nešto konkretnije poduzeti.