Neprestani rast potrošnje energije pokrenuo je raspravu o dodatnim, odnosno novim izvorima energije u Republici Hrvatskoj koja se mora nužno proizvesti kako bi se smanjio ili nadomjestio uvoz. U tim raspravama najčešće se, možda iz nekih lobija, zagovaraju nuklearne elektrane i termoelektrane kao mogući izvori energije te se istodobno nastoji prikazati njihova gradnja kao jedino moguće rješenje. U tim raspravama, kao polazište često se zanemaruje raznoliki geografski položaj Hrvatske, što može biti dodatni izvor energije. Svojim položajem Hrvatska je mediteranska zemlja koja tijekom godine ima velik broj sunčanih dana, a njihova iskoristivost, odnosno korištenje sunčane energije je zanemarujuće. O tome koliko se ta energija i druge vrste energije mogu koristiti u RH govori prof. dr. Ivan Zulim sa Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje Splitskoga sveučilišta i voditelj Solarnoga laboratorija u Splitu.

»Porast potrošnje električne energije vrijedi za cijelu Dalmaciju, a onda analogno tome vrijedi za cijelu Hrvatsku pa i za šire područje«, kaže prof. Zulim. »Potrošački mentalitet neprestano raste, samo se troši i troši. Zanimljivo je na području Dalmacije pogledati tu potrošnju, a ta se slika može i dalje prenijeti. Primjerice, ako se načini usporedba u ljetnim i zimskim mjesecima, ispada da je veća potrošnja u ljetnim nego u zimskim mjesecima, što je na neki način nelogično. Dakle, potrošnja nije jednaka proizvedenoj energiji pa se energija mora kupovati jer potrošnja raste a proizvodnja je ista.«

U deset godina 61% veća potrošnja

»

»Kad bi se više ulagalo u fotonaponske elektrane, samo instaliranje tvornica ne zahtijeva neku veliku stručnost pa hrvatski ljudi, inženjeri, mogu odmah početi raditi. To bi bio svehrvatski projekt od ideje do realizacije, i bio bi neovisan o strancima. Bez obzira na to kakva će politika biti, u cijeloj energetskoj politici trebalo bi instalirati takvu proizvodnju da barem s deset ili više posto bude energije iz obnovljivih izvora.«

U periodu od 1997. do 2007. potrošnja električna energija u Dalmaciji povećana je za 61%. Kad se gleda statistički po periodima, zimi je potrošnja povećana za 51,7%, a ljeti ta brojka ide do 73,8%. Kad se uzme odrednica da je energija znači pokretanje svega, to je zastarjelo, jer energija i okoliš su nerazdvojivi. Besmisleno je govoriti samo o okolišu bez energije, i obrnuto. Imajući to u vidu, zalažem se za fotonaponske elektrane za koje Hrvatska ima uvjete. Zajednička značajka svih navedenih izvora je zauzeće većih površina, a samim time negativno utječe na čovjeka. Izgradnja i najmanjeg objekta utječe na okoliš, biološku raznolikost i čovjeka«, kaže prof. Zulim.

Govoreći o mogućim izvorima energije, prof. Zulim ističe da su mogućnosti u nuklearnim elektranama, termoelektranama, hidroelektranama, vjetroelektranama i fotonaponskim elektranama. Kad su u pitanju termoelektrane, one troše kisik i izbacuju puno ugljičnog dioksida. Primjerice, izračun je da se izbacuje ugljični dioksid od 800 do 1000 g/kWh. Prema Protokolu iz Kyota, Hrvatska je obvezna u razdoblju od 2008. do 2012. smanjiti emisiju CO₂ za 5% u odnosu na 1990. godinu. Hidroelektrane koje se računaju kao čiste, ipak narušavaju mikroklimu. Istodobno dolazi do promjene vodotokova, akumulacije vode, promjene mikroklime. Vjetroelektrane pri radu stvaraju buku. Uz njih može biti život, ali rotirajuće elipse stvaraju buku. »Fotonaponske elektrane koje koriste sunčevu energiju u suglasju su s prirodnom, jer nema agresije na prirodu. Utoliko se mijenja okoliš koliko zauzima objekt koji je tu sagrađen, ali ništa se ne troši. Tu je apsolutna tišina i one životinje koje su nekoć živjele mogu i ostati na tom mjestu. Dakle, biološka raznolikost ostaje očuvana kod takvih objekata. Prigodom proizvodnje fotonaponskih modula u nekim tehnološkim postupcima koriste se i neke štetne tvari, npr. toksični plinovi fosfin i diboran koji se koriste u postupku nanošenja aktivnih slojeva u proizvodnji sunčanih ćelija od amorfnog silicija. To je na mjestu proizvodnje a ne na mjestu instaliranja«, kaže prof. Zulim.

Najprikladniji je svehrvatski projekt

Nuklearne elektrane deklarirane su kao najčistiji i najsigurniji izvor električne energije. »Činjenica je da se i dalje velika sredstva ulažu u poboljšanje sigurnosti i pouzdanosti rada. U uvjetima sigurnog i normalnog rada nastaje radioaktivni otpad i problem je kamo s njime. K tome valja dodati da nema apsolutne sigurnosti. Vjerojatnost nastanka neželjenog događaja postoji za sve elektrane, ali je strah od vjerojatnosti nastanka nesreće kod nuklearnih elektrana daleko najveći. Dakle, opravdanost straha da se nešto može dogoditi od nuklearkâ pokazali su Černobil i manji incidenti koji nisu registrirani. Stalan strah prelazi u stres koji može biti poguban za ljudsko zdravlje. Ne može se nekoga uvjeriti da se ne treba bojati, ako je njega strah. Nažalost, političari premalo ili uopće ne konzultiraju stručnjake. Tu je niz problema i pitanja koja se otvaraju rješavanjem veće proizvodnje energije. Primjerice, ako se Vlada odluči za nuklearne elektrane, onda mora to negdje kupiti. Dugačak je put od početka pregovora do realizacije. Sve što bi trebalo za nuklearne elektrane moralo bi se uvesti, pa i stručnjaci. To bi Hrvatsku koštalo velik novac. Za razliku od toga, kad bi se više ulagalo u fotonaponske elektrane, samo instaliranje tvornica ne zahtijeva neku veliku stručnost pa bi hrvatski ljudi, inženjeri, mogli odmah početi raditi. To bi bio svehrvatski projekt od ideje do realizacije, i bio bi neovisan o strancima.

Bez obzira na to kakva će politika biti, u cijeloj energetskoj politici trebalo bi instalirati takvu proizvodnju da barem s deset ili više posto bude energije iz obnovljivih izvora. Zakon o korištenju obnovljivih izvora energije donesen je pod pritiskom Europske Unije, jer teško se nešto može izvući iz monopola. Hrvatska elektroprivreda naručila je dva pilot-projekta od solarnog laboratorija iz Splita koji bi trebali biti izvedeni u Konjskom i Starigradu na Hvaru.«

Većina zemalja koristi sunčanu energiju

Prof. Zulim ističe da posljednjih godina postoji sve veći interes za alternative energetske izvore, osobito za sunčanu energiju. Poslije energetske krize 1973. godine, postali su nepredvidljivi problemi energije u budućnosti. Da bi se energetska kriza učinila podnošljivom, trebalo bi razviti nove izvore energije, djelotvornije iskorištavati energiju, a u skladu s tim mijenjati način života, štedjeti energiju. Značajan udio sunčane energije u pokrivanju energetskih potreba mogao bi se očekivati u ovom stoljeću. Da bi sunčana energija zamijenila stare izvore, potrebno je da bude jeftinija od njih.

»Prije tridesetak godina samo su malobrojni pojedinci istraživali to područje. Danas većina zemalja ima program istraživanja primjene sunčane energije. Međutim, za ta istraživanja namjenjuje se mnogo manje sredstava nego za istraživanja drugih izvora energije. Što se tiče upotrebe sunčane energije, tu su tri načina: pretvorba u toplinsku energiju i električnu energiju te dobivanje energije iz biomase. Kod pretvorbe sunčane u električnu energiju, najjednostavnija je izravna pretvorba pomoću sunčanih ćelija. Sunčane ćelije izravno pretvaraju sunčanu energiju u električnu bez pokretnih mehaničkih dijelova, ne zagađuju okolinu, trebaju minimalno održavanje, uz radni vijek od dvadesetak godina, itd. No, izravna pretvorba sunčane energije u električnu još je preskupa da bi bila ekonomski konkurentna. Cijena sunčanih ćelija trebala bi biti manja da bi one bile ekonomski prihvatljive.«

Ne koristimo dani nam Božji dar

Prof. dr. Zulim ističe da su svjetlost i toplina koje dobivamo od Sunca dar od Boga. »Tako je korištenje te energije u suglasju s Božjim planom, a postupci, metode i tehnologija sukladni su prirodnim zakonima, okolišu i čovjekovim potrebama. Kad smo pošli u školu, učiteljica nam je rekla da je Sunce izvor života. U Bibliji su prve riječi - neka bude svjetlo. Naime, kad se pogleda taj model Velikog praska koji je prihvaćen za tumačenje nastanka svemira, u stotom djelu prve sekunde bilo je svjetlo, još neke čestice i duh. Dakle, od prvih dana Bog je dao svjetlo. Kad se gleda korištenje sunčane energije, može se raspravljati o fotonaponskoj i termičkoj. Iz sunčane se energije može, osim izravno, dobiti električna energija i posredno, tako da se primarno iz sunčane dobije toplinska energija za pogon termoelektrana.

Postoje dva tipa takvih sunčanih elektrana: sustav s raspoređenim kolektorima i sustav sa središnjim prijamnikom. U prvom sustavu dobiva se potrebna toplina za proizvodnju pare, odnosno pokretanje turbina i generatora. Za razliku od klasičnih elektrana, sunčana elektrana radi samo dio vremena, zapravo kad je sunčano. Višak električne energije iz sunčane elektrane može se upotrebljavati, primjerice, za crpenje vode u akumulacijsko jezero hidroelektrane; a kad nema sunca, energiju bi proizvodila hidroelektrana. Takav bi hibridni sustav mogao kontinuirano proizvoditi električnu energiju.«

Uskoro pilot-projekti u Konjskom i tarigradu

»U Hrvatskoj je velika mogućnost korištenja sunčane energije. Ako se uzme broj sunčanih sati koji bi bio optimalan, a to je 2300-2600 sati godišnje, Hvar ima 2674 sati. Nažalost, kod nas uvijek o nečem važnom odlučuju nestručni ljudi. Oni koji odlučuju trebali bi se barem konzultirati sa stručnim ljudima. Hrvatska ima stručnih ljudi koji su predani svom poslu i koji vole svoju zemlju i žele joj dobro. Nužno je podržati izgradnju fotonaponskih elektrana u sklopu svehrvatskih projekata koji uključuju hrvatski proizvod, poput tvornice FN modula 'Solaris' u Novigradu, 'Solvis' u Varaždinu i 'Solar cells' u Splitu, i k tome uključiti hrvatsko znanje. Pilot-projektima očekivana godišnja proizvodnja električne energije iznosila bi 49,6 MWh u Konjskom i 51,7 MWh u Starigradu. Tu bi bila određena snaga koja bi išla u mrežu. Studije su napravljene i čeka se odobrenje. Nije zaokupljena velika površina. Kad bi se to instaliralo na više mjesta i sve se zbrojilo, taj udio mogao bi biti do 10% proizvodnje električne energije. Fotonaponske elektrane ne mogu u potpunosti nadomjestiti porast potrošnje, ali uz racionalno i učinkovito korištenje može se ublažiti uvoz električne energije.«

Primjer Njemačke i Kalifornije

Kao primjer prof. Zulim navodi San Bernardino u Kaliforniji čiji je projekt započeo s realizacijom u ožujku 2008. Planirana vršna snaga energije je 250 MWp. Predviđena površina instalacije je 600 ha krovova komercijalnih zgrada, što je dovoljno proizvodnje električne energije za 162.000 kućanstava. Iznos te investicije je 875 milijuna američkih dolara.

Drugi primjer je solarni park u izgradnji »Waldpolenz«, u Brandisu kod Leipziga u Njemačkoj, čija će instalirana snaga biti 40 MWp, površina modula je oko 400.000 četvornih metara. Godišnja proizvodnja električne energije je oko 40 milijuna kWh. Iznos investicije je oko 130 milijuna eura. Uz to smanjenje emisije ugljičnog dioksida, i to prema procjeni oko 25.000 tona. Izgradnja je predviđena od 2007. do 2009. Uz proizvodnju električne energije, velike su mogućnosti sunčane energije u korištenju grijanja, zagrijavanju vode i sl. Uz malo razumniju energetsku politiku, koja bi trebala biti kompatibilna s arhitektonskom, većina javnih objekata koji se grade na području Dalmacije, hrvatskih otoka pa i cijele Hrvatske mogla bi se prikladno urediti s krovištima koja bi izravno koristila tu energiju. Time bi se uštedjelo na drugim izvorima energije.