Vođa CNDP-a tvrdi kako središnja vlast, koja je u rukama predsjednika Josepha Kabile (demokratski izabran 2006. godine), surađuje s ekstremnim Hutuima okupljenim u Demokratskim snagama za oslobođenje Ruande (FDLR) te kako je njegovo poslanje zaštititi Tutsije. U tome mu pomažu druge militantne skupine, za koje su istočne pokrajine Konga plodno tlo, bilo da se tamo sklanjaju pred progonima iz susjednih zemalja, bilo da ih one potpomažu kako bi pomoću njih izrabljivale područje iznimno bogato rudama i mineralima, kao što su kobalt (prvi u svijetu), bakar, cink, uran, koltan, kositar, dijamanti... Čini se da vladine snage gube bitku. U svakom slučaju, broj izbjeglica iz zone zahvaćene ratom popeo se, prema posljednjim izvještajima, na 250.000. Stanje među njima već je katastrofalno, počele su se širiti zarazne bolesti...

Nakon što je britanska kruna procijenila da je područje današnje DR Kongo ne zanima, belgijski kralj Leopold II. ovlastio je britanskog istraživača Henryja Mortona Stanleya da u zemlji utemelji niz trgovačkih postaja. Na Berlinskoj konferenciji (1884-1985) Kongo je i međunarodno priznat kao samostalna država pod belgijskim kraljem. Zemlja je zapravo bila privatni posjed Leopolda II. koji je dijelio koncesije kompanijama koje su iz zemlje izvlačile bogatstva, ponajprije kaučuk, a ljude prisiljavale na rad u uvjetima koji nisu bili daleko od ropstva. Pod pritiskom međunarodne zajednice kralj je 1908. godine prepustio zemlju Belgijskoj vladi. No velike su kompanije i dalje funkcionirale kao države u državi, ne omogućivši poboljšanje životnih uvjeta njezinih žitelja.

Ne čudi stoga da je pokret dekolonizacije u pedesetim godinama zahvatio i današnju DR Kongo, a rezultirao je stjecanjem neovisnosti 30. lipnja 1960. No različite skupine u borbi za vlast ubrzo su zemlju dovele do posvemašnjeg kaosa, o čemu svjedoči podatak da je samo mjesec dana nakon proglašenja neovisnosti Belgija u zemlju poslala svoje trupe kako bi zaštitila belgijske građane (koji su do kraja šezdesetih mahom napustili zemlju). U razdoblju do '65. godine unutar zemlje pod pokroviteljskom snažnih kompanija dvije su pokrajine proglasile neovisnost (Katanga i Kasai), a zemlja je u jednome razdoblju imala dvije vlade.

Najstabilnije razdoblje bilo je za vrijeme diktature Josepha Mobutua (1965-1991), koji je na vlast došao državnim udarom. Zahvaljujući čvrstoj ruci, a i podršci Zapada koji se bojao prodora komunizma u Afriku, uspio je sačuvati jedinstvo zemlje, unatoč pokušajima njegova svrgavanja. Vodeći se idejom vraćanja afričkoga identiteta zemlji, ime države promijenio je u Zair, ime glavnoga grada Leopoldvillea u Kinshasa, a vlastito ime u Mobutu Sese Seko. No nakon njegovoga odlaska sa scene ponovo je zavladao kaos.

Kaos je kulminirao u građanskome ratu od sredine devedesetih i početkom novog tisućljeća, u kojemu je, prema službenim podacima, stradalo 3,8 milijuna ljudi, a budući da su se u njega uključile susjedne zemlje, neposredno ili potpomažući različite pobunjeničke i militantne skupine, sukob je prozvan »afričkim svjetskim ratom«. Promatrače početak toga sukoba podsjeća - što je osobiti povod za zabrinutost - na sadašnju situaciju. Također je započeo na istoku zemlje, neposredno nakon tragedije u Ruandi. Sukob izbjeglih Hutua i starosjedilaca Banjamulenga prerastao je u pobjednički pohod snaga Laurenta-Désiréa Kabile, oca sadašnjega predsjednika Jospeha Kabile, na glavni grad Kinshasu. Podržavale su ga Ruanda i Uganda. No kad je Kabila 1997. osvojio glavni grad, umiješale su se Angola, Zimbabve i Namibija.

Izvještaj iz toga razdoblja, koji su misionari dehonijanci poslali iz grada Mambase misijskoj agenciji Misna, naslovljen na 12. listopada 2002. godine, jasno govori o mukama koje takvi ratovi - a sadašnji sukob u Sjevernom Kivuu nipošto nije iznimka - donose stanovništvu. U naletu pred nadmoćnim neprijateljem jedna je skupina tada bez otpora napustila grad. No unatoč tome pobjednici su u nj ušli sa silnom pucnjavom koja je trajala osam sati. »Svi su se pitali čemu to trošenje municije kad se znalo da su vojnici APC-a već otišli. Odgovor na to pitanje žitelji su dobili kad su se vratili kućama. Pucanjem su vojnici željeli zadržati stanovnike podalje od njihovih kuća kako bi nesmetano i bez svjedoka pljačkali... Nema sumnje: vojnici ALC-a imali su dopuštenje svojih zapovjednika za pljačku. Jedan od njih je priznao da vlada ovo pravilo: kad se okupira selo, vojnici mogu četiri dana pljačkati, silovati i krasti bez ikakvih sankcija. I u razgovoru s jednim pukovnikom koji je došao iz Isira stekao se dojam da je to uobičajena praksa. Na taj se način plaćaju vojnici«, stoji u izvještaju. Zbog takvih događaja DR Kongo je pri svjetskom vrhu kad je riječ o žalosnim stopama siromaštva, silovanju, novačenju djece vojnika. Još je jedna žalosna pojava karakteristična za Kongo. Naime, velike međunarodne kompanije već su tradicionalno poznate kao one koje raspiruju sukobe i naoružavaju oružane skupine - svojedobno je to potvrdio i UN - kako bi što lakše izrabljivale nacionalna bogatstva DR Konga.

»Povećati humanitarnu pomoć«

Katolička Crkva u posljednjem sukobu na istoku zemlje igra važnu ulogu, prije svega u buđenju svijesti diljem svijeta da se sukob događa i da su njegove žrtve u gotovo bezizlaznoj situaciji. »Tihim genocidom« zbog »laksizma« međunarodne zajednice ocijenili su ono što se događa u Sjevernome Kivuu predstavnici kongoanskih biskupa. U četvrtak 13. studenoga održan je susret Stalnog odbora Nacionalne biskupske konferencije Konga, s kojega je izdano priopćenje u kojemu između ostaloga stoji: »Snažno osuđujemo taj nečasni način da se rat smatra sredstvom za rješenje problema i za dolazak na vlast. Podižemo optužbu protiv svih zločina koji su počinjeni protiv nevinog stanovništva te apsolutno osuđujemo svaku agresiju na nacionalni teritorij. Osuđujemo i laksizam s kojim međunarodna zajednica pristupa pitanju agresije čija je žrtva naša zemlja.«

Stanje u Kivuu »poprima nepodnošljive razmjere«, sa »silno izraženom okrutnošću« protiv mjesnog stanovništva. Sve se to događa pred »bešćutnim očima onih koji su dobili mandat čuvati mir i štititi civilno pučanstvo (snage UN-a)«. Nadalje, »pokazuje se da su naši čelnici nemoćni pred izazovom situacije«, prenijela je dijelove priopćenja talijanska agencija SIR. Biskupi su zatražili »trenutni prekid neprijateljstava, jamstva za sigurnost kako bi se izbjeglice vratili na svoju zemlju«. Pozvali su također da se »poveća humanitarna pomoć«.

Austrijska agencija Kathpress nedavno je pak prenijela izvještaje Austrijskoga Caritasa i međunarodne katoličke karitativne organizacije »Kirche in Not« (Crkva u potrebi), u kojemu se opisuje stanje u pogođenom području. Prema tim izvještajima, ugroženo pučanstvo uglavnom je katoličko. Riječ je o mirnim seoskim obiteljima koje su nakon građanskoga rata željele započeti novi život. A sada su »polja prazna, napuštena djeca lutaju naokolo, udovice i starci traže zaštitu, škole su pretrpane izbjeglicama koje ništa nemaju«, kaže se u apelu »Crkve u potrebi«. Isti izvor izvještava o župi Rutshuru na obali jezera Kivu, koja je nedavno bila žrtva pljačke pobunjeničkih snaga. Oni pale, siluju i ubijaju - baš kao i vojnici službene kongoanske vojske u bijegu, kaže se u izvještaju. I zaključuje: »Pokrajina Kivu ne smije postati drugi Darfur.« Zanimljivo je što izvještaj kaže o snagama UN-a u području krize. One su dobro opremljene i barem triput brojnije od pobunjenika, ali ne djeluju - jer nema tko odlučiti.