Može se reći da 1 i 2 Mak pripovijedaju povijest židovskog ustanka pod vodstvom Matatije i njegovih sinova za oslobođenje ispod vlasti Seleukovića, ali na neobičan način. Ta borba nije ispričana kronološki, tako da bi 2 Mak bila nastavak onog što je rečeno u 1 Mak. Naprotiv, obje knjige govore o istim događajima, ali ih svaka na svoj način tumači. Samo naizgled je riječ o vojnoj moći i utjecaju, o političkom identitetu naroda i razgraničenju prema poganskim osvajačima. Glavna briga je posvećena borbi za daljnju egzistenciju Izraela kao naroda Božjega, a to je moguće samo ako hram i Tora ponovo počnu određivati život. To je bivalo sve teže otkako je 198. pr. Kr. završilo vrijeme vladavine Ptolomejevića (Egipćana), a vlast preuzeli Seleukovići koji su nastojali svim silama Židove helenizirati. Posebno je bilo teško pod vlašću Antioha IV. Epifana (175-164. pr. Kr.) koji je bitno ograničio prakticiranje židovske religije. Zabranio je obrezanje kao znak saveza, a hram je obeščastio tako što je dao u njega postaviti Zeusov kip. Mnogi su Židovi otpali od vjere otaca, a među vjernima je sve više rastao otpor koji je doveo do ustanka.

Značenje imena Makabejci nije do kraja jasno. Može se izvesti od hebrejske riječi makkebet, što znači »čekić« ili »malj«. To bi izražavalo odlučnost i snagu te junačke obitelji. No to ime može biti i kombinacija početnih hebrejskih slova poznate riječi iz Mojsijeve pjesme u čast Jahvi: »Tko je kao ti, Jahve, među bogovima« (Mi Kamoha Be-elim, Hašem?). U tom slučaju ime Makabejci slavilo bi Jahvinu vjernost i njegovu snagu. Židovski povjesničar Josip Flavije obitelj Makabejaca naziva i Hamonejcima po njihovu rodozačetniku Hasmonu. 1 Mak je jedina biblijska knjiga u kojoj se povijest početaka hasmonejske velkikosvećeničke i vladalačke dinastije pripovijeda iz njihova vlastitoga kuta gledanja, i to s neskrivenim simpatijama. U očima autora to je »koljeno onih ljudi od kojih je dolazio spas Izraelu« (1 Mak 5, 62). Kao što je Bog nekoć po sucima i kraljevima svoj narod, njegovu zemlju i hram izbavljao od neprijatelja, tako se u najnovijoj povijesti pokazao izbaviteljem po Judi Makabejcu i njegovoj braći.

U teološkome pogledu 1 Mak želi učvrstiti vlast Makabejaca, ali ne zbog vlasti već puno više zbog uspostave i trajnoga osiguranja Izraela kao naroda Božjega na temeljima hrama i Tore. Zato se vrijeme vlasti Šimuna, zadnjega Makabejca, opisuje kao mesijansko vrijeme. U Izraelu vladaju mir, radost, klicanje i sreća. Zarobljenici su se vratili svojim kućama, neprijatelji su protjerani iz zemlje. Tora je ponovno u središtu života, a hram je sjajno obnovljen. Ostaje dojam kao da se tim idealiziranjem Šimunove vladavine žele postaviti mjerila za sadašnjost i budućnost, posebice za vrijeme vladavine njegova sina Ivana Hirkana. Teološkim usredotočenjem na hram i Toru autor želi integrirati i one skupine u narodu koje su bile protiv borbe Makabejaca. On im neizravno poručuje da i oni svoje ciljeve mogu ostvariti samo zajedno s Makabejcima. Bez obzira je li riječ o hasidima, esenima ili farizejima, svi su oni priželjkivali narod Izrael obnoviti na temeljima hrama i Tore. Autor pritom ne zaboravlja naglasiti kako ostvarenje toga cilja treba zahvaliti Bogu (usp. 1 Mak 4, 30).

Knjiga se sastoji od dvaju uvodnih pisama egipatskim Židovima za Blagdan sjenica te pripovijedanja o djelima Jude Makabejca. Te prvotno samostalne tekstove međusobno povezuje slavlje u čast posvete hrama. Središte teologije u 2 Mak jest naime jeruzalemski hram. Izreke o hramu kreću se unutar dvaju polova: s jedne strane, to je njegova trajna ugroženost od unutarnjih i vanjskih neprijatelja, a s druge strane, njemu je zajamčeno spasenje od Boga. Hram ugrožavaju opaki ljudi, a Bog ga štititi i kažnjava zločince služeći se pritom hrabrošću Jude Makabejca. Zato su u 2 Mak tako važni mučenici koji i svoj život daju za te ideale. S tim je povezana i ideja uskrsnuća kao konačne nagrade za žrtvovani život. Ta u židovstvu relativno mlada ideja uskrsnuća tijela prvi je put povezana s govorom o mučenicima i njihovoj nagradi. Čišćenje i ponovna posveta hrama predstavljaju vrhunac cijele knjige. Uvođenje godišnjega slavlja Blagdana sjenica treba poslužiti trajnom sjećanju na taj čin. Jer, hram je znak i jamstvo Božje nazočnosti i vjernosti svome narodu. Za autora neraskidivo jedinstvo čine hramska služba Božja prema propisima Zakona, sloboda grada Jeruzalema od tuđinske vlasti, sloboda vršenja Zakona i milosna Božja naklonost narodu (2 ,22; 3, 1; 8, 17; 15, 37).