Sadašnja kriza zapravo je posljedica političkih kriza koje su ostale u međunarodnim odnosima i podgrijavane od samih političara, unatoč nestanka blokovskih podjela.

Svaki sustav promjena u društvu dobiva s vremenom svoju vlastitu unutarnju logiku kojom se skoro nepogrešivo usmjerava u određenom pravcu neovisno o tome radi li se o izgradnji sustava vladanja, gospodarenja, socijalnoj politici, privilegijama, novim ideologijama ili povratku na stare već preživjele ideologije. To vrijedi i za hrvatski nekritički povratak u neoliberalni kapitalizam. Zato sugerirano mišljenje da smo ušli u krizu kao sastavni dio globaliziranog svijeta valja podvrgnuti kritici. Naime, kriza je ozbiljan i dugotrajan poremećaj gospodarskih ali i društvenih odnosa koji se očituje u pomanjkanju povjerenja među gospodarskim subjektima, kako u unutardržavnom tako i na međunarodnom području, a i u pomanjkanju povjerenja među socijalnim partnerima, državnim institucijama i javnim ustanovama, pa i među samim građanima.

Kao društvo već smo duže vremena u krizi. Pojava pada kupovne moći prosječnog građanina, zastoji u prodaji, poteškoće u plaćanju dospjelih obveza, zatvaranje proizvodnih pogona, smanjivanje ili stagniranje industrijske i poljoprivredne proizvodnje i velika duža nezaposlenost dodatno potvrđuju da srvatskoj kriza već dugo traje.hHHhHhhe krug krize zatvara. Stalno veći uvoz od izvoza a naročito stalno povećavan uvoz hrane, unatoč činjenici da nismo previše razvijena industrijska zemlja, također su dodatni pokazatelj krize. Kriza je bila samo zamagljivana našim zaduživanjima i veresijama na tuđi račun a najviše na štetu naših budućih naraštaja. Globalna kriza samo je skinula maglu s naše krize te se ona sada vidi u punom »sjaju«.

Marksizam je naučavao o pravilnostima kriza u kapitalizmu i njihovu vremenskom ponavljanju svakih 7 ili 10 godina, i na tome je temeljio svoja obećanja izgradnje boljeg i pravednijeg društva. Međutim, krize se u kapitalizmu više ne ponavljaju u skladu s tim marksističkim naukom i imaju svoja druga pravila i vremenske cikluse. Komunističke države bile su u stalnoj krizi, što je s vremenom postao i osnovni razlog samourušavanja tih poredaka. Ako promatramo klasične krize kapitalizma prošlog stoljeća, krize bivših tzv. »socijalističkih poredaka« i današnje krize, a naročito specifičnosti hrvatske krize, možemo zaključiti da su sve te krize zapravo više posljedica političkih kriza. Naravno, svaka aktualna vladajuća politička struktura ne želi to priznati i traži krivca u tzv. »objektivnim okolnostima«, zaboravljajući da su svojim politikama stvarali baš takve okolnosti. Životne okolnosti kao objektivna stanja odnosa prirodnih bogatstava, društvene proizvodnosti i potreba stanovništva, ovisno o dostignutoj civilizacijskoj razini pojedinih društava i naroda, nisu uvijek otvoreno vidljive. Zato političari koji opijeni vlašću »uvijek sve znaju«, ne slušaju znakove vremena niti poruke jada malog čovjeka. Kako u otuđenim demokracijama, vladajući drugima i mudri postaju glupi, tako ni političari opijeni pobjedom kapitalizma i opterećeni idejom »samo imati« a ne i »biti«, nisu navrijeme shvatili da srljaju u krizu. Trajna kriza siromašnih zemalja i naroda, izvoznika sirovina i radne snage, koji su se potrošili trošenjem proizvoda bogatih zemalja, ne može više podržavati gospodarski rast bogatih. Ne može se više siromašnima prodavati bofl roba.

Rat, nerodne godine, socijalna previranja ili veliki tehnički preokreti, iako su u povijesti imali utjecaja na pojave kriza, ne mogu se smatrati pretežnim uzročnicima gospodarskih kriza. Nažalost s gospodarskom krizom nastaju i sve ostale radno-socijalne, kulturne, agrarne, industrijske i slične krize, a u svim tim krizama najviše trpi prosječan građanin. Zato treba poći od sebe i gledati oko sebe te procjenjivati postoje li u našem lokalnom ili regionalnom okruženju ili na razini države pojave kao što su pad kupovne moći, povećanje troškova života, smanjenje plaća, smanjenje zdravstvenog standarda, zaostajanje mirovina, pojave nelikvidnosti, plaćanje u naturi, tj. u robi umjesto novcima, smanjivanje proizvodnje, zatvaranje pogona, povećanje nezaposlenosti, štrajkovi ili općeniti strah od budućnosti, kao i tjeskobe oko pronalaženja načina dostojnog življenja, naročito u mirovini. Nakon tako postavljenih pitanja samom sebi i danih si odgovora, možemo prosuditi sami.

Zahvaljujući tehničkim dostignućima, došlo je do sveopće povezanosti informacija i kultura, ali i zbog nastalog općeg nepovjerenja i nezadovoljstva, javljaju se neočekivane i neželjene negativne posljedice. Narodi i kulture se uspoređuju, siromašni vide kako žive bogati te se nepovjerenje i osjećaji nepravde sve više razvijaju. Tako nastaje kriza. Prosječan mali čovjek koji svojim osobnim radom zarađuje za život, i ovisno o tome živi li bolje ili lošije, uvijek je u nekoj vrsti krize, pa zato u skladu sa svojim mogućnostima određuje svoje potrebe i prioritete. To vrijedi i za narode. Nažalost, političari to ne znaju. Zato su i iznenađeni naletom i silinom nadolazeće krize. U nastaloj panici posebno zapadni političari ublažavaju samo posljedice i pozivaju na neku vrstu međusobne solidarnosti, iako su značenje solidarnosti izbacivali iz svih društvenih i gospodarskih odnosa, gdje god i kada god je to bilo moguće. Još uvijek nisu na pomolu njihovi prijedlozi rješenja za stvarni izlaz iz krize. Sadašnja kriza zapravo je posljedica političkih kriza koje su ostale u međunarodnim odnosima i podgrijavane od samih političara, unatoč nestanku blokovskih podjela. U svjetskoj politici, međunarodnim odnosima, ali i u unutarnjim politikama pojedinih država, što važi i za nas, prevladao je makijavelizam osnovnim načelom »cilj opravdava sredstva«. Moralne i općeljudske vrednote zapostavljane su. Donose se zakoni koji nisu pravedni, širi se nejednakost među ljudima i građanima. Građani najjače države na svijetu izuzimaju se iz ovlasti sudbenih vlasti malih država iznuđivanjem donošenja takvih zakona. Zato ne treba biti velik ekonomist da bi se prepoznali pokazatelji socijalne, moralne, pravne, gospodarske i političke krize. Ovo upućivanje na trajne znakove pojedinih kriza ne smije se okvalificirati kao »katastrofičnost«, već kao pozivanje na oprez i pomaganje u prepoznavanju i uklanjanju naših promašaja i negativnosti.