Isus Krist, Kralj svega stvorenja: Ez 34, 11-12. 15-17; 1 Kor 15, 20-26. 28; Mt 25, 31-46
Ovom se nedjeljom došlo do kraja liturgijske godine. Hod s Isusom tijekom liturgijske godine naglašavao je važnost ljubavi prema bližnjem, posebno bližnjem koji je u potrebi. Kraljevstvo Božje je kraljevstvo koje uključuje. Kriterij za članstvo nije obdržavanje zapovijedi ili ritualnih propisa, nego saveznička veza koja ljude međusobno ujedinjuje. Radi se o vezama ljubavi i brige za drugoga; vezama koje prodiru duboko u ljudsko srce. Evanđeoski ulomak to jasno pokazuje. Potrebno je priskočiti upomoć gdje god i kad god netko zatreba. Pomoć koja se odnosi na obične stvari: dati nekom hranu i piće, prenoćište ili odijelo, provesti vrijeme s nekim tko je možda osamljen ili strahuje radi nečega, strpljivo čekati stariju osobu ako nešto radi; zahvaliti ljudima za njihovu pomoć. Kraljevstvo se Božje uspostavlja, kamen po kamen, kroz te jednostavne ljubazne čine. Ako je to kraljevstvo koje ljudi uspostavljaju tijekom svoga životnog vijeka, onda je to i kraljevstvo koje će ljudi biti primljeni na kraju svoga života i postojanja.
Pod paskom smo dobroga pastira
Zadnje nedjelje liturgijske godine Crkva stavlja na razmišljanje sliku o Bogu kao dobrom pastiru. Slika na lijep način pokazuje Božju brigu i Božje osobno djelovanje u brizi za stado. Božja uloga kao pastira je dvostruka: on se brine za ovce, ali i odvaja dobre od zlih. Na taj način ulomak ima dva usmjerenja: radi se o proricanju spasenja, kao i o naznaci osude. Prve Božje riječi su samoobjavljujuće: Ja ću pasti ovce. Nema nikakvog posrednika. Budući da govori o raspršenom stadu, može se pretpostaviti da su prethodni pastiri bili neodgovorni. Nakon što je skupio raspršene ovce, pastir ih hrani i daje im počinka. Čini se da pastir najviše pozornosti pridaje najranjivijim ovcama; onim izgubljenim i odlutalim, izranjenim i bolesnim. Dobiva se dojam da ovce nisu krive za svoje stanje, nego da je krivac prethodni pastir. Nemarni pastiri trebali su paziti na ovce; trebali su ih štititi, i brinuti se za njih u vrijeme njihove bolesti. Ne navode se razlozi za tu nebrigu pastira. Sada pak na ovce pazi gospodar koji je dobri pastir. Završne riječi ulomka govore o sudu, tj. o završnim danima. Na taj način ulomak se uklapa u završni tjedan liturgijske godine.
Na kraju ćemo svi doći »kući«
Ulomak iz Poslanice Korinćanima donosi nekoliko važnih Pavlovih teoloških tema: djelotvornost Isusova uskrsnuća, ljudska solidarnost u Adamu i u Kristu, slijed eshatoloških događaja, Kristova pobjeda te konačna Božja vladavina. Na kraju liturgijske godine ulomak vodi slušatelje od samih početaka pa do kraja vremena i eshatološkog ispunjenja. Krist se opisuje kao prvi plod onih koji su usnuli. Na prvi se plod obično gledalo na dva načina: da je u sebi sadržavao najviše života dotične biljke te da je stajao kao obećanje drugih plodova. Kao prvina usnulih, Krist u sebi nosi najviše života, a ujedno je i obećanje budućih plodova, tj. uskrsnuća. Adam je predstavnik čovječanstva te stoga Pavao može reći da je grijeh jednoga donio smrt, a u isto vrijeme, jedan donosi spasenje - Krist. Oni koji vjerom prihvate Krista, postaju dionici njegova uskrslog života. Pavao govori i o vremenskom razdoblju od Kristova dolaska pa do svršetka. O svršetku Bog će biti sve u svima. Sve je poteklo od Boga, sve će se Bogu i vratiti. Od početka Bog je bio svrha i cilj svih stvari. Na kraju, svaka će svrha biti ostvarena. Sva stvarnost doći će »kući«.
Nužnost pomaganja
Konačni sud kako da opisuje današnje evanđelje u isto vrijeme i iznenađuje, ali i smiruje. Opis govori o odvajanju pravednih od nepravednih, o nagradi i kazni. Eshatološka slika dolaska Sina čovječjega podsjeća na opis dolaska Sina čovječjega u Knjizi Danielovoj. Uzima se slika ovaca, zato što su ovce jako ranjive; bez zaštite. Stoga ih stavlja sebi zdesna, na privilegirano mjesto. Neke ipak može začuditi razlog osude. Ne radi se o tome da je bilo potrebno izvršiti neku nemoguću misiju. Ne, ljudi su osuđeni zato što nisu pritekli u pomoć onima koji su imali temeljne ljudske potrebe. Taj kriterij mnogi krivo razumiju i smatraju da će u pakao biti bačen svatko tko nije pomogao bilo kojoj osobi u bilo kojoj situaciji. Isus govori o osudi onih koji nisu pomogli »braći«. A izraz »braća« u evanđeljima se najčešće odnosi na Isusove učenike, a u prvom redu na apostole. A onaj tko odbije apostola, odbija onog koji je apostola poslao. Grijeh osuđenih u današnjem ulomku nije toliko zlo koje su učinili nego neprihvaćanje onih koji su im donijeli kraljevstvo Božje. Odbacivanje njih je odbacivanje kraljevstva.
