Župa Požeški Brestovac broji nešto više od 2.000 vjernika. a pripadaju joj i okolna naselja: Završje, Nurkovac, Dolac, Draganovci, Zakopenje, Gučani, Busnovi, Bolomače i Ivandol. S domaćim starosjediocima suživjeli su se doseljenici iz BiH: Guče Gore, Travnika, Kotor-Varoša, Komušine, Dervente i drugih bosanskih i hercegovačkih krajeva te vojvođanskog dijela Srijema, posebice iz Slankamena. Jedna je od rijetkih u Hrvatskoj koja se može pohvaliti većim brojem krštenja od sprovoda, kao i obiteljima s većim brojem djece.
| Uz župni zbor i brojnu ministrantsku skupinu u župi djeluje i revna molitvena zajednica od čak stotinjak članova, koja se redovito svakoga tjedna sastaje na molitvu krunice. Brestovac se kao posjed prema povijesnim zapisima spominje već g. 1302, pa 1336, a zatim 1445, 1534, 1535. itd. Bio je najprije vlasništvo požeških gradskih stražara, a kasnije nekoliko plemićkih obitelji, od kojih treba barem spomenuti cerničke Desislaviće. Župa se s crkvom sv. Martina spominje g. 1332, ali se ona u doba osmanlijske vladavine ugasila. Obnovljena je tek 1760. a sadašnja »stara« župna crkva na brdu iznad mjesta na groblju sagrađena je nekoliko desetljeća kasnije, tj. 1789. Nova je crkva u mjestu uz glavnu cestu sagrađena 1975. |
Čest prizor oko župne crkve
Što onda preostaje nego da se u tom zlatnom srcu Slavonije u današnjoj Požeško-slavonskoj županiji, okruženoj Požeškom gorom, Psunjem, Papukom, Krndijom i Diljem, župa sv. Martina u Požeškom Brestovcu, tek nekoliko kilometara udaljenom od Požege, nazove nikako drukčije nego - pozlaćenom župom! I nije riječ samo o zemljopisnim i povijesnim razlozima nego i, već na prvi pogled, vizualnoj percepciji. Ona doista po svemu izvanjskom, tj. po novosagrađenim obiteljskim kućama, dotjeranim okolišem, uređenom središtu odakle vodi cesta prema Pakracu i Velikoj, župnoj crkvi, obnovljenoj župnoj kući i do u najsitnijih detalja uređenim crkvenim dvorištem, sliči pomalo na prizor iz bajke. Da su u krivu svi oni koji će pomisliti kako je tamošnja župa zaslužila sjajnožuti pridjev isključivo po vanjskome »blještavilu«, pokazuju gostoljubivost, susretljivost, otvorenost, zauzetost i vjerničko svjedočenje gotovo svih župljana. Tako će svaki i slučajni namjernik već po mnoštvu automobila parkiranih uz crkvenu ogradu, kao i bicikala naslonjenih na nju, lako zaključiti da se župljani sabiru u svojoj crkvi, oko svojega sv. Martina i oko svojega sadašnjeg župnika Franje Nemeta. A takvi su prizori u Požeškome Brestovcu česti, i to ne samo nedjeljama ili blagdanima nego i radnim danima.
Zadovoljstvo lokalnim političarima
Požeški Brestovac je danas općinsko središte udaljeno 6 km od Požege i, kako je već spomenuto, čvorište cestovnih pravaca županijskog značenja. Osnovnu školu Dragutina Lermana, nazvanu po znanstveniku, istraživaču afričkih područja i pustolovu čiji su trofeji i ostali egzotični predmeti izloženi u požeškom Etnografskom muzeju, pohađa oko 350 učenika iz brestovačke župe, ali i susjedne župe Skenderovci. Po tome broju mjesto se može u demografskome smislu pribrojiti pozitivnoj skupini, što pokazuju i župne statistike po kojima je prošle godine bilo pet krštenja više nego sprovoda. Školski vjeronauk predaje župnik i dvije vjeroučiteljice. Školska je zgrada nova, a pored nje će uskoro biti dovršena i nova sportska dvorana koja se uklapa u demografski optimizam, danas nažalost tako rijedak u mnogim hrvatskim mjestima. Da mladi, koji srednju školu pohađaju u najbližoj Požegi te Osijeku, Pakracu ili Slavonskome Brodu, nemaju razloga za odlazak pokazuju i vrlo aktivne udruge kao: DVD, Folklorno društvo »Berda«, Malonogometna momčad »Tehnoposrednik« i dr. No, mladi imaju vlastitu životnu logiku i želje pa je teško predvidjeti koliko će »mladosti« u budućnosti ostati u mjestu i župi jer je prošle godine bio prilično velik odaziv domaćih mladića za upis u policijsku školu u zagrebačkoj Dubravi, što znači da će ih se, najvjerojatnije, vratiti vrlo mali broj. Za razliku od velikog dijela Hrvatske gdje političari nisu baš »na glasu«, mještani Brestovca zadovoljni su svojim lokalnim čelnicima jer, kažu, bez obzira koja je stranka na vlasti, svi oni surađuju na dobrobit mjesta. Župnik Nemet također se nadovezuje te ističe njihov primjerni odnos prema župi.
Jedan dan za jednu brazdu
Mjesto Brestovac je u starim vremenima bilo povučeno desetak kilometara dalje od današnjeg mjesta, u šumi u Požeškoj gori, tako da se tamo još i danas vide ostaci stare crkve sv. Kuzme i Damjana. Selo je s vremenom »silazilo« prema rijeci Orljavi, prema današnjoj cesti Požega-Pakrac, Požega-Gradiška. Kasnije je selo »došlo« na današnje mjesto i dobilo ime po velikim brijestovima. Njih su seljaci, šireći plodne prostore, krčili gotovo cijelo stoljeće. Trud im se doista isplatio jer se stariji još i danas sjećaju kako je nekada bio potreban cijeli jedan dan da bi se volovima preorala jedna jedina brazda u pravcu zapada.
Mjesto se kao posjed, prema povijesnim zapisima, spominje već g. 1302, pa 1336, a zatim 1445, 1534, 1535. itd. Bilo je najprije vlasništvo gradskih stražara ili »jobagiona«, a kasnije nekoliko plemićkih obitelj, od kojih treba barem spomenuti cerničke Desislaviće. Utvrđeni plemićki grad nalazio se podalje na brdu i zvao se Brestovac ili Oštri Kamen. Župa se s crkvom sv. Martina spominje g. 1332, ali se ona u doba osmanlijske vladavine ugasila. O tome dobu svjedoče i ostaci zidina nekadašnje turske utvrde, Dolačkog grada, udaljenog oko pet, šest kilometara od mjesta Kuzme u pravcu Dolca. Župa je obnovljena tek 1760, a sadašnja »stara« župna crkva na brdu iznad mjesta na groblju sagrađena je nekoliko desetljeća kasnije, tj. 1789, i još stoji na starome mjestu. Nova je crkva u mjestu uz glavnu cestu sagrađena 1975. U njoj je sobica za ispovijed, potpuno je iznutra obnovljena, elektrificirana su zvona.
Prvi među jednakima u župi
Župu uz sjedište, Požeški Brestovac, čine okolna naselja: Završje, Nurkovac, Dolac, Draganovci, Zakopenje, Gučani, Busnovi, Bolomače i Ivandol. Broji nešto više od 2.000 vjernika, ali taj broj nije stalan jer neki odlaze i odseljavaju se u potrazi za poslom, a neki dolaze. Osim domaćih starosjedilaca tu su već i »domaći« doseljenici iz svih krajeva BiH, koji su se počeli doseljavati 70-ih godina prošloga stoljeća, ali i noviji doseljenici iz Guče Gore, Travnika, Kotor-Varoša, Komušine, Dervente i dr. koji su skupa sa Srijemcima, iz Slankamena, pristigli početkom 90-ih prošloga stoljeća. Godine 2008. bilo 35 krštenja i 25 sprovoda. Brojne obitelji nisu rijetkost, među kojima župnik spominje npr. Iliće s 9-ero djece ili Hlebece sa 7-ero. Prvi među jednakima u župi su oni koji su dobili povjerenje svih župljana, a to su članovi župnih vijeća, pastoralnog i ekonomskog. Izabrani su tako da bude zastupljeno gotovo svako selo, što je i pohvalno i razborito, pa se sa župnikom češće susreću raspravljajući o mnogim aktualnim župnim problemima i planovima: Slavko Tomić iz Ivandola, Snježana Kerepčić iz Brestovca, Julijana Jandić iz Zakorenja, Stjepan Kosanović iz Brestovca, Drago Čižmešija iz Dolca, Mirko Božić iz Bolomače, Ružica Franić iz Završja te Vladimir Franjo Klarić, također iz Brestovca. Uz brojnu ministrantsku skupinu u župi djeluje i revna molitvena zajednica od čak stotinjak članova, koja se redovito svakoga tjedna sastaje na molitvu krunice. Zbor vodi samouki orguljaš Željko Pešić, koji tu dužnost obavlja već dvadesetak godina. Svake nedjelje svira na sve tri mise: dvije u župi i jednoj u filijalama u Ivandolu ili Gučanima. Ne smije se izostaviti i Ivica Podnar koji sakristansku službu savjesno obavlja već punih 29 godina. Svi su oni puni hvale o svom župniku Franji Nemetu; i kad god im se pruži prigoda, pohvalit će svoga župnika.
Dobitna bačko-baranjska kombinacija
Župnik Nemet je s vojvođanskih ravnica, rođen 1966. u Somboru, u mađarskoj bačko-baranjskoj obitelji; otac mu je iz Telečke u Bačkoj a majka iz Draža u Baranji. Brat mu je rano preminuo pa je odrastao kao sin jedinac, najprije u Dražu, a potom u Telečki gdje je završio osnovnu školu. Sjemenišnu je gimnaziju završio u Subotici a teološki studij u Zagrebu. Zaređen je u zagrebačkoj katedrali g. 1992. za svećenika Zagrebačke nadbiskupije, a mladu je misu zbog ratnih neprilika slavio u Mariji Bistrici. Najprije je bio tri godine kapelan u Bjelovaru u župi sv. Terezije Avilske, pa od 1995. devet godina župnik u Đulovcu te godinu dana u Bukovici. U Požeški Brestovac stigao je 2005. gdje je prionuo i materijalnoj i duhovnoj obnovi župe na radost svih tamošnjih vjernika. Govoreći o svojem životopisu, voli isticati kako mu je cijeli život prolazio pod okriljem karmelske svetice iz Avile, jer je sazrijevao u sjemeništu koje se nalazi u sjeni subotičke katedrale posvećene sv. Tereziji Avilskoj, da bi započeo svećenički rad u bjelovarskoj župi posvećenoj njoj u čast, a u Đulovcu, koji je tijekom Domovinskoga rata jako stradao, bio je svjedok čudesnom otkopavanju netaknutog kipa sv. Terezije iz potpuno uništene crkve.
»Sretan sam i zadovoljan svećenik« - govori o sebi - »i to svima govorim jer ne samo da sam sa svima u župi u dobrim odnosima nego sam i okružen divnim ljudima. Nastojim svima od svoga svećeničkog i ljudskog pružiti koliko mogu, a oni to itekako osjete. No, ono što me najviše raduje - osjećaju da je župa u prvome redu njihova župa a ne moja, jer ja sam trenutno tu s njima a već sutra će doći netko drugi, ali oni ostaju. Mi svećenici moramo, razumije se, odgajati ljude za Boga a ne za nas, te stoga nije dobro da se župljani toliko vežu uz župnika da nakon njega nastane 'potop'. Iskreno mislim da nema ljepšeg poziva od svećeničkoga, u kojemu se, ako to želi, svatko može ostvariti, biti ispunjen i kao čovjek i svećenik, i osjetiti radost u sebedarju. A vjernici, kada to osjete, uzvraćaju mnogostruko! Stoga se nadam i molim svaki dan u župi nikne koje duhovno zvanje jer, nažalost, trenutno nemamo ni jednog sjemeništarca ili bogoslova. Tu činjenicu popravljaju tri redovnice i davni povijesni crkveni velikan, franjevac i prvi beogradski nadbiskup o. Rafael Rodić, koji je rođen 1870. u nedalekim Nurkovcima.«
|
Pobjeda darovanih života Gučani, selo uz cestu od Požeškog Brestovca prema Novoj Gradiški, ponosi se spomen-obilježjem podignutim svojim sinovima, hrvatskim braniteljima koji su darovali živote za domovinu Hrvatsku. Nalazi se u središtu sela u obliku slova »V«, što simbolizira pobjedu, po latinskoj riječi »victoria«. Uklesana su imena 28-godišnjeg Marka Carića i 25-godišnjeg Drage Žilića, čiji su darovani životu ugrađeni u hrvatsku pobjedu. Oni su tek dio hrabrih rodoljuba i domoljuba iz Požeškog Brestovca i okolice koji su poginuli braneći rod i dom, jer su svi su muškarci, i mladi i stari, početkom devedesetih godina prošloga stoljeća pošli braniti domovinu Hrvatsku. U sklopu urednoga ograđenog prostora s uvijek svježim cvijećem i zapaljenim svijećama nalazi se i mala kapelica s kipom sv. Josipa. |
Župnik se snalazi s kuhanjem: osim standardnih konzerva svih vrsta, često ga netko od župljana pozove na objed, a i obližnji restoran s jeftinim »gablecima« nije skup. Osim toga i sam se primi »kuhače«, jer u tom umijeću pronalazi zadovoljstvo. Posebice kada su mu na meniju palačinke ili paprikaš »ŕ la magyar«, što znači prilično ljući od prosjeka. Često ga se može vidjeti u vrtu ili dvorištu kako kopa, sadi, pljevi ili kosi jer mu, po njegovim riječima, dobro dođe za razgibavanje i održavanje tjelesne kondicije. Osim toga, tada uvijek netko i naiđe, pozdravi ga, zaustavi se, pa je i to prigoda da popriča s mještanima.
Ne zaboravlja ni spomenuti kako je naslijedio bivšeg župnika Ivana Petrovića, koji je umro prošle godine a u Požeškom Brestovcu župnikovao je čak 41 godinu.
Besplatni »infoštand« u Gučanima
Teško se odlučiti za jedno od devet sela koja s Brestovcem čine župu jer je svako od njih ne samo posebno nego i jednako zanimljivo. Tako je npr. Završje zapravo periferija grada Požege s nizom vrlo lijepih i luksuznih kuća, što znači da mnogi odlaze iz grada u »mirnije« krajeve. Draganovci se ponose kapelicom Male Gospe, Zakopenje kapelicom sv. Marka, a Bolomače, gdje su samo tri katoličke kuće, s razlogom se i jednostavnom matematičkom egzaktnosti hvale kako je u njihovu selu 100%-tni odlazak na misu. A koje primjerene riječi pronaći o Ivandolu čiji su mještani u rekordno kratkom vremenu sagradili filijalnu crkvu sv. Ivana apostola?
Prema tomu, odabir Gučana je slučajan. Malo je to ali neuobičajeno široko selo, u dva reda kuća, prepolovljeno prilično dubokim kanalom koji prolazi njegovom sredinom. Veći je dio godine prazan, ali kada se otopi snijeg s okolnih obronaka Požeške gore, itekako služi svojoj svrsi jer stariji se mještani sjećaju da ih je znala »posjetiti« i poplava. Drveni most koji spaja lijevu i desnu stranu sela simbolizira i zajedništvo malobrojnih starosjedilaca i brojnijih doseljenika iz Bosne. U, uvjetno rečeno, seoskome središtu nalazi se nogometno igralište, a pored njega društveni dom u kojemu se slave mise. U njima redovito sudjeluje pedesetak osoba svih dobi, što je s obzirom na 36 kuća daleko iznad uobičajenoga hrvatskog prosjeka. Kuće su, osim rijetkih iznimaka, novosagrađene, iz čega se dade naslutiti da »gazde«, osim što imaju vrtove i njive, rade u okolnim većim mjestima. Svakako treba spomenuti i besplatni školski autobus koji svakoga dana vozi učenike do 4. razreda u Zakorenje i do 8. razreda u Brestovac.
Svi se ostali podrobniji podaci mogu dobiti u besplatnome »infoštandu«, tj. ugodnom i otvorenom razgovoru nakon mise.
Molitve važnije od povijesnih činjenica Vrijedna je pozornosti i malena kapelica sv. Mateja koja danas sjaji obnovljena nedaleko od nove župne crkve. Nema podataka o njezinoj gradnji, ne zna se točno otkuda ona baš na tome mjestu i zašto se u njoj nalazi kip Srca Isusova a ne svetoga zaštitnika. No, to domaćim vjernicima i nije od prevelike važnosti, oni se zaustavljaju kod kapelice, kite je cvijećem i upućuju molitve i sv. Mateju i Presvetom Srcu Isusovu. Njima je puno važniji taj duboki moliteljski odnos od nekakvih egzaktnih i jasnih povijesnih činjenica. A da tamošnji župljani vole sve svoje svete zaštitnike i da im se iskreno utječu te da vole i slaviti, govori podatak da imaju čak tri »kirbaja«, uz glavni, sv. Martina, i sv. Mateja i Srce Isusovo. |
