Kršćanska sadašnjost objavila je godine 1978. prijevod s francuskog knjigu Carmen Bernos de Gasztold »Molitva iz korablje« koja je zapravo slikovnica za velike i male s nježnošću za male a porukom ljubavi za sve. »Molitvu iz korablje« slučajno aktualiziramo zbog novih istraživanja koja upućuju da bi se djeca trebala vratiti slikovnicama, mjesto kojih su zauzele kompjutorske igrice slično kao što se vraća krasopis u američkim školama jer su zbog kompjutorizacije djeca zapravo zaboravila pisati rukom.

Ponekad se ne može odoljeti poeziji

Čudan je i neobičan život autorice »Molitve iz korablje« koji ju je najprije odveo na sveučilište blizu Pariza, u Drugom svjetskom ratu nije se mogla vratiti u rodnu Normandiju, a da prehrani obitelj radila je u tvornici umjetne svile. Pjesme »Le Mieux - aime« objavila je 1947. godine. Poslije je radila kao guvernanta u Lisabonu, odbila je udaju nesigurna u svoje osjećaje prema čovjeku koji ju je zaprosio. Upomoć si joj pritekle redovnice sv. Benedikta, ušla je u sjenu opatije, ne kao redovnica, ali kao osvjedočena pjesnikinja. Toj knjizi ne treba potpora, iako je važno ponovno predstaviti spisateljicu jer je u ovom nehumanom vremenu - premda je teško reći koja su vremena humana - itekako potrebna poezija.

Carmen Bernos de Gasztold kroz svaku od životinja imaginarne korablje progovara vjerom u Stvoritelja. Šarmantna knjižica u svojoj dubini upućuje na Shakespeareovu misao da smisao postoji i u padu jednog vrapca. Nastojeći uništiti smisao, postoje i dosjetke poput one koja se pojavila ovih dana u Španjolskoj kada su se na autobusima i »službeno« pojavili natpisi: »Opustite se, Bog ne postoji.« Oduvijek se živjelo i živimo u vremenima koja su dijametralno oprečna, ali građenje života ne traži naše banalno opuštanje sugerirajući nam da Bog ne postoji. Upravo zato je tu knjižicu u vrijeme blagdana dobro uzeti u ruke (prevoditelj: Mirko Polgar DI) jer opušta, pa i kao suprotnost luku i strijeli.

Svi mi kao da se nalazimo u korablji da bismo bili zaštićeni, a vremena su takva da ne možemo ostati ni zatvoreni ni zaštićeni u čarobnoj kutiji ljepote. Ponekad se ne može odoljeti poeziji koja je sačuvala mnoge vrijednosti i kojoj treba vratiti dostojanstvo. Konkretno, kada pišemo o pjesnikinji i o knjizi u kojoj su životinje, od lava pa do morske zvijezde, predstavljene pjesmicom trebamo barem na trenutak biti djeca, ona Tinovska, pa se diviti i pjesmi Morske zvijezde: Puzeći po pijesku, / širim svoje krake / i sanjam, sanjam, sanjam... Gospodine, / zar me neki anđeo / neće otkinuti s morskog dna / i iznova staviti / u Tvoje nebo? / Neka jednoga dana / bude tako... / Amen.

Iznenađeni i oni koji trebaju dobiti odlikovanje

Potrebna je lustracija, i vjerojatno će se to iskristalizirati, ali ne s prozivanjem i razobličavanjem osoba nego takva koja će s argumentiranim podacima provoditi politiku u kojoj će ljudi bez mrlja biti na vodećim mjestima.

Ako se ponekad i izgubimo u poeziji, aktualni događaji nas vrate u stvarnost, posebno kad još uvijek živimo Drugi svjetski rat kao da nedavnog rata nije ni bilo. Živimo u vremenu odličja pa nije iznenađujuće da je Predsjednik najavio da će odlikovati nekadašnje predstavnike komunističke države: Dragu Domitrovića i Celestina Sardelića, čemu se i oni sami čude. Istina je da su obojica otvarali vrata višestranačju i da nisu bili komunistički slijepci, može se reći da je to bila njihova moralna odlika, ali isto tako da su bili i informiraniji od drugih i dovoljno inteligentni da se ne suprotstavljaju. Ali davati im odličja za nešto što je bio čak njihov intimni stav jest iznenađujuće i postavlja se pitanje jesmo li na početku devedesetih ili u 2009. godini. U inflaciji Predsjednikovih odlikovanja jedino je dobro što su i oni koji trebaju biti odlikovani, iznenađeni. Što je s onima kojima je rat došao na vrata, koji su unesrećeni, osiromašeni, obogaljeni, a odlikovanja niotkud? Mnogima bi bila utjeha citiranje rečenice Brodskoga o odlikovanjima koja se najbolje vide na odru. Bez morbidnosti prema mnogima koji su odličja dobili i koji će ih dobiti, možda su ona potrebnija Predsjedniku koji sebi gradi budućnost.

Nedavnog rata kao da nije ni bilo, a mi trajno živimo nezavršeni rat čije posljedice razbijanja dinosaurske armije još živimo. Da nije takvih situacija, ne bi se događala ni sporenja oko Svete Gere, zbog čega nas Slovenci ismijavaju, niti bi, prema šturim informacijama, bio premješten granični kamen prema Crnoj Gori na Debelom Brijegu. U vremenu koje je često doba apsurda, ali ne kazališnog nego pravog, događa se da nekadašnji vozač i trebinjski gradonačelnik Božidar Vučurević, koji je svojedobno govorio da će sagraditi ljepši Dubrovnik od postojećeg, tj. srušiti ga, bude predmet dubrovačkog odvjetništva koje je petnaest godina nakon rata podiglo optužnicu. Događa se da i danas prekraja granice izrazivši želju da Sutorina po nekim dubrovačkim knjigama iz sedamnaestog stoljeća bude pripojena Republici Srpskoj. Mi to sve površno živimo i površno spomenemo zaboravljajući i Vukovar, i Zadar, i Osijek, i Dubrovnik...

Gledajući djecu iz Gaze u ratu kako se muče, ne zaboravimo da su tako izgledala i naša djeca, ne pitajući se koliko trauma imaju i oni i njihovi roditelji i svi svjedoci rata. Upravo u ovim danima kada se početkom devedesetih razarao Dubrovnik, kada je vatra sukljala do neba, mladići ginuli ispod Srđa, kada je bilo vrijeme koledavanja, bilo je i vrijeme najvećih tuga. Ne smiju se zaboraviti prepuni brodovi ljudi koji nisu mogli izdržati i koji su slani iz grada; jedna od njih bila je i naša velika glumica Milka Podrug-Kokotović koja je svjedočila u jednom od brodova sav užas razaranog grada: »Kada je zamro grad, taj grad uvijek otvorena srca, kroz koji gušterica nije mogla izaći a njihovi automobili stalno su prolazili. Trebinje, Herceg-Novi... Svaki čas su se viđali. Pa gdje im je moral, kako mogu imati snage, aždaje. A vojska, mladi dječaci, oni su nevini, Živote, Živote su krivi. Govori se da je jedan dječak vojnik plakao da ne može paliti kuće, teta mu je u Cavtatu. Išao ih je i naš predsjednik moliti, išli su ljudi dobre volje na pregovore, išli su u Herceg-Novi, u Trebinje, rukovali su se, popili piće, a kad su se vratili, oni su im nož zabili u leđa.«

Velika glumica Milka Podrug-Kokotović hrabro je nastavila glumiti, ali njezina ispovijest o biblijskim danima za Hrvatsku ostaje i danas kao snažan monolog često jači od onog kazališnog koji izgovara. »Ovo su biblijski dani za Hrvatsku, za Vukovar, Dubrovnik. Postoji opraštanje, vječni apel - treba oprostiti, ali dalje se ne može, ne možeš jer je zlo okvir ove nemani koja je krenula na nas da nam ugasi hrvatska ognjišta, hrvatsko ime, zatre sve znakovlje, ali... Doći će kraj ovim mukama, dignut će se oni srušeni bijeli kampaneli i opet će s tih zvonika zvoniti zvona i opet će se rađati pravednici.«

Potrebni su ljudi bez mrlja

Nije naodmet citirati mnoge u ovim vremenima koji svjedoče istinu i koji su je svjedočili. I zaborav i opraštanje treba postojati, ali isto tako treba postojati istina, trebamo svjedočiti da još uvijek postoji niz okolnosti koji nas gura u regionalni sustav, što je nažalost potpisala Račanova vlada 2003. godine, i da u ovoj situaciji moramo pomoći sadašnjoj vladi da se sve uradi kako bi se samostalno pristupilo Europskoj Uniji, jer je to jedina mogućnost opstanka Hrvatske kao države.

Istodobno potrebna je lustracija, i vjerojatno će se to iskristalizirati, ali ne s prozivanjem i razobličavanjem osoba nego takva koja će s argumentiranim podacima provoditi politiku u kojoj će ljudi bez mrlja biti na vodećim mjestima. To bi pomoglo da se još uvijek ne koriste Titovi zakoni i njegovih pobočnika, poput zakona o pobačaju iz 1978. koji je potpisao Jakov Blažević a koji je još uvijek na snazi. Upravo se to očitovalo i ovih dana, ne na komunistički nego na kapitalistički surov način kad su neki od svojedobnih moćnika a današnji poduzetnici zaprijetili otkazima radnicima zbog neradne nedjelje. Tu se komunizam pretočio u kapitalizam, pa nam je zbog toga potrebna istina.