U Pločama već 40. godinu djeluje samozatajni, ali dosljedni, čvrsti i uporni župnik don Petar Mikić, svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije. Rođen je 27. siječnja 1939. od oca Marka i Zorke rođ. Vuković. Kako navodi u životopisu, krštenje i prvu pričest primio je u Jesenicama gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao u nadbiskupskom sjemeništu u Zadru, a teologiju na fakultetu u Zagrebu. Zaređen je za svećenika 29. lipnja 1966. Kao mladomisnik služio je u župi Bijeli Vir-Dobranje kod Metkovića tri godine. U Ploče je došao 15. rujna 1969. gdje je naslijedio don Petra Zdravka Blajića. Uz to što je pet godina obavljao službu neretvanskog dekana, dušobrižnik je za pomorce od 1978, sudjelovao je na tri svjetska kongresa za apostolat pomoraca u Rimu (1982), zatim u Mombasi (1987) i Houstonu (1992). Kako ističe, sve je to koristio za promociju Hrvatske. Osnovao je župnu biblioteku, numizmatičku i malakološku zbirku. Osnovao je župni Caritas koji se svojim radom isticao za vrijeme Domovinskoga rata. Župnik Mikić za svoje aktivnosti dobio je i »spomenicu Domovinskog rata«. Član je Udruge dragovoljaca Domovinskog rata, a odlukom predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana od 7. svibnja 1997. odlikovan je Redom hrvatskog trolista. U župi je osnovao dječji pjevački zbor »Pločanski anđeli« te mješoviti pjevački zbor. Za izgradnju crkve u Pločama dobio je nagradu Grada Ploča za životno djelo.

»Ploče su 50-ih godina bile samo mala vojna pomorska luka«, ističe župnik Mikić. »Iako su često prozivani stanovnici Ploča, jer su ih nastanjivali najprije zatvorenici i logoraši, tu je narod jako svjestan svojega nacionalnog i vjerničkog identiteta. Dakle, orijentirani su vjernički i hrvatski. Druga je stvar što je, kao i u cijeloj Hrvatskoj, manjina pokušavala nametnuti silom svoje stavove većini, kroz Partiju, medije i druge načine. Ali nikad to narod nije prihvatio. Ponosan sam na ovaj narod, na njihovo sudjelovanje u Domovinskom ratu, što nije dovoljno vrednovano od najodgovornijih u našem društvu.

Što se tiče samih Ploča, tu se narod naseljavao oko luke, jer ni grada ne bi bilo da nema luke. Danas su se Ploče razvile u veliku trgovačku luku koju možemo nazvati majkom i hraniteljicom. Sama župa Ploče osnovana je dekretom nadbiskupa dr. Frane Franića od 21. studenog 1961. i posvećena je BDM Kraljici neba i zemlje, koja se posebnim dekretom slavi u posljednju nedjelju mjeseca svibnja. Tada je briga o župi povjerena župniku Rogotina don Anti Meštroviću, koji ju je pastorizirao do 1967. kada je u Ploče došao don Petar Zdravko Blajić. On se tada nastanio u drvenu radničku baraku koja je 26. kolovoza 1967. kupljena od Branka Vrankića. Dio barake koji je služio za kapelu imao je 24 četvorna metra, a ostalih 33 četvorna metra služila su za župni ured i stan župniku. Voda je bila u dvorištu, kao i sanitarni čvor. Zmije i miševi bili su domaće životinje. Bilo ih je oko barake a uvlačili su se i u baraku. Župnik Blajić otišao je iz Ploča 15. rujna 1969. kad sam ga ja zamijenio i nastanio se u toj trošnoj drvenoj baraci. Bio sam poletan i mlad svećenik s puno htijenja i želje duhovno pomoći ljudima na ušću Neretve i okolici u tadašnjim uvjetima. Crkva nije imala nikakvih materijalnih dobra. Božja providnost i dobri ljudi bili su glavni oslonac. Ta baraka u koju sam došao već je bila trošna, jer je podignuta 1954. u svrhu privremenog smještaja radnika građevinske tvrtke 'Majevica' iz Mostara. Po odlasku radnika u dio barake se uselila milicija, a onda je prodala. U svrhu proširenja kapele 14. siječnja 1971. kupili smo preostali dio barake, a to je 41 četvorni metar. Uredio sam stan sa sanitarnim čvorom, a kapelu proširio u prvom dijelu barake. Narod je baraku zvao 'sveta baraka', jer je zapravo i bila župna crkva grada Ploča, makar jadna i malena, punih 16 godina, tj. do 27. veljače 1983. Bilo je to u kamenjaru, malo izvan grada. Jadno, ponižavajuće mjesto za čovjeka i Boga. Vjernici su zaista bili građani 'drugoga reda', zapravo bili su nužno zlo komunističkom društvu koje se jedva trpjelo. Omalovažavalo i progonilo se njih i mene na perfidne načine. Proganjani smo i javno i tajno. Poruga i zlostavljanja nije nedostajalo. Ipak, za ideale ući u grad i biti tu za vjerni narod, to je meni bilo dobro kao i betlehemska štalica Isusu. Dakle, znao sam tko čeka, taj i dočeka«, kaže župnik Mikić.

Svojom fizičkom visinom od dva metra jedva je ulazio u baraku. God. 1983, kupivši privatnu kuću, župno se sjedište preselilo u nju. U jednokatnici je župnik Mikić mogao pristojnije živjeti. Tako je bilo do studenoga 1983. kad su ga dvojica milicionara pokupila s ulice u Pločama kako bi ga odvela u makarski zatvor zato što je imao pričest i krizmu u prostoru koji za to nije namijenjen. Iako je ordinarij najavio preseljenje bogoslužja, mjesnim vlastima to nije bilo dovoljno. Dosljedni župnik Mikić bio je osuđen na zatvorsku kaznu. Ti suci, koji su nekoć na svojim ideološkim potkama osuđivali Hrvate, i danas sude bez imalo grižnje savjesti. Tako je i u Pločama. Oni su služili i služe režimu, a ne čovjeku. »O zatvoru i suđenju ne želim govoriti, jer bilo pa prošlo. Kao svećenik i kršćanin opraštam svima«, kaže župnik Mikić.

Poseban doživljaj za župnika Mikića i za narod bio je 29. svibnja 1994. kad se krenulo u procesiju gradom. »Bilo je to veliko iznenađenje, nevjerica. Službu Božju predvodio je mons. Vidović koji je nosio Gospin kip. Zaustavili smo se u kamenjaru pazeći da nam drač ne podere misno ruho. Uzeo sam Gospin kip u svoje ruke, podigao ga visoko i zavapio: Majko Marijo, ti si u Lurdu kazala Bernardinci 'želim da mi se ovdje sagradi crkva'. Čuli ljudi i poslušali. I ja sam čuo. Majčice, želiš da ti se crkva ovdje sagradi i bit će sagrađena. Stoga ja blagoslivljam ovo sveto hrvatsko tlo. Poslije toga, i već u procesiji narod je u Pločama šapućući i glasno komentirajući govorio: Naš župnik, don Petar je poludio. Što bi on htio u Pločama crkvu sagraditi i to usred grada? Pa nije moguće. Sada se upravo na tom mjestu usred grada uzdiže veličanstvena bazilika. Ja sam sanjao, i moj san je bio lijep. Te proročke riječi postale su stvarnost. Građevinsku dozvolu za gradnju crkve i pastoralnog centra u Pločama dobio sam 15. prosinca 1997. te zamisao arhitekta Ivana Vulića postaje stvarnost na slavu Boga i korist čovjeka, zahvaljujući mom zalaganju. Temeljni kamen je 4. listopada 1998. na splitskom Žnjanu blagoslovio papa Ivan Pavao II. Bog je, dakle, s nama pa bez straha možemo u vedriju budućnost. Hvala Bogu da smo mi izgradili lijepu crkvu, baziliku koja je ures mjesta i koja daje Pločama dušu. Danas su Ploče prepoznatljive, jer imaju sve što imaju moderni gradovi, a crkva na rivi pravi je biser. Uz to očuvali smo vjeru, stvorili pravu župnu zajednicu. A ta šačica, kao i u drugim mjestima, terorizirala je i terorizira većinu. Kod nas je tako da manjina nameće svoja pravila i zakone većini, što nema nigdje u svijetu.«

S ponosom župnik Mikić, koji vozi automobil u raspadajućem stanju, ističe da mu se san ostvario jer je živio za gradnju nove crkve. »Kad bi mi netko ponudio neku materijalnu pomoć, to sam usmjeravao u gradnju crkve. Uvijek sam znao reći: Daj to za gradnju crkve. Što će mi novi auto? Isto tako ne mogu obući dvoje hlače jedne na druge, niti dvije košulje odjednom. Važno je da je na meni čisto. Nikad nisam želio biti rob materijalnom. Isto tako smatram da svećenik mora biti primjer u svojoj sredini. Mora biti uz narod, dijeliti sudbinu naroda, a ipak biti drukčiji od njih.«

Kod krštenja djece župnik Mikić preporučuje da se djeci daju narodna hrvatska imena. Tako u proglasu stoji: »Tko svom djetetu dade ime djeda, bake, najbližeg sveca datumu rođenja ili neko od popisanih narodnih imena, na dan djetetova krštenja primit će od župnika 1000 kuna«.