| Ako do te revizije dođe kako je promjenom zakona predložena, »slučaj Stepinac« bio bi od velike koristi kao poticaj i presedan za brojne druge revizije neopravdano i okrutno osuđenih brojnih svećenika i laika u tom razdoblju. Tako bi mučeništvo blaženog Stepinca i na taj način bilo za dobro svih nevino osuđenih i hrvatskoga naroda |
Presuda kao zloporaba političke moći
Dr. Horvatiću, recite nam odmah na početku koja je općenito razlika između revizije i obnove sudskoga procesa?
DR. HORVATIĆ: Obnova kaznenog postupka je kao opće prihvaćeni institut kaznenog postupovnog prava predviđen i u važećem hrvatskom Zakonu o kaznenom postupku kao jedan je izvanrednih pravnih lijekova. Obnovu postupka sud dozvoljava ako postoje određeni razlozi zbog kojih presuda, iako pravomoćna, pravno nije održiva. Tako, naprimjer, ako se dokaže da je presuda utemeljena na lažnom iskazu svjedoka ili da je do presude došlo zbog kaznenog djela suca koji je sudio u tom predmetu i sl. Tijekom obnovljenog postupka sud može svojom odlukom ostaviti na snazi ili je djelomično ili u cijelosti staviti izvan snage raniju presudu.
Revizija je prema istom zakonu posebni slučaj poništenja ranije presude kojom je sud bivše Jugoslavije za vrijeme komunističke vladavine neku osobu osudio za politička kaznena djela, politički motivirana kaznena djela ili druga kaznena djela ako je do osuđujuće odluke došlo zloporabom političke moći. Pod zloporabom političke moći smatraju se slučajevi u kojima je došlo do osude koja u svojoj izreci ili u postupku koji joj je prethodio krši međunarodno priznata načela pravne države i demokratskog društva ili proturječi javnom poretku Republike Hrvatske. U tom slučaju sud presudom u cijelosti ili djelomično poništava raniju presudu.
Pritom upozoravam da sam opis razloga za reviziju vjerno prenio sa svim uporabljenim izrazima kao što su »komunistička vladavina« i »zloporaba političke moći«, iz hrvatskog Zakona o kaznenom postupku koji je stupio na snagu 1. siječnja 1998. Prema tomu, dok je obnova postupka opće priznati institut kaznenog postupka u civiliziranom svijetu, revizija o kojoj govorimo je posebnost svojstvena samo kaznenopravnim sustavima kojima su prethodila razdoblja totalitarističkih režima karakteristična i po obračunima putem montiranih kaznenih postupaka s političkim protivnicima ili osobama koje su, iako nevine, po namjerama tog režima trebale primjenom kaznenopravne represije biti zastrašene, mučene ili eliminirane. To se prema tome odnosi i na kazneni postupak i presudu iz 1946. godine kojom je proglašen krivim i osuđen na kaznu oduzimanja slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 godina i tadašnji nadbiskup zagrebački dr. Alojzije Stepinac. Kad govorimo o djelovanju komunističkih vlasti u to vrijeme, treba upozoriti da istina o prilikama u to vrijeme nije i ne može biti drugačija zbog raznih kasnijih varijanti tog režima. Mislim na ono što se događalo npr. 1948, 1954, 1966. 1971, 1974, 1980. godine i sl.
Samo sudbena vlast ukida presudu
Kako u tom kontekstu gledate na stav Crkve, koja je suglasna s revizijom?
DR. HORVATIĆ: Koliko je meni poznato Crkva ne traži reviziju kaznenog postupka i presude o kojoj je riječ. U javnosti je pitanje revizije toga skandaloznog postupka u posljednje vrijeme ponovno postalo aktualno nakon znanstvenoga skupa održanog 5. prosinca prošle godine u Lepoglavi kada je skupina pravnika i povjesničara zaključila da tu reviziju promjenom navedenog zakona treba omogućiti radi otklanjanja nepravde i ostvarenja stajališta Hrvatskog sabora o toj nepravdi izraženog u Deklaraciji od 14. veljače 1992. U toj se deklaraciji Hrvatski sabor posebno ističe i izražava zahvalnost uzoritom kardinalu dr. Alojziju Stepincu koji je među tisućama i tisućama hrvatskih ljudi svojim životom i djelovanjem hrabro svjedočio o vjekovnim težnjama hrvatskoga naroda, »koji je nepravedno osuđen, čime je nanesena nepravda i uvreda hrvatskom narodu«. Nadalje: »Na montiranom političkom sudskom procesu nevino je osuđen« i konačno: »Iako hrvatski narod i Katolička Crkva nikada nisu priznali osudu nadbiskupu Stepincu, Hrvatski sabor kao najviše predstavničko tijelo Hrvatske izricanjem jasnog stava prema nepravednoj osudi kardinala Stepinca ispravlja jednu povijesnu nepravdu...«
Iako su sve te konstatacije točne, ranije, a i na tom znanstvenom skupu, postavilo se pitanje je li deklaracijom prestala postojati presuda o kojoj raspravljamo. Hrvatski sabor, kao najviše zakonodavno tijelo, odijeljeno je po Hrvatskom ustavu od izvršne i sudbene vlasti, riječ je o tzv. trodiobi vlasti, pa presudu može ukinuti samo sudbena vlast. To se moje stajalište podudara s tumačenjem koje o tome daje, primjerice, Ivan Miklenić u svom članku u vašem listu od 15. listopada 2006. pod naslovom »Juridički zločin«. Na našu žalost i na štetu općeg načela pravednosti, takva je mogućnost postojala samo u roku od dvije godine od stupanja na snagu toga zakona. Taj rok istekao je 1. siječnja 2001. Zbog toga, a na moj prijedlog, znanstveni skup je s punom znanstvenom odgovornošću zaključio da je prekluzivni rok od dvije godine iz navedenog zakona nepravedan i da se propuštanjem toga kratkog roka za reviziju neopravdano omogućilo održavanje nepravde ad infinitum, dakle, zauvijek. Pritom smo imali na umu da u hrvatskom pravnom sustavu, kao i brojnim drugim suvremenim državama, postoji zastara kaznenog progona, dakle nemogućnost primjene kaznenog zakona nakon proteka određenog vremena, ali s izuzetkom da se ona prema međunarodnom i hrvatskom kaznenom pravu ne odnosi na ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, genocid i agresivni rat. Prema tomu, kada za kazneni progon za te najteže zločine ni u svijetu ni kod nas nema zastare i nikada nije kasno, per analogiam u istom pravnom sustavu ne bi trebalo, također nikada biti kasno revizijom u sudskom postupku ispraviti »zločin nepravde« ili, kako po ranijem citatu kaže urednik Miklenić, »juridički zločin« ili, kako je sam osuđenik kardinal Stepinac rekao, »juridičko umorstvo nevinoga čovjeka«.
Na znanstvenom skupu u Lepoglavi izričito sam upozorio, i to i ovom prilikom ponavljam: Tezu i spoznaju o počinjenom teškom crimenu tadašnje »narodne vlasti«, koja je optuživala i sudila po svojim političkim potrebama i, prema tomu, kaznenopravnoj neodrživosti presude nadbiskupu Stepincu g. 1946. osnovano temeljim isključivo na načelima i sadržajima kaznenopravnih znanosti.
|
Postoje i druge mogućnosti ispravljanja nepravde Bi li se revizijom sudskoga procesa bl. Alojziju Stepincu priznalo »revolucionarno zakonodavstvo« Komunističke partije, po kojemu je bl. Stepinac osuđen i, s još većim državno-pravnim posljedicama, presuda kaznenopravnog suda danas nepostojeće jugoslavenske države? DR. HORVATIĆ: Svaki zakon u civiliziranoj državi 20. stoljeća i svaka primjena kaznenog prava bez respektiranja načela zakonitosti i to strictissimo sensu ostvaruje se nepravda, odnosno pravda je ,kako piše u starim knjigama, otklonjena, remota. A još od rimskog prava po Aureliju Augustinu, kada se ukloni pravda, vladavine, kraljevstva nisu ništa drugo već djelovanje razbojničkih družina. Upravo takvim djelovanjem, zbog nepoštovanja načela na kojima se temelji pravda mogu se smatrati i kazneni zakoni i bezobzirni politički montirani kazneni progoni i presude komunističkih sudova u Hrvatskoj nakon II. svjetskog rata, pa i presuda dr. Alojziju Stepincu. Njemu se sudilo po Zakonu o krivičnim djelima protiv naroda i države od 15. kolovoza 1945, odnosno po Zakonu o potvrdi i izmjenama toga zakona od 9. srpnja 1946. To je prema optužbi i presudi trebao biti materijalno kaznenopravni temelj za primjenu načela nullum crimen sine lege. Zbog toga, osim opisane revizije, postoje i druge mogućnosti ispravljanja nepravde ostvarene presudama nevinim žrtvama komunističke vladavine, poništenjem tih zakona. Zakonskom rehabilitacijom nepravično osuđenih osoba, o kojoj govorim, posredno se ostvaruje i poništenje svih učinaka koje je zakon, koji je u suprotnosti sa zahtjevom pravednosti, proizveo. Drugim riječima, nije potrebno utvrđivati postoje li u konkretnom slučaju pravne osnove za ukidanje pojedinačne sudske odluke koja se temelji na zloporabi političke moći. Dovoljno je utvrditi da je ta odluka donesena na temelju zakona ili drugog propisa koji je proglašen ništavim. Zakon o krivičnim djelima protiv naroda i države, po kojem se sudilo dr. Alojziju Stepincu, nedvojbeno je suprotan temeljnim načelima kaznenog i kaznenog procesnog prava, ali i ustavom i međunarodnim pravom zajamčenim ljudskim pravima, pa, ni u kojem slučaju, ne udovoljava zahtjevima materijalne pravednosti. Zbog toga postoji mogućnost da se posebnim zakonom on poništi, čime bi sve odluke koje su na temelju toga zakona donesene bile smatrane ništavim. Prednost modela zakonske rehabilitacije je u tome da je on razmjerno jednostavan, da ne traži provođenje posebnog postupka utvrđivanja ništavosti pojedinih sudskih odluka i da na učinkovit način osigurava rehabilitaciju žrtava političkih i/ili ideoloških progona u totalitarnoj državi. Što u tom modelu zakonske rehabilitacije biva s onim sudskim procesima koji nisu bili politički motivirani? DR. HORVATIĆ: To je njegov nedostatak jer on otvara mogućnost poništenja i onih sudskih odluka koje su donesene na temelju zakona, a kojima počinitelji nisu osuđeni za tzv. politička kaznena djela. Potpuno ukidanje imalo bi za posljedicu i ništavost takvih odluka, a osobe koje su osuđene za ta kaznena djela bile bi bez stvarnih razloga smatrane nepravično osuđenim osobama. Zbog toga su postsocijalističke države u razdoblju nakon 1990. godine takav model ispravljanja nepravdi socijalističkih sustava koristile vrlo oprezno i samo u odnosu na zakone odnosno propise kojima su počinjene masovne povrede ljudskih prava u određenim razdobljima odnosno samo u odnosu na pojedina kaznena djela propisana tim zakonima. Tako je moguće postupiti i kod nas, ako se odluči na tu varijantu potpune rehabilitacije. Kad govorimo o ovoj zakonskoj rehabilitaciji, nju, radi jasnoće, valja razlikovati od uobičajene rehabilitacije za sve osuđene počinitelje kaznenih djela. Radi se o rehabilitaciji kojom se nakon zakonski proteklog vremena od osuđujuće presude uspostavlja pravna fikcija neosuđivanosti. Po svom izvornom značenju, sadržaju i učinku, rehabilitacija znači ponovno uspostavljanje dobrog glasa, ugleda, časti, povjerenja, prikladnosti za status građanina ravnopravnog u pravima i slobodama nakon počinjenja kaznenog djela sa svim ostalima koji se nisu kažnjivo ponašali. Za kardinala Stepinca ova rehabilitacija je već odavna nastupila (najkasnije 1960. godine), ali nju, za njegov slučaj, treba smatrati neprimjenljivom i nevažećom budući da on nije počinitelj kaznenih djela zbog kojih je osuđen. |
Nema potrebe za »rekonstrukcijom«
Tko uopće ima pravo pokrenuti reviziju sudskoga procesa, može li to pravna ili privatna osoba, državni odvjetnik, ili samo nasljednik po zakonskome redu, ili netko drugi?
DR. HORVATIĆ: Prema našem zakonu, osim roka od dvije godine za reviziju propisano je još jedno ograničenje, naime da u ime osobe prema kojoj je počinjena opisana nepravda, ako je umrla, mogu reviziju mogu izjaviti samo njezini nasljednici po zakonskom redu. Zbog toga smo na znanstvenom skupu zaključili: kada se radi o teškom juridičkom zločinu nad nevinom osobom u zakonu opisanim prilikama zloporabe političke moći tijekom komunističke vladavine, zakon treba promijeniti u interesu pravde i ostvarenja načela pravne države u Hrvatskoj, tako da kada i ako nakon smrti osuđene osobe nema zakonskih nasljednika ili oni nemaju interes za reviziju, nju bi, po bilo kojem saznanju, za takvu presudu ili na inicijativu bilo kojeg građanina Republike Hrvatske ili bilo koje udruge, trebalo izjaviti Državno odvjetništvo po službenoj dužnosti - ex officio.
A što se tiče stajališta Katoličke Crkve o toj reviziji, o čemu ste me ranije pitali, smatram da djelovanje hrvatske sudbene vlasti radi poništenja presude u ovo naše vrijeme nema nikakav praktični utjecaj na brojne dokaze o nevinosti i mučeništvu sada blaženoga Alojzija Stepinca i na daljnje postupanje za njegovo proglašenje svecem. Međutim, ako do te revizije dođe kako je promjenom zakona predložena, »slučaj Stepinac« bio bi od velike koristi kao poticaj i presedan za brojne druge revizije neopravdano i okrutno osuđenih brojnih svećenika i laika u tom razdoblju. Tako bi mučeništvo blaženog Stepinca i na taj način bilo za dobro svih nevino osuđenih i hrvatskog naroda. Tako i ja gledam na nastojanja da se zakonski omoguće revizije i nakon proteka roka od dvije godine, ne samo radi njega, već radi svih nevino osuđenih.
Hipotetički, da se zahtjev za revizijom sudskoga procesa usvoji i da se krene u njegovo realiziranje, kako bi to izgledalo, što bi se konkretno radilo tijekom revizije?
DR. HORVATIĆ: Ako bi se postupalo kako je bilo omogućeno u onom već spomenutom roku od dvije godine povodom izjavljenog zahtjeva za reviziju, vijeće od tri suca mjesno nadležnog županijskog suda u slučaju Stepinac u Zagrebu razmotrilo bi razloge za poništenje presude, i ako bi utvrdilo da su stekli zakonski uvjeti za njeno poništenje, donijelo bi presudu kojom se pobijana presuda poništava. Nema dakle potrebe za »rekonstrukcijom« glavne rasprave i ponovno izvođenje dokaza. Razmatra se presuda iz g. 1946, i ako se utvrdi da se ona temelji na pravnim i činjeničnim razlozima koji su u suprotnosti javnom poretku Republike Hrvatske, revizija se smatra opravdanom. U slučaju o kojem govorimo ne postoje nikakve mogućnosti da bi ishod revizije bio drugačiji. Na to upućuje i sudska praksa, npr. u predmetu revizije presude K-417/47, od 8. rujna 1947. godine, kojom je T. M. proglašen krivim i osuđen na kaznu smrti strijeljanjem. Županijski suda u Zagrebu je nakon analize te presude svojom odlukom od 18. veljače 2003. utvrdio da je revizija opravdana i tu presudu poništio. Ništa drugačije ne bi bilo u drugim revizijama, pa i onoj u slučaju Stepinac.
|
»Poništiti presude« Je li presuda o krivnji i kazni bl. Alojziju Stepincu uopće kaznenopravno održiva? DR. HORVATIĆ: Na znanstvenom skupu u Lepoglavi izričito sam upozorio, i to i ovom prilikom ponavljam: Tezu i spoznaju o počinjenom teškom crimenu tadašnje »narodne vlasti«, koja je optuživala i sudila po svojim političkim potrebama i, prema tomu, kaznenopravnoj neodrživosti presude nadbiskupu Stepincu g. 1946. osnovano temeljim isključivo na načelima i sadržajima kaznenopravnih znanosti. Taj precizno zadani znanstveni okvir rasprave nastojim, koliko je ljudskoj prirodi moguće, održati krajnje objektivnim, dakle, bez utjecaja političkih opredjeljenja u odnosu na nedvojbeno dokazanu bezobzirnu komunističku represiju za vrijeme i poslije II. svjetskog rata prema pripadnicima Katoličke Crkve, na emocije koje proizlaze iz hrvatskoga domoljublja i, konačno, na opće društvene i političke prilike i promjene u tijeku vremena koje nas dijeli od te presude do danas. I još nešto: U nastojanju da se na pitanje je li presuda o krivnji i kazni dr. Aloziju Stepincu iz 1946. godine kaznenopravno održiva, znanstvena rasprava može se završiti samo sa jasnim odgovorom: »da« ili »ne«. U traganju i spoznaji o toj održivosti tertium non datur. Moj odgovor je, naravno »ne«, i zbog te dokazane neodrživosti hrvatska zakonodavna i sudbena vlast treba učiniti potrebno da se ta presuda kao i sve druge koje su bile donesene po staljinističkom modelu zloporabe kaznenog pravosuđa radi povijesti i budućnosti poništi. |
Potrebno je ispraviti i propust
Jednom ste prigodom slikovito rekli da je današnji naraštaj u kontekstu sudskoga procesa protiv bl. Alojzija Stepinca počinio »grijeh propusta«. O čemu je riječ?
DR. HORVATIĆ: Da, u pravu ste. U Lepoglavi sam 5. prosinca prošle godine izjavio da se tada u vrijeme došašća svaki od nas treba iskreno pokajati za grijeh propustom jer nije u navedenom roku dao inicijativu da se identificiraju zakonski nasljednici pokojnog kardinala Stepinca i da se njima nije pružila potrebna pravna pomoć za pokretanje revizije kao izvanrednog pravnog lijeka protiv presude od 11. listopada 1946. Mislio sam u prvom redu na sebe, ali i na sve koji su znali za zakonsku odredbu o reviziji i roku za njeno pokretanje. Sad, što je tu je, i ne preostaje nam drugo već predložiti zakonsku mogućnost kojim bi se ispravio taj propust.
Ima li kakvog odjeka kod državnih čelnika zahtjev za reviziju sudskoga procesa protiv bl. Alojzija Stepinca i svih hrvatskih domoljuba?
DR. HORVATIĆ: Prekratko je vrijeme prošlo od 5. prosinca 2008. do danas za prosudbu o odjeku na lepoglavsku izjavu. No, valja podsjetiti da je na tom skupu u prilog mojeg prijedloga govorio i potpredsjednik Hrvatskoga sabora Vladimir Šeks. Vjerujem da će on, kao vrstan i iskusan pravnik i predsjednik odbora za ustavna pitanja u našem najvišem zakonodavnom tijelu, naći najbolji način da se saborska deklaracija ostvari u djelovanju sudbene vlasti. On je, uostalom, bio jedan od njenih autora i predlagatelja. No, i skupina pravnika i povjesničara sudionika lepoglavskog skupa ustrajno će proučavati sve pravne mogućnosti za postizanje ovoga plemenitog cilja i s najboljim prijedlogom upoznati Vladu RH i Hrvatski sabor radi daljnjeg postupanja.
