Živjeli smo danima za rukomet (što je lijepo dok je na razini igre), a nakon što je završio rukomet, umjesto povratka u stvarni svakodnevni život - živjet ćemo vjerojatno nogomet, tenis ili nešto treće. Zaboravit ćemo i zatvorene prodavaonice nedjeljom i besparicu jer je glavno da pobijede naši. Premda se s ovim upozorenjem ne želi umanjiti trud koji je uložen u utakmice i ne želi se oduzeti ili osporiti čar igre onima koji to vole, ipak treba šire otvoriti oči i vidjeti što se događa oko nas i s nama, pa i u nama.

Vrijednosti i rasprodaja

Tako moramo zapaziti da je u jednom danu otkaz dobilo dvanaest tisuća Norvežana, i to zbog recesije da smanjuju predviđanja o dolasku turista iz prekooceanskih pa i europskih zemalja... Sve to treba znati da bi se razumjelo gdje nam je mjesto da ne bismo ostali zemlja velike ljepote i zemlja velikih spektakla koji ponekad nestanu kao mjehur od sapunice. Jer uza sve druge aktualne nedaće djedovina se još uvijek rasprodaje za vrijednost običnog automobila ili stana u Zagrebu, a isto se tako rasprodaju i stare palače.

Kad smo već kod palača, vrijedno je spomenuti da su nova istraživanja donijela i nova otkrića i da već stariji Dioklecijan nije sadio samo kupus nego je, prema riječima pročelnika konzervatorskog odjela Joška Belamarića, sjeverni dio bio gospodarska zona u kojoj se nalazila tvornica tekstila i šivala odjeća za vojsku. Akveduktom, od izvora Jadra do palače, opskrbljivana je vodom. Sve to nam pokazuje kako malo i premalo znamo o onome što imamo i za što bi drugi utrošili goleme novce u reklamu da to pokažu što većem broju gostiju. Ne zaboravimo, sam grad Beč ima godišnje turista koliko cijela Hrvatska. I nakon tih otkrića tko ne bi došao vidjeti carsku jazbinu, kako je napisao Diby. Nažalost, ne osjeća se da se daje prava vrijednost tomu, osim što su zainteresirani malobrojni stručnjaci. To više što je sve zagonetno pa se ne zna ni za grob cara i njegove žene, uza sva istraživanja, a carske podrume nadvisuje katedrala sv. Dujma, mučenika koji kao da je nadvladao sav strah carskih podruma.

Biti čovjek znači biti cjelovit

Misle li ljudi, ako se tako igraju Boga, i na djecu koja jednoga dana neće sličiti na njih, koja će imati drugačije gene, tj. drugačiju narav? Trebalo bi pitati i liječnike kako se osjećaju ta djeca ako su saznala istinu.

S imenom Dioklecijana dolazimo do ankete koju su imali mladi zagrebački ljudi s tek završenim fakultetom, zbog kojih bi nam trebale biti upaljene sve lampice na oprez. Već je otrcano ponavljati da su rekli da je Sarkozy žena, da je Stradun negdje u Makedoniji i niz sličnih bisera. Ne treba govoriti kako je nekada bilo gore, i da je mladež danas takva, treba samo pustiti snimku hrvatskih proljećara-studenata i čuti što su i kako oni govorili. Bili su s različitih fakulteta, kao i njihovi profesori, nije ih nitko učio o otimanju deviza, ni o ekonomskoj situaciji, ni vladajućoj politici, ali su ipak znali, i sami dolazili do posuđenih knjiga i tajno prošvercanih brošura iz inozemstva te ih nisu samo čitali nego i proučavali - pa su stoga i znali.

Čudno je kako se olako preko toga prešlo jer će vrlo skoro ti sada mladi ljudi, s oskudnim općim obrazovanjem, sjediti na određenim mjestima i bilo bi šteta da oduzmu mjesto onima vrednijima. Nikome ne želeći zlo, ne bi li bilo šteta da rezultati anketa ne budu predočeni pri primanju na posao? Sjetimo se samo početka dvadesetog stoljeća kad su naši pisci i slikari jedva dolazili do knjiga, ali su imali prijeku potrebu za njima. U vremenu bez interneta, bez blogova, bez informacija događala su se velika umjetnička i znanstvena ostvarenja ravna onima u inozemstvu. Uglavnom, pitanje je vjerojatno u sustavu koji se još uvijek traži. Ali ne smijemo zaboraviti, riječ je pretežno o djeci rata, djeci koja nisu imala djetinjstvo, a internet i blog ne mogu im nadomjestiti ono što bi im trebali nadomjestiti i roditelji i nastavnici. Ponovimo Šegedinovu misao: Svi smo odgovorni. Biti čovjek znači biti cjelovit i vrhunski u znanju, ako se to posrećilo, ali istodobno imati i živjeti i etičke komponente.

Kad se ljudi igraju Boga

Prof. dr. Asim Kurjak, čovjek koji zna svoju struku, ovih je dana vrlo nerazumljivo svjedočio na procesu o krađi jajnih stanica. Nakraju je, uz sve predočene dokaze, ostao čistih ruku. Vjerojatno se Vlada ne će ravnati po njegovim normama jer bi, zahvaljujući njemu i sličnima, umjetna oplodnja bila moguća, umalo između brata i sestre, jer i tako ne postoji registar donatora pa se stvara samo zbrka. Smiješne su rečenice da je potrebna umjetna oplodnja zbog pada nataliteta Hrvata, a premalo se čini da bi djevojke očuvale svoje zdravlje i bile sposobne za prirodno začeće. Moglo bi se također reći da je smanjenje broja novorođene djece više povezano uz standard i otpuštanje s radnoga mjesta, nego zbog otvorenosti novim ljudskim životima. Zbog toga bi, što će se vjerojatno i dogoditi, Vlada mogla imati vrlo tešku situaciju pri donošenju toga zakona jer bi se našem Saboru, u kojem se gotovo svi izjašnjavaju katolicima, mogao dogoditi zakon liberalniji od onoga koji je potpisao Jakov Blažević 1978. Naime, doslovno se piše po tiskovinama da će se regulirati korištenje zametaka, i to tako jednostavno kao da se piše o mačićima. Predviđa se ono čega dosada nije bilo a moralo je biti, jedinstven registar donora i bračnih parova koji su dobili potomstvo medicinski potpomognutom oplodnjom. Po novome će se, navodno, moći donirati i jajne stanice, kako piše tisak, pa na kraju ostaje odgovor da će Asim Kurjak doći na svoje, a ostat će pitanje tko je majka djeteta: ona koja nosi dijete ili ona koja je dala jajnu stanicu! Kada jednoga dana dijete slučajno sazna da je stvoreno od tuđe jajne stanice ili sperme, kako se može osjećati? Što kada već odrasli čovjek sazna da je za njegovo rođenje plaćeno tristo kuna za spermu ili možda tisuću kuna za jajnu stanicu? Misle li ljudi, ako se tako igraju Boga, i na djecu koja jednoga dana neće sličiti na njih, koja će imati drugačije gene, tj. drugačiju narav? Trebalo bi pitati i liječnike nakon deset, dvadeset godina kako se osjećaju ta djeca ako su saznala istinu.

Ispit za kršćane u Hrvatskome saboru

Nedavno su u jednom dijelu Španjolske otkriveni ljudi koji imaju većinom plave oči i rađaju se blizanci. Tek poslije se shvatilo da je dr. Mengele nadzirao rađanja u tom mjestu, obavljao eksperimente i da su zbog toga djeca drugačija od ostalih. Koliko je to sve što se radilo daleko ili blizu od dr. Mengelea? Nema bračnih parova, ni žene ni muškarca, koji ne žele dijete. Ali vjerojatno ne dijete iz samoposluživanja, kao što su Amerikanci već postali veliki donori sperme genijalaca, vrhunskih pjevača, vrhunskih znanstvenika, tako da čak u mašti kreiraju i zgodnu djecu; ali kako je u Božje poslove teško dirati, dogodili su se i neki slučajevi da djeca nisu bila uopće nalik na roditelje. Živimo u vremenu genetskog inženjeringa koji je tako duboko dopro u sve pore života. Probudimo se, jer još nije kasno.

I za doniranje bubrega postoje dileme, i oko presađivanja srca postoje neobični dokazi nastali pri proučavanju da su ljudi dobili neka neobična svojstva onih od kojih su presadili srce ili neki drugi organ. Tekstovi u tisku, prije nego je sud rekao svoje, potpuno amnestiraju liječnika iz Katara, a iznenađujuće je što žena koja je rodila u pedeset drugoj godini života nije htjela uraditi DNK djeteta. A što kada jednog dana dijete pronađe novine ili mu netko rekne? I to sve uz toliko prekrasne djece koja čekaju usvajanje. Čudno je kako mnogi mediji navijaju za sve liberalnije zakone, pa treba ponoviti da će se sada iskazati koliko u Saboru ima kršćana ili takozvanih kršćana. Sjetimo se samo potresnog filma Roberta Zubera o potrazi za biološkom majkom, na što je rijetko tko ostao imun. Srećom, on je imao dobre udomitelje koje je zavolio kao roditelje, ali ga ništa nije moglo spriječiti da upozna biološku majku i da uz svu tolerantnost osjeti tihu zebnju prema majci. Nije naodmet još jednom citirati Šegedina: Svi smo odgovorni!