Generalni ministar franjevaca trećoredaca dr. o. Michael Joseph Higgins od 6. siječnja do 9. veljače boravio je u kanonskoj vizitaciji Hrvatske provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša sv. Jeronima. Tom prigodom obišao je zagrebačku, kvarnersku i zadarsku regiju, a susreo se i s dijecezanskim (nad)biskupima na tim područjima.
O. Higgins rođen je 1951. godine u Bostonu u Sjedinjenim Američkim Državama kao najstariji od petorice sinova u obitelji irskoga podrijetla. Redovničkoj zajednici franjevaca trećoredaca pristupio je 1978, a za svećenika je zaređen 1985. godine. U američkoj provinciji Presvetoga Srca Isusova i samome redu obnašao je mnoge značajne dužnosti, posebno u odgoju i formaciji, a od 2007. godine generalni je ministar. Diplomirao je psihologiju na Državnom sveučilištu u Framinghamu i teologiju na Sveučilištu u Torontu, te specijalni studij o duhovnosti u odgojnom procesu na Sveučilištu Duquesne u Pittsburghu. Doktorat iz teologije postigao je na Papinskom učilištu Antonianumu u Rimu 1999. godine, a 2007. doktorirao je i iz područja odgojnih znanosti na Sveučilištu Capella u Minneapolisu. Tijekom posjeta Hrvatskoj rado je progovorio za Glas Koncila.
Prepoznati potrebe Crkve i - djelovati
Možete li u kratkim crtama predstaviti Treći samostanski red sv. Franje?
O. HIGGINS: Treći samostanski red sv. Franje ogranak je franjevačke obitelji osnovan u ranome 13. stoljeću. Izvorno je izrastao iz zajednice laika koji su slijedili sv. Franju Asiškoga. Naime, mnogi su muževi i žene počeli živjeti po nadahnućima sv. Franje, a ostali su u svojim obiteljima i obavljali su svoje svakodnevne svjetovne poslove. Tako je nastao Treći ili Franjevački svjetovni red. Neki od njih već su se za svečeva života povlačili u samostane i polagali redovničke zavjete te je nastao i Treći samostanski red. Jedne od najranijih samostanskih zajednica bile su upravo ovdje - u Hrvatskoj. Treći samostanski red već je tada bio poznat po djelima milosrđa u mjestima u kojima su djelovali. Dok su fratri prvoga reda bili propovjednici koji su putovali i propovijedali u misijama, trećoreci su nastojali ostajati blizu svojih zajednica. Živjeli su životom punim molitve, a tijekom dana radili su sa siromašnima i bolesnima u gradu. Živjeli su među ljudima i blizu ljudi.
| Franjevačka duhovnost danas daje primjer istine. Mnogo se puta trudimo stvari učiniti previše kompleksnima. A poruka franjevaštva je zapravo vrlo jednostavna: prigrlite evanđelje, postanite »evanđeocentrični« ljudi. U SAD-u dopuštamo da nam društvo oblikuju mediji, američki filmovi, glazba... Prikazuje se tzv. »američki način života«, koji je zapravo sanjivi ideal, a ne stvarnost. Mjesto gdje stvarnost dolazi do izražaja je obitelj. |
Dakle, fokusiramo se na identificiranje onoga što lokalna Crkva treba i pokušavamo popuniti te potrebe - to može biti obrazovanje, socijalni rad, rad u župi i sl. Smatram kako je to izazov i za trećorece u Hrvatskoj: truditi se zadržati stoljetno duhovno nasljeđe te istodobno težiti prepoznati potrebe ljudi.
»U njemu nema ničega lažnog«
U godini smo proslave 800. obljetnice franjevaštva. Što ta važna obljetnica znači za Crkvu, a napose za franjevački pokret?
O. HIGGINS: Ponajprije, za franjevce, to je divna proslava papina odobrenja franjevačkog načina života. Franjo je sa svojom prvom subraćom u Asizu živio načinom života kakav je propovijedao prije negoli je ta malena skupina od dvanaestorice pošla svetome ocu u Rim tražiti odobrenje za takav način života. Prije papina odobrenja oni su, na neki način, bili ograničeni na Asiz. Premda su imali potporu asiškoga biskupa Guida, da bi propovijedali izvan Asiza, trebala im je dozvola pojedinih biskupa u svakoj biskupiji ili papino odobrenje koje bi im omogućilo ulazak u svaku biskupiju i pružilo veću vjerodostojnost. Papa Inocent III. godine 1209. svojim je usmenim odobrenjem pravila franjevačkom pokretu otvorio vrata - ponajprije da postane europski, a zatim i međunarodni pokret. Da nije bilo toga dopuštenja, franjevaštvo je moglo ostati samo mali regionalni izričaj. Ono je posebno značajno za franjevaštvo u cjelini jer je omogućilo nastanak triju franjevačkih redova: najprije prvoga Reda manje braće, a zatim i klarisa te Trećega reda koji se razvio u svjetovni i samostanski ogranak. To je bio taj katalitički trenutak koji je označio rođenje franjevačkog pokreta kakav danas poznajemo i bez kojega se vjerojatno nikada ne bi razvio do današnjih okvira.
U kontekstu promišljanja o tome važnom jubileju, postavlja se i pitanje aktualnosti franjevačke duhovnosti u današnjem povijesnom trenutku.
O. HIGGINS: Ako promatramo sv. Franju, vidimo nekoga tko teži biti istinski sljedbenik evanđelja, nekoga tko je svoj identitet pronašao kao kršćanin koji vrlo čvrsto i strogo slijedi evanđeoske poruke. Mislim da upravo to i danas privlači ljude k njemu. U njemu nema ničega lažnog. On se samo trudi biti uistinu ono što je pred Gospodinom i pronalazi se u potpunom prihvaćanju evanđelja. To je ta poruka koju danas trebamo. Sv. Franjo je zapisao da je »čovjek samo ono što je pred Bogom, ništa više«. Svoju vrijednost kao ljudska bića pronalazimo samo u odnosu s Bogom - prepoznajući tko smo. I nije važno što posjedujemo, kako izgledamo ili što društvo prikazuje kao važno. Puno je važnije biti uistinu ono što smo pred Bogom. Biti stvarni i istiniti - to nas uči sv. Franjo.
Franjevačka duhovnost danas daje primjer istine. Mnogo se puta trudimo stvari učiniti previše kompleksnima. A poruka franjevaštva je zapravo vrlo jednostavna: prigrlite evanđelje, postanite »evanđeocentrični« ljudi. U svoj toj kompleksnosti ljudi se ponekad osjećaju izgubljenima, ne znaju tko su i, na neki način, izgube ravnotežu, postanu zbunjeni i traže neku stabilnost. A osnovna poruka franjevaštva je ona evanđeoska: Bog te voli, okreni se od grijeha i djeluj na način na koji je vidljivo da je Bog stvarnost u tvome životu. To je u načelu jednostavno, ali ujedno i teško. No, daje utemeljenje i usmjerenje životu.
Potrebno je potpunije se ucijepiti u Crkvu
Koliko redovništvo, koje je nekoć u duhovnom smislu bilo nositelj radikalnoga preporoda i obnove Crkve, to može biti i danas? Postoji li uopće ta potreba?
O. HIGGINS: Mislim da potreba postoji. Pogledamo li pomnije sv. Franju kao reformatora - kako ga se mnogo puta prikazuje zbog njegova radikalnog življenja evanđelja i izazova Crkvi - on je uvijek sve radio zbog ljubavi i brige prema Crkvi, a nikada iz opozicije. To je vrlo jasno u Franjinim spisima, kao i u tekstovima o sv. Franji. Mislim da nam to daje model i za današnje vrijeme. Ne stajati u opoziciji ili izvan Crkve i urlati pogrde ili kritike na Crkvu, nego je potrebno potpunije ući u Crkvu i voljeti je do te mjere da se pomogne u njezinoj izgradnji. To je dio Franjina osobnog iskustva u crkvici sv. Damjana kada mu se Raspeti obraća riječima: »Franjo, pođi i popravi mi crkvu jer, kako vidiš, sva je u ruševinama!« Franjo se našao u crkvici koja se počela urušavati, pa ju je počeo ponovno izgrađivati. Izgrađujući tu crkvicu, on je pronašao sebe kao dijete Božje. Ja to volim protumačiti tako da kažem: Dok je Franjo izgrađivao crkvu, Bog je izgrađivao njega. To je ta divna suradnja. Mislim da se na isti način i mi, ako i sami želimo biti dijelom bilo kakve crkvene obnove, trebamo potpunije ucijepiti u Crkvu, zavoljeti je i raditi za nju iznutra. Za to treba mnogo žrtve, strpljenja i predanja. No, u središtu toga procesa je naša obnova Crkve i Božja obnova nas.
Postoji potraga za autentičnim duhovnim životom
Dolazite iz SAD-a, zemlje o kojoj najčešće slušamo kao o državi pluralizma, slobode, mogućnosti i blagostanja, ali i društvu suočenom s relativizmom, individualizmom i materijalizmom. Zanimljivo je da se u SAD-u tek nešto više od 15% stanovništva deklarira nereligioznima. Koliki je interes za redovništvo u američkom društvu i kako suvremenom čovjeku približiti redovnički život?
O. HIGGINS: Postoji interes za redovništvo u SAD-u. Premda nije kao nekada, imamo novih zvanja. No, pravi je izazov hoće li danas mladi pronaći vrijednost u postojećim redovničkim zajednicama. Ako pogledaju, primjerice, franjevce, dominikance ili benediktince i zapitaju se žive li oni uistinu u skladu s onime kako kažu da žive ili kako bi trebali živjeti, i ako misle da tomu nije tako, onda je njima vrlo lako utemeljiti drukčiji način života. Mnogo je mlađih vjerskih udruga i zajednica osnovano u SAD-u kao rezultat toga. Smatram da to pokazuje kako još uvijek postoji duboka želja za življenjem autentičnog i snažnog duhovnog života. Izazov je, dakle, tradicionalnim redovničkim zajednicama privući ljude. I jedini način na koji to možemo učiniti jest pokazujući da smo još uvijek vrijedna opcija duhovnog života.
Možete li malo detaljnije prokomentirati nastanak novih duhovnih pokreta i sekta u SAD-u?
O. HIGGINS: Mislim da i to pokazuje kako postoji potraga za smislom. Kao što sam već kazao, zanimljivo je da ljudi, ako ne vide vrijednost u već utemeljenim vjerskim zajednicama, vrlo lako odlaze i postaju otvoreni za različite oblike novih utjecaja. Nažalost, Katolička Crkva u SAD-u u proteklih nekoliko godina prošla je teško razdoblje i kao rezultat toga u očima mnogih ljudi izgubila je moralni integritet i mnogi su se udaljili od Crkve. Pa ipak, iako se udaljavaju od Crkve, još uvijek imaju snažnu potrebu za duhovnim uporištem pa postaju otvoreni za razne druge utjecaje. Zbog toga se povećava broj sekta, ali i različitih drugih praksa, kao što je tarot ili astrologija. U SAD-u je vidljiv i porast vračanja, kao i nekih drevnih indijanskih molitvenih rituala, istočnjačke duhovnosti i meditacije, duhovnosti New agea... Sve to govori da postoji glad ljudi za vjerskim identitetom i uporištem.
Laici prepoznali svoju snagu
No, s druge strane, u SAD-u su vrlo aktivne laičke udruge...
O. HIGGINS: Dugo vremena prije Drugoga vatikanskog koncila Crkva se identificirala kao stvarnost vrlo hijerarhijske prirode s papom na čelu, zatim kardinalima, biskupima i svećenicima te laicima, koji su na neki način bili na dnu te piramide i njihova je zadaća bila u biti slušati naputke koje su dobili od hijerarhije. Drugi je vatikanski koncil to počeo mijenjati premještajući fokus na Crkvu kao na narod Božji. Umjesto trokutastoga hijerarhijskog oblika nastao je kružni oblik s Kristom u središtu. To je dalo veće uporište i energiju laičkim skupinama koje su počele više cijeniti sebe kao one koji imaju ulogu u tome da su dio Crkve. Njihova zadaća nije samo slušati nego biti aktivno uključeni u ono što Crkva uistinu jest. Kada je u Crkvi u SAD-u bilo problema s pedofilijom i seksualnim zloporabama, neke skupine laika nisu željele sjediti u pozadini i šutjeti te čekati biskupe da im kažu što im je činiti već su se suprotstavile biskupima poručujući im da ne rade ono što bi trebali raditi. To se prije Drugoga vatikanskog koncila nije moglo čuti i u tome smislu on je dao temelj koji omogućuje laičkim pokretima da budu aktivniji i glasniji, da ne sjede po strani čekajući što će reći biskupi već da govore biskupima koje su njihove potrebe. To ima svoje dobre, ali i neke loše strane. Dobro je da se ljudi osjećaju snažnima u smislu da se mogu uključiti u život Crkve i u promjene za koje smatraju da su potrebne. To može biti loše ako dođe do te mjere da se sakramentalne funkcije svećenstva počnu svoditi na nevažnost i da se svi vide na istoj razini.
Izbor Obame pokazuje sazrijevanje američkoga društva Sjedinjene su Države dobile novoga predsjednika - Baracka Obamu. Koje je značenje njegova izbora za američko društvo? O. HIGGINS: Teško je to opisati. Potrebno je biti upoznat s američkom poviješću i mjestom koje Afroamerikanci zauzimaju u američkoj povijesti da bi se to u potpunosti moglo shvatiti. Naime, u dijelu američke povijesti ropstvo je bilo nešto prihvatljivo, a Crnci nisu smatrani u potpunosti ljudima, što je vodilo do mnogobrojnih problema, među ostalim i do velikoga Građanskoga rata između Sjevera i Juga 1861. godine. Kada je 1960-ih godina počeo djelovati veliki pokret za ljudska prava na čelu s Martinom Lutherom Kingom, još je u nekim američkim državama bilo pravila, primjerice, da se Crnci ne smiju voziti s bijelcima u autobusu ili, ako se voze, moraju biti straga, ili pak da ne smiju koristiti iste toalete... U jednome trenutku, kada sam ja odrastao, postojala je čak opasnost da će između bijelaca i drugih rasa izbiti rat. Neredi kasnih 60-ih godina, atentat na Luthera Kinga i Kennedyjevo ubojstvo, kao i rat u Vijetnamu, sve to postavljalo je pitanje hoće li američko društvo uopće opstati. To je nešto što je još u mome sjećanju! Sada kada gledam što se događa s Obamom, sve mi se to čini nevjerojatnim. Ljudi su možda mogli zamisliti da će se nešto takvo dogoditi za stotinjak godina, ali ne i u našem životu. Mislim da to pokazuje zaokret u američkom društvu. Obamu nisu izabrali samo Afroamerikanci, već svi, što pokazuje sazrijevanje u društvu. U američkoj svijesti uvijek smo nosili ideju da su svi jednaki, ali to nije bilo baš ukorijenjeno u stvarnosti, i mislim da ovim izborom pokazujemo da taj ideal još ima mogućnosti za ostvarenje. Nije da se slažem sa svime za što se Obama zalaže, ali sama činjenica njegova izbora pokazuje da SAD još ima energije, još ima nekog uporišta i potencijala. Mislim da se ovim izborom pokazuje da još ima nade za nas. Američki biskupi načelno su podržali novoga predsjednika izjavom da su spremni aktivno pomoći vladi u borbi za opće dobro i zaštitu života. Predsjednik Obama član je Demokratske stranke u kojoj su poznate liberalne struje. Kakva je mogućnost dijaloga novoga predsjednika s Katoličkom Crkvom u SAD-u. O. HIGGINS: Predviđam da će to biti vrlo plodonosan dijalog. Kao što sam već kazao, ne slažem se sa svime za što se Obama zalaže.. I katolički su biskupi bili vrlo jasni da se ne slažu sa svime, ali cijeni se to što je on pošten čovjek s kojim se može razgovarati. Razlika je imati nekoga s kime možete razgovarati i raspravljati i nekoga s kime se to ne može. Obama djeluje kao netko tko je otvoren za dijalog i za pronalazak kompromisa. Mislim da njegov izbor katolika Joea Bidena za potpredsjednika pokazuje da je otvoren za slušanje različitih mišljenja. To ne znači da će Katolička Crkva dobiti sve što želi, i sigurno će biti stvari koje će razljutiti biskupe i Crkvu, ali mislim da ga vide kao nekoga tko je pristupačan. Nekoga tko će slušati, a ne samo praviti se da sluša. |
Obitelj je jezgra društva i odgoja
U Vašem bogatom životopisu važno mjesto zauzima i angažirano djelovanje u odgoju i formaciji. Je li danas teže odgajati mlade nego nekada? Kakav je položaj obitelji u američkom društvu, koliko odgajaju škola, Crkva i samo društvo?
O. HIGGINS: Ne znam je li ikad bilo lako odgajati mlade... Ključna je svakako uloga obitelji. Treba također reći da je odgoj mnogo više od predavanja informacija. Velika je razlika između informacije i formacije. Formacijom se bavite cjelovitošću osobe. Za to treba nevjerojatno mnogo predanja, ljubavi i strpljenja. Upravo je zato važna uloga obitelji - primarnoga mjesta u kojemu pojedinac može izrasti u punu osobu. Ako to netko ne pronađe u obitelji, započinje tražiti drugdje i često je to upravo na područjima koja neće pružiti mogućnost izrastanja u puni potencijal koji određena osoba ima. Riječ je primjerice o bandama ili pak nekim stanjima koja nisu dobra za zdravlje kao što su droge, seks, alkohol i druge stvari. Obitelj mora biti mjesto u kojemu svatko može pronaći ukorjenjenje i izrasti u potpunosti u osobu kakvu je Bog stvorio.
Obitelj je svakako jezgra, no golemu ulogu ima i društvo. U SAD-u dopuštamo da nam društvo oblikuju mediji, američki filmovi, glazba... Prikazuje se tzv. »američki način života«, koji je zapravo sanjivi ideal, a ne stvarnost. Mjesto gdje stvarnost dolazi do izražaja je obitelj. Upravo zato jedna od najvažnijih uloga društva je pomagati i štititi obitelj. I škola je itekako važna! Škola treba biti produžetak onoga što se događa kod kuće. Ona nije samo mjesto na kojemu se informira i stječe disciplina, već je mjesto na kojemu ljudi mogu shvatiti da stvarno odrastaju. To pokušavamo činiti i u vjerskom životu, u vjerskoj formaciji. Ne samo davati ljudima informacije o sv. Franji ili o Crkvi, već ih uistinu formirati kao osobe.
