Nedavno smo na televiziji imali prilike vidjeti dokumentarni film novinarke Nade Šurjak i snimatelja Pere Granića o Editi Majić, nekadašnjoj poznatoj glumici koja sada u Avili živi u samostanu kao bosonoga karmelićanka, sestra Marija od Križa. Poznata je po nizu velikih uloga, pa su o njoj govorili poznati dramski i filmski umjetnici. Edita Majić se, čini se gledajući sa strane, najednom, poput Marinkovićeve Glorije, našla izvan trapeza, u novom svijetu. U dobro odrađenoj reportaži autori korak po korak snimaju gotovo filmski jedan za prosječne gledatelje začudni svijet u gradu sv. Ivana od Križa i sv. Terezije Avilske. Debele trostruke željezne rešetke nisu mogle sakriti mladu bosonogu karmelićanku, koju su osobni možda i čudni putovi traženja doveli do odluke da ostavi svu slavu svijeta, posebno glumačkog, i nastavi živjeti u samostanu, karmelu, u okružju koje podsjeća na šesnaesto stoljeće. Gledajući taj samostan, kao da se ništa nije promijenilo u tih četiristo godina, samo što je Edita, sestra Marija od Križa, zračila čistom srećom. S pravom je netko rekao da se nikad pouzdano ne zna tko je ispred a tko iza rešetaka. Edita Majić je svojim životom i svojim izjavama u tom televizijskom uratku potvrdila da je život istinsko čudo i da je svaki trenutak života čudo. Potvrdila je da je našla sreću daleko od svjetala pozornica, od reflektora koji su obasjavali njezino lice, i zanimljivo je što ni u pismima ni pred kamerama nikad nije požalila za starim svijetom koji je ostavila. Treba svakako reći da u cijelom tom dokumentarnom filmu nijedan zarez nije bio suvišan, ali ipak kada se zatvore oči, ostaju trostruke rešetke. Nisu li to rešetke kroz koje gledamo svijet mi, a ne Edita Majić.
Otplivala najuspješnija »Pliva«
| Konačno bismo morali ipak shvatiti da su svaki naš otok, svaki svjetionik, svaki dvorac, svaka tvornica strateški važni i da trebaju biti ucrtani u tlocrt našega razmišljanja i našega ispravnog vrednovanja. |
Jedan od rijetkih koji, kako izjavljuje, ne želi biti predsjednik države je Zdravko Tomac, koji inače kaže da nema nikakvih političkih ambicija. Uz brojne predstavljene knjige nedavno je predstavljena njegova knjiga »Obraćenje, od komunista do vjernika«. Godinama Zdravko Tomac govori o svojem obraćenju, a u toj knjizi čini to dosta iskreno. U »Obraćenju« posebno mjesto imaju rečenice protiv Titova trga u Zagrebu, u razgovoru s urednikom Radija Marija o. Stjepanom Friedlom smetaju mu pjesme po šumama i gorama, spominje svoju prošlost bez pridržaja, pokušava objasniti svoj život u kojem često nije bio hrabar ali je na smireni način djelovao iz drugog-trećeg reda. Piše o svojim sukobima na ljevici i desnici, ali javno govori i o svojim mističnim iskustvima. Ono što se ne odnosi na Zdravka Tomca, jer nema, kako kaže, nikakvih političkih aspiracija, vrijedna je osobito poruka kojom završava svoju knjigu: »Ne znam koliko mi je još ostalo života, ali nastojat ću živjeti na takav način kako preporučujem da žive čitatelji ako su vjernici. Dakle, nije potrebno samo razlikovati dobro i zlo, nego je potrebno činiti dobro čak i onda kada si svjestan da ćeš osobno loše proći što se boriš za istinu, dobro i ljubav. Jednom rečenicom, budite onakvi kakvi želite da izgleda svijet, tada će se dogoditi obrat te će kultura života i ljubavi pobijediti kulturu smrti i mržnje.«
Prošlost se bavi nama
Za razliku od Tomca, tribine širom zemlje su pune predstavljanja knjiga karizmatika, mističara, mnogih koji su naglo doživjeli mistična iskustva, gdje ima iskrenosti kao i traženje onog što su druge bivše komunističke zemlje prošle - a to je lustracija. Mnoge bivše komunističke zemlje također su vjerojatno u ozračju straha od lustracije preplavljene ispovjednim knjigama, a autori, čini se, i ne slute da smo mi mnogi već odavno oprostili onima koji su nam oteli godine, koji su nam oteli poslove. Ipak, teško je govoriti o opraštanju svih jer mnogi su preteško robijali i u ime njih nitko nema pravo davati oproštenja. A budući da život postaje sve teži materijalno, mnogi se ne žele ili nemaju vremena baviti prošlošću, ali se zato, htjeli mi to ili ne, prošlost bavi nama.
To smo imali prilike vidjeti i u nedjelju. U udarnom terminu imali smo »čast2 na malim ekranima gledati Lepu Brenu i najavu njezina koncerta u Hrvatskoj. I dok je voditelj bio veoma oštar prema velikom i zaslužnom izborniku Linu Červaru, Lepa Brena bila je servirana kao svojevrsni »desert na našem stolu«. Nije pitanje tek jedne pjevačice niti tek usluge koja joj je učinjena dolaskom u televizijsku emisiju, ali je tragično da su hrvatski gledatelji morali slušati tolike laži. U jednom trenutku ta žena, majka, domaćica, poduzetnica, u svoje vrijeme i eksponirana političarka, umalo se »skromno« usporedila s Pavarottijem, a zaneseni voditelj nije ni okom trepnuo. Degutantna i neukusna je bila njezina priča o Rumunjskoj koju je ispričala, a po kojoj je doživjela da dok su je kranom spuštali na pozornicu, da je vidjela četrdesetak tenkova i da je vjerovala da se to tako radi na koncertima i da ih je Ceauşescu poslao. Takva laž ne bi prošla ni u slikovnicama. Strašno je bilo slušati pred nasmijanim voditeljem priču o ratu, premda priča o ocu, ako je istinita, ne bi smjela biti tema za pričanje, ali mi se jako dobro sjećamo događanja iz rata i poslije spašavanja oca pa se valjda neće i to pretvoriti u priču o Ceauşescuu i tenkovima. I zašto na televiziji u Hrvatskoj baš Lepa Brena koju smo viđali u uniformi umjesto toliko dobrih drugih srpskih izvođača i ozbiljne i zabavne glazbe? Ima jedna, može se reći, opća pojava kod Hrvata, da su jednostavno lijeni. Brenini fanovi su puno vredniji, a možda i plaćeni, jer su cijelo vrijeme dok je trajao razgovor pred tv-kamerom išli srdačni pozdravi i poruke divljenja SMS-om, pa se nameće na kraju pitanje: Gdje mi to zapravo živimo? To se pitanje još snažnije nameće poslije najave regionalne nogometne lige. Nisu li svi slovenski, srpski i ostali sporovi namjerno inscenirani da bi se Hrvatska cijelo vrijeme međusobno svađala i udaljavala od Europske Unije?
Biti nam je strpljivima, ali mudrima
Dok govorimo o Lepoj Breni, onda spomenimo naslove njezinih pjesama: Mile voli disko, Čačak, Od Vardara pa do Triglava... Neobično je da u udarnom terminu ne gledamo ni liječnike, ni profesore, ni doktore znanosti, ni pisce, ni druge zaslužne ljude. Ponekad imamo sreću da upadne netko tko je zaista aktualan. ali ispod njegova imena nikad ne »cure« SMS-ovi.
Svojedobno smo pisali o društvu književnika i restoranu koji dijeli samo hodnik u kojem su najčešće bili elitni gosti dok su se okupljali u kavanici s pogledom na restoran. Valjda se tako tretira i hrvatska književnost u nekim malim kavanama u kojima se pisci okupljaju pa se nemojmo iznenaditi ako budu opet negdje kranom spuštali Fahretu Jahić. I zato poslušajmo mudar glas pisca o strpljivosti, ne predajući se i ne zaboravljajući kontinuitet: »Kada mu je najteže i najtužnije, čovjek možda kadšto pokušava biti mudar, smjeran i strpljiv, borac na dugu stazu vremensku, kao stablo, bor ili čempres.« U cijelom ovom košmaru biti nam je strpljivima, ali mudrima, pronicavima i nadasve lišenima naivnosti.
