Najviši predstavnici Katoličke Crkve iz trinaest bivših komunističkih zemalja na svome zagrebačkom, za hrvatske i europske prilike povijesnom susretu, na kojem su raspravljali o poslanju Crkve u Srednjoj i Istočnoj Europi dvadeset godina nakon sloma komunističkog sustava, konstatirali su - kako stoji u službenom priopćenju - »da još i danas istina o tim godinama teško izlazi na vidjelo i da je snažna tendencija da se prešućuje ono što se stvarno zbivalo. Psihološki teret baštinjen iz prethodnog doba još uvijek prati ta društva, a posljedica je toga krajnja polarizacija u društvu i ozračje nepovjerenja i mržnje u različitim sredinama«. Ta konstatacija crkvenih predstavnika iznimno odgovornih u svojim javnim istupima i iznimno zauzetih za dobro društava u kojima žive i djeluju zaslužuje pozornost i analizu ne samo suvremenoga hrvatskog društva i hrvatske javnosti, niti samo društava i javnosti drugih bivših komunističkih država, nego i društava i javnosti čitave Europe ako im je stalo do bolje europske budućnosti. Pritom uopće nije riječ ni i o kakvom pokušaju pozicioniranja Katoličke Crkve, skupljanju poena, ili njezinu sukobljavanju ili obračunu s komunističkim ideološkim sustavom koji joj je radio o glavi, već je riječ o služenju Katoličke Crkve dobru suvremenih ljudi u suvremenim postkomunističkim europskim društvima.

I danas je u bivšim komunističkim državama odnos prema kršćanima, osobito katolicima, Crkvi i kršćanskim vrijednostima pokazatelj koliko je ostao utjecajan prerušeni komunistički duh i mentalitet.

Naime, svi »recepti« zapadnoga društva koji traže višestranačje, slobodno tržište, ujednačavanje bitnih odredaba europskih pravnih stečevina, ispunjavanje uvjeta za pristup u puno članstvo Europske Unije, kao i sve druge europske smjernice i preuzete međunarodne obveze, ne mogu zajamčiti boljitak bivših komunističkih država, bile one članice EU-a ili ne bile, ako se u tim državama ne uspostavi stvarno pluralno i suradničko odnosno zdravo solidarno društvo. Takvo pak slobodno i pluralno društvo nije moguće sve dok prava i cjelovita istina o cjelokupnoj prošlosti, pa i prošlosti razdoblja komunističke vladavine, ne bude općeprihvaćena, dok se ne uklone razlozi za sadašnju »krajnju polarizaciju« i »ozračje nepovjerenja i mržnje«. Stoga je, osobito na valu globalizacije koja svijet pretvara u malo selo, velika odgovornost na vodećim međunarodnim faktorima, u Europi posebno na Europskoj Uniji, ako se želi opći boljitak a ne kaos, da se što je moguće žurnije oblikuju slobodna, pluralna, stvarno demokratska društva, lišena svih ostataka totalitarizma, pa tako i komunističkoga koji je najdulje vladao i koji je pustio najdublje korijene. Trebalo bi zato očekivati i političku i društvenu potporu inicijativi sa zagrebačkoga skupa kardinala i predsjednika biskupskih konferencija Srednje i Istočne Europe da se »promiču različiti i artikulirani skupovi, prije svega povijesnog karaktera, kako bi bila objelodanjena istina o životu Crkve i kršćana u komunističkom dobu« - kako se kaže u priopćenju. Naime, upravo odnos komunističkih režima prema kršćanima najbolje održava odnos prema univerzalnim vrijednostima, dakle i prema ljudskim pravima svih ljudi u tim društvima, a taj je odnos ostavio rane, polarizaciju i mržnju. A i danas je u bivšim komunističkim državama odnos prema vjernicima, kršćanima, osobito katolicima, Katoličkoj Crkvi i prema kršćanskim vrijednostima pokazatelj koliko je ostao utjecajan suvremeni prerušeni komunistički duh i mentalitet.

U hrvatskoj javnosti taj zagrebački skup, relevantan u europskim i svjetskim razmjerima, svjesno je marginaliziran. Javna televizija objavila je u TV-dnevniku samo jedan, istina korektan prilog, ali na kraju emisije - očitovavši tako jasno da je to marginalno; a u tim tv-dnevnicima kad su pljuštale samo optužbe (npr. na račun Zagrebačkoga Caritasa, koje su se kasnije pokazale neutemeljene) davale su se udarne minute te emisije. Zagrebački skup, jer se bavio posljedicama komunizma, prošao je u biti kao Alojzije Stepinac koji je također marginaliziran ili ignoriran. Čak ni Hrvatski radio u srijedu 11. veljače u informativnim emisijama nije donio ništa o veličanstvenom skupu i snažnoj i za dobro čitavoga hrvatskog društva važnoj poruci iz zagrebačke katedrale. Dnevni listovi, naravno, nisu profesionalno izvijestili što je bilo u katedrali, ali su postupili poput malog djeteta kad mu se prstom nešto pokaže u daljini a ono gleda u prst. Tako su se umjesto da bi otvorili raspravu o onome što je poručeno, bavili onima koji su poručili.

Najdalje je otišao Jutarnji list kad je u subotu 14. veljače u rubrici »Spin & Fakat« (koja, kako sugerira naslov rubrike, želi biti u službi istine, činjenica, stvarnosti) doslovno ustvrdio: »Činjenica je da u Hrvatskoj komunizma odavno nema.« Kad se takva neistina objavi u takvoj rubrici, onda je to posebno očitovanje volje za manipulacijom javnošću. Tvrditi da nema komunizma koji je tek 1990. izgubio vlast u Hrvatskoj, a da pritom ni jednom ideologu komunizma u Hrvatskoj ni vlas s glave zbog toga nije pala, doista je hrabro i veoma drsko. Misli li autor te neistine da je netko svim onim oduševljenicima komunizmom, jer su zahvaljujući njemu godinama imali debele privilegije, netko noću spužvom izbrisao pamet, sjećanje i uvjerenje i pretvorio ih u demokrate? U zdravom pluralnom društvu svi ljudi imaju pravo na svoje uvjerenje, pa i komunisti na komunističko uvjerenje, dok ono ne dovodi u pitanje legitimna prava i slobode drugih, no to im ne daje pravo da gotovo potpuno kontroliraju hrvatsko društvo, što kroz sustav, što izvan sustava i da podržavaju kaos.