Nije teško uočiti kako su tri prva evanđelja, za razliku od Ivana, po mnogočemu veoma slična. Sva tri evanđelista stavljaju naglasak na Isusovu ljudsku egzistenciju i njegovo djelovanje među ljudima, dok u Ivana više prevladava slava preegzistentnoga i na nebu proslavljenoga Sina Božjega. Zajednička im je i opća shema po kojoj je prikazano to Isusovo djelovanje: 1. Isusovo krštenje od Ivana i njegova kušnja u pustinji, 2. Isusovo djelovanje u Galileji s njegovim kraćim izletima u poganske krajeve, 3. Isusov put u Jeruzalem potaknut slavljem židovskoga blagdana Pashe, 4. Muka, smrt i uskrsnuće Isusovo.
To se najbolje uočava kad se tekst triju evanđelja napiše pregledno u tri usporedna stupca (grč. sýnopsis), po čemu su i prozvana »sinoptička«. Stil i jezik također su vrlo slični, ali u isto vrijeme i vrlo različiti od Ivana. Što je najvažnije, svoj trojici je zajednička glavna tema, a to je Isusov navještaj blizine kraljevstva Božjega, dok je u Ivanovu evanđelju glavna tema život (vječni). O tome ovisi i razlika u građi koja je korištena za obradu tih tema. U sinoptičkim evanđeljima nalazi se ništa manje već četrdeset prispodoba kojima Isus opisuje narav i sudbinu kraljevstva Božjega. U Ivana nema nijedne prispodobe, jer nema ni teme kraljevstva Božjega, ali imaju zato Isusove karakteristične riječi »Ja (Je)sam« kojima on sam tumači blizinu svoje osobe s Bogom. U sinoptičkoj predaji sačuvana je samo jedna takva Isusova riječ (Mk 14, 61 sl.).
Karakteristične razlike
Uz spomenute upadne sličnosti triju prvih evanđelja, jednako su upadne i neke karakteristične razlike. To se ponajprije odnosi na opseg teksta i način oblikovanja građe. Matejevo i Lukino evanđelje imaju gotovo dvostruko više teksta od Markova. Tako su oni spomenutu četverodijelnu shemu bitno proširili, dakako svaki na svoj način. Matej to čini stvarajući od kraćih Isusovih riječi i izreka poveće govorne cjeline, među kojima je najpoznatiji Govor na gori (Mt 5-7), a Luka je posebice proširio Markovo izvješće o Isusovu putu u Jeruzalem (Lk 9, 52-19, 27), obogativši ga svojim vlastitim teološkim motivima.
Nadalje, i Matej i Luka proširili su shemu Markova evanđelja na samom početku. Dok Marko svoje pripovijedanje započinje s Isusovim javnim nastupom, ne pokazujući nikakvo zanimanje za njegovo djetinjstvo, Matej i Luka donose Isusovo rodoslovlje i početke njegova života. No treba odmah reći da to nije pisanje biografije Isusa iz Nazareta, već je kroz govor o počecima njegova života riječ o izrazito teološkom tumačenju njegova poslanja i njegove osobe. Te sličnosti i razlike dugo su tumačene korištenjem zajedničkih izvora. Tek od 18. st. počinje se istraživati međusobna literarna ovisnost tih triju sličnih, a opet tako znakovito različitih evanđelja.
Teorija o dvama izvorima (Mk, Q)
Pozornom usporedbom teksta triju sinoptičkih evanđelja mogu se otkriti karakteristične pojedinosti koje sugeriraju odgovor na pitanje njihove međusobne literarne ovisnosti. Prvo, Matej i Luka preuzeli su i u svoja djela ugradili velik dio građe iz Markova evanđelja, Matej puno više od Luke. Od nekih 660 redaka Markova evanđelja njih više od 600 nalaze se i u Matejevu, dok ih je Luka preuzeo oko 350. Kad se odvoji taj dio teksta tih velikih evanđelja, prepoznaje se još jedan zajednički blok od nekih 250 redaka teksta koji je zajednički Mateju i Luki, ali ništa od toga ne nalazi se u Marka. Nadalje, i Matej i Luka imaju još jedan dio teksta koji se nalazi samo u njihovim evanđeljima.
Ta spoznaja u biblijskoj je znanosti polagano dovela do teorije o dvama izvorima koja se danas smatra najprihvatljivijim rješenjem sinoptičkoga pitanja. Prvi i glavni izvor za nastanak Matejeva i Lukina evanđelja bio je Marko, a drugi se označava s Q, što je početno slovo njemačke riječi za izvor (Quelle). Koristeći ta dva izvora i uz to svaki svoje vlastite bilo usmene bilo pisane izvore, Matej i Luka stvorili su prepoznatljiva djela i u književnome i u teološkome smislu. Time je riješeno i pitanje starosti evanđelja. Polazeći od redoslijeda u kanonu, Mateja se smatralo najstarijim, a Marko je smatran skraćenim Matejom, što nije bilo nimalo uvjerljivo.
Nakraju treba reći kako je sreća što evanđelja nisu nastala kratko nakon Isusove smrti i uskrsnuća u Palestini, jer onda bi u njima prevladavao uski horizont male judeokršćanske prazajednice u Jeruzalemu. Ovako su evanđelja istodobno svjedočanstva ne samo početaka Crkve već i vremena i prostora u kojemu se ona širila, ali i nastanka i razvoja njezine teologije.
