Kada pišemo o djeci rata, prisjećamo se malih glavica kraj spomenika napravljenog na brzinu, poznatog Zida boli na Selskoj cesti u Zagrebu. Ponekad su ta djeca pitala kamo ih stariji vode i zašto su ondje. Zid boli bio je znak, kao što se stoljećima označavalo znakovima i radost i tugu. Bio je materijalni znak na koji su stavljane i fotografije, ostavljalo se cvijeće, svijeća koju će već netko upaliti i za svoje i za druge mrtve. I kao što se mnogošto radi na štetu pameti, Zid boli je nestao jedne noći, tj. jedno rano jutro. Vjerojatno je to učinjeno, premda nije javno rečeno, zbog Unprofora, kojeg je valjda iritirala naša patnja, a sve se pojašnjavalo velikim spomenikom u budućnosti kada će Zid boli biti uklopljen u veliki spomenik kao autentični znak. Uglavnom u velikom spomeniku cigle su se izgubile, ljudi su tražili svoje mrtve na pogrešnim mjestima, a Zid boli ili Zid plača, kako su ga nazivali, postao je samo jedna stuba više u sjećanju koje se na taj način brisalo.

»Moja je prošlost bez slika«

Naš strah od autentičnosti razbio je Branko Lustig, vjerojatno savjetovan od onih koji u Hrvatskoj znaju dobro promišljati, da upravo vukovarska djeca, sada odrasli ljudi, presijeku vrpcu židovskoga filmskog festivala, a poznato je kako Židovi čuvaju svoju prošlost i ne zaboravljaju.

Ovih je dana u Jutarnjem listu izniknula reportaža Sandre Bolanče o Maji Jagrić, koja ovih dana ide na maturalno putovanje, a koja je dijete poginulih Vukovaraca. Ona i brat su otvorili Židovski filmski festival u Zagrebu, što je lucidno potpomogao Branko Lustig povezujući našu patnju sa židovskom. Maja je, kako je u podnaslovu istaknuto, rekla: »Moja je prošlost bez slika, nema mame, nema tate, rođendana...«

Maja priča upravo onako na tragu Lustigovih filmova, tako da je cijela reportaža poput filma na kojem se razlistavaju slike. Priča kako ju je baka vodila na Zid boli, o svojim prijateljima iz razreda s kojima se nije na početku baš našla, prevelike su ih razlike dijelile. Jer kako znati da među mladima, koji sve imaju, ima netko tko ništa nije imao, a u glagolu imati nije sabran novac nego još i tisuću drugih sitnica koje čine život. Iako je odrasla u Novom Zagrebu, smatra se, kaže, Vukovarkom, pravom Šokicom. Odaje je i naglasak koji se, kako kaže, odjednom sam pojavio. Mame i tate se ne sjeća, poginuli su u Vukovaru iz kojeg su uspjeli izvesti brata i nju da bi pri drugom povratku bili ubijeni. Ona je, kako joj je teta ispričala, već počela puzati kao dijete, čupkati mamino kućno cvijeće, a brat je već bio pravi dečko, mogao je izvući sve kabele iz utičnica - šali se Maja. Ona, kako je imala druge probleme, svoje vršnjake nije ni uočavala i, kako bi pjesnik rekao: »Ona plače zbog iskidane čarape, a u haustoru strijeljaju čovjeka.«

Ne znam što je majčinska ljubav

Maja, koja je postala preko noći Zagrepčanka, ispočetka to nije mogla shvatiti. U njezinu gradu vladao je strašni rat a u njezinu dijelu nije se ni osjećao. Novinarka pripovijeda kako kraj nje sjedi druga Maja koja je sve to hrabro podnijela i priča joj kako odlazi po maturalnu haljinu u Sesvete, a prije toga joj je pokazala nokte koje je upravo uredila. Konačno je postala ono što bi njezini roditelji željeli, hrabra i nepokorena. I dok je sa stotinama djece odlazila psihijatru, te su s njima radili cijeli timovi, baka i ujak bili su joj roditelji i sestra - sav njezin svijet u kojem je tako hrabro izrasla: »Dok sam odrastala, falilo mi je ono što svi nazivaju majčinskom ljubavi. Ja ne znam što je to«, govori Maja. »Ja u biti ne znam što je to mama i kakvu ljubav može dati. Baka Ruža je odigrala svoju ulogu, bila nam je svima velika mama, hrabra, jaka, ali istrošena žena. Ona i djed dali su nam svu hranu, obrazovanje, ali nije mi mogla zamijeniti mamu. Sjećam se da je mene i brata vodila na Zid plača u Selskoj ulici. Tamo su mama i tata, svaki su imali svoju ciglu. Kako smo se približavali Selskoj, baka ne bi prestajala plakati. Meni ništa nije bilo jasno. Gledala sam te uplakane žene kako stavljaju cvijeće i prstima glade bijela slova. Ja nisam plakala, samo sam mislila: eto Majo to ti je mama. Jedno ime na cigli.«

Iako je za majku ne vežu nikakve uspomene, kako piše Bolanča, Maja kaže da je obiteljski tip i da nakon fakulteta želi puno djece. »Želim veliku obitelj, želim putovati, upoznati Egipat, Dubai i Latinsku Ameriku. Želim još mnogo toga naučiti. Nakon pubertetskog bunta shvatila sam da mi fali znanja iz opće kulture, sad sam nekako gladna svega, sve želim pohvatati. Što fali, primjerice, da znam koliko zagrebački HNK ima prozora, nasmijala se Maja očima«, opisuje novinarka.

Zašto je veliki spomenik nekako nedovršen?

U nedavnom ratu, u kojem je ubijeno gotovo 400 djece, jesmo li, ne licitirajući njima, mogli svjedočiti rat barem snagom istine. Međutim, i to je izostalo, kao što su na brzinu brisani svi znakovi rata, osim što to osjetimo kada netko od boraca burno reagira. I svakoj takvoj smrti mi smo taoci. I zbog toga jedna Maja čini proljeće ljepšim. Ispričala je u jednom tekstu ono što se u desecima tekstova nije moglo shvatiti. Pokazala je što je značio za njih taj mali spomenik koji su radili rukama. Kao da hodamo po otvorenim grobovima, tako se možemo osjećati kada smo od autentičnosti stvorili niz lažnih manifestacija. Zaboravilo se više, a nema ni svrhe pamtiti, zašto je Zid boli srušen, zašto je taj veliki spomenik nekako nedovršen, a oni koji su izgubili nekog od svojih najbližih sliježu ramenima. Jači uvijek pobijede. Nisu se brisali samo tamo znakovi, brisali su se svagdje pa se možemo sjetiti Dubrovnika i Onofrijeve česme na kojoj je mogao ostati znak, kao što su diljem svijeta ostavljeni znakovi iz rata. Događa se da turisti snimaju strahote i pojašnjavaju da su snimili ono što se dogodilo u II. svjetskom ratu.

Zašto nam se dogodio zaborav?

Dok moramo čitati o tračevima i veselom životu kao i golemom novcu koji su primali u HT-u, jednom se nađe netko poput Maje ili sina Siniše Glavaševića koji progovore. U bilo kojoj zemlji društvo novinara vjerojatno bi se prozvalo Siniša Glavašević, dok se naše bavi efemernim stvarima. Kad je snimljen film o Siniši Glavaševiću, njegov je sin morao javno reagirati da film nema veze s njegovim ocem. Taj je film mogao biti naša putovnica za veliki svijet, da svjetska javnost vidi veliku patnju koja se sručila s četvrtom armijom po snazi u Europi na jedan mali narod. Svojedobno se čak i licitiralo može li Siniša Glavašević sa svojim tekstovima biti ime upisano u društvo književnika. Ali umjetnici ne zaboravljaju umjetnika. Rene Medvešek i Čedo Antolić već su stotine puta na svim mogućim stranama izveli recital njegovih tekstova uz Anotlićevu glazbu. Naš strah od autentičnosti razbio je Lustig, vjerojatno savjetovan od onih koji u Hrvatskoj znaju dobro promišljati, da upravo vukovarska djeca, sada odrasli ljudi, presijeku vrpcu židovskoga filmskog festivala, a poznato je kako Židovi čuvaju svoju prošlost i ne zaboravljaju. Nama se dogodio zaborav, a to se ne može riješiti jednom uredbom, ali se, ma tko bio na vlasti u Vukovaru, treba znati da je na vlasti u gradu koji je poseban na karti Hrvatske.

Slično je i s Dubrovnikom, iako su mnogi drugi gradovi stradali, ali ondje kao da se spajaju u patnji sjever i jug. Od rata je prošlo dosta vremena, ali ne dovoljno da ne bismo uočili koliko je to ostavilo traga na svima nama. Ili kako bi Maja rekla: »Sve je polagano saznavala jer baka Ruža nije htjela puno pričati o ratu. Napatila se, izgubila je moju mamu i još jednog sina koji je dugo bio na listi nestalih. Prije devet godina našli su mu kosti u Dalju. Odgojila je osmero djece i nas dvoje unučadi. Znamo da su ona i deda bili neko vrijeme u logoru u Vukovaru. Sama nam je rekla da su ih izgladnjivali i puno tukli i da je izašla sa slomljenim rebrom i ključnom kosti. I danas joj ta ključna kost nekako čudno stoji.«

Eto, to je jedna od slika današnjeg Vukovara pred kojom ne možemo ostati ni gluhi ni slijepi. Sandra Bolanča pronašla je izvanrednu sugovornicu koja je odškrinula vrata u duše svih Vukovaraca.