Na prvoj međunarodnoj kroatološkoj konferenciji, održanoj u organizaciji Hrvatskih studija početkom listopada u Zagrebu, na kojoj je sudjelovalo više od 100 znanstvenika iz Hrvatske i inozemstva, govorilo se kako o specifično kroatološkim interdisciplinarnim temama vezanim uz hrvatsko kulturno nasljeđe i identitet, tako i o nizu aktualnih tema iz hrvatskoga jezika, pisma i književnosti, hrvatske povijesti, filozofije, arheologije, znanosti, umjetnosti i dr. Jedna od predavača je prof. dr. Jadranka Gvozdanović sa Sveučilišta u Heidelbergu koja je tom prilikom izložila zanimljivu temu jezika i kulturnog identiteta Hrvata. Ona za čitatelje Glasa Koncila progovara o jezičnoj standardizaciji, jeziku kao osnovici kulturnog identiteta, odnosu hrvatskog i srpskog jezika, medijskoj jezičnoj kulturi te drugim temama.
Rođena je u Zagrebu 1. srpnja 1947, gdje je i započela studirati. No već nakon završetka prve godine na Filozofskom fakultetu, studij je nastavila u Amsterdamu gdje je i doktorirala. U početku je radila na matičnom fakultetu, a kasnije na Sveučilištu u Mannheimu gdje je predavala slavenske jezične znanosti sve do 2003. Potom je prešla na Sveučilište u Heidelberg na kojemu je pročelnik Katedre za slavenske jezike i prodekan Fakulteta za novije jezike i književnosti. Gostovala je kao predavač na brojnim inozemnim i domaćim sveučilištima, a dosad je objavila 3 knjige kao autor i 4 kao urednik te 80 stručnih i znanstvenih radova o slavenskim jezicima. Težište rada joj je povijest slavenskih jezika, teorija jezičnih promjena, tipologija, pragmatika i sociolingvistika te povijest kulture.
Jezik je nosilac kulture
Prošle je godine odobren zahtjev za izmjenom jezičnih kodova za hrvatski i za srpski jezik, što ga je još 1990. potaknula Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu a poduprla Narodna biblioteka Srbije. Tako je u katalog svjetskih publikacija za hrvatski jezik uvedena oznaka »hrv« umjesto dotadašnjih oznaka »src« i »scc«, čime je napravljen odmak od srpskoga jezika. Je li to, po Vašem mišljenju, samo formalni korak ili je time hrvatski jezik uistinu dobio identitet?
Dr. Gvozdanović: Mislim da je to vrlo velik i vrlo bitan korak jer je priznat identitet hrvatskoga jezika kakav on jest, i to upravo u okviru hrvatske kulture. To znači da će sada odvojeno biti klasificirano sve što ide u taj kulturološki krug hrvatskoga jezika, što je vrlo značajna i hvalevrijedna promjena.
No pojedine države u svijetu još uvijek ne žele razdvojiti hrvatski i srpski jezik jer bi to značilo da treba plaćati dva profesora. Koliko slavisti na stranim sveučilištima promiču razliku između ta dva jezika, ponovno u smislu identiteta?
| Kad se govori o identitetu, onda je jasno da su hrvatski i srpski dva različita identiteta. Oni koji su mislili samo na jezičnu strukturu ili, još banalnije, na to jesu li ti jezici međusobno razumljivi, govorili su o istom jeziku. Isto je i s onima koji su to tako naučili - još uvijek govore o istom jeziku. Međutim takvih je sve manje. Propisivati jezik vrlo je ozbiljna stvar. Znamo kako je prošlo propisivanje jezika u Novosadskom dogovoru, nesretnom propisivanju koje je spajalo dva jezika. Kod propisivanja treba imati jako dobre argumente. Zašto nešto preporučujemo? Je li razlika povijesno opravdana? Je li opravdana u govoru kakav jest? Dok nismo sakupili sve takve podatke, trebamo preporučivati. |
Bečki jezični sporazum - pogrešaka
Je li, po Vašem mišljenju, Bečki jezični sporazum iz 1850. godine te djelovanje hrvatskih vukovaca nagrizlo jezični identitet Hrvata, imajući u vidu bogato dijalektalno područje?
Dr. Gvozdanović: Radilo se o standardnom jeziku, a odluka je bila više ideološki nego jezično opravdana. U to su vrijeme okolnosti bile takve da je ideja ujedinjenja Južnih Slavena, kako bi se moglo oduprijeti stranoj vlasti, imala smisla. Pitanje je je li bila opravdana. U to je vrijeme ona imala svoju simboliku. Jezik je, naime, bio simbol ujedinjenih Južnih Slavena. Moje je mišljenje da je pogrešno provedeno što je tada odlučeno. Nije trebalo normirati da bi od dijelom različitih idioma nastao jedan. U tome je bila pogreška - nametnuta je zajednička norma kakve nije bilo. Ta je pogreška tijekom idućeg stoljeća obilježila početak i kraj zajedničke norme jer ideja nije bila odvojena od zapravo prisilnog ujednačavanja gdje ga nije trebalo biti.
Engleski jezik ne može zamijeniti hrvatski
Mnogi se boje da će globalizacijom engleski jezik istisnuti manje jezike, osobito u kontekstu Hrvatske i njezina ulaska u europsku zajednicu naroda. Je li to tek moda ili, po Vašem mišljenju, ima razloga za strah?
Dr. Gvozdanović: Razloga za strah nema. U komunikaciji sa svijetom putem, primjerice, e-maila engleski jezik je najučinkovitije sredstvo komuniciranja. Međutim, nepobitno je to da će uvijek ostati mnogo domena, kako kulturnih tako i nacionalnih, u kojima engleski jezik nikada neće zamijeniti hrvatski jezik. Osim toga u Europskoj Uniji svaka zemlja, pa tako i Hrvatska, ima pravo na svoj jezik kao simbol svoje nacionalnosti. Irska se je, recimo, četvrt stoljeća borila za priznanje irskoga jezika kao nacionalnog, iako svega trećina Iraca u okviru Europske Unije govori irski. To pokazuje koliko je bitan jezik za identitet i da se to u Europskoj Uniji poštuje.
Je li u tom kontekstu opravdana određena hibridizacija jezika ili treba zagovarati određenu jezičnu čistoću? Česta je pojava da se neke engleske riječi pišu kako ih mi izgovaramo, a ne ostavljaju se u izvornom načinu pisanja.
Dr. Gvozdanović: To je naravno izraz globalizacije, a u jezikoslovnom smislu izraz je činjenice da oblik riječi nije izravno uvjetovan sadržajem nego je povijesno nastao razvojem jezika, što znači da kauzalne veze između sadržaja i oblika nema. Zato je moguće usvojiti strane oblike. Druga je stvar opravdanost stranih oblika i ne može li se stranu riječ prevesti na hrvatski ili izgraditi hrvatsku riječ. To je tema za jezikoslovce. Činjenica je da hrvatske riječi povijesno opravdane čine dio hrvatskog identiteta. Strane pak riječi nemaju tog identiteta, osim ako su na taj način morfološki uklopljene u strukturu hrvatskog jezika da su time prihvatljive.
Treba li se onda pribjegavati »pohrvaćenju« određenih riječi i izraza?
Dr. Gvozdanović: Kada je hrvatski izraz moguć po pravilima tvorbe, onda je preporučljiv, što ipak ne znači da druge treba zabranjivati. Naprimjer, jezična kultura mladih sebe želi profilirati drugačije od odraslih i tamo će uvijek biti inovacija tog tipa posuđenica, kao što tamo postoje inovacije u smislu nove upotrebe riječi. To je druga stvar. Neka postoji. U drugim se slučajevima treba postaviti pitanje mogućnosti, ali i učinkovitosti. Primjerice, hrvatski izraz za mobitel imao bi dva dijela, bio bi duži, a time i manje efikasan. Pitanje te takozvane jezične ekonomije odgovorno je za to da se radije uzme kraći izraz, i tu se teško možemo odupirati.
Neki tvrde da je jezik političko pitanje. Naime, kada se jezikoslovci ne mogu dogovoriti oko nekih načela, onda o tome odlučuje politika. Smatrate li da je to ispravan način rješavanja problema?
Dr. Gvozdanović: U biti nije poželjno da treći odlučuje o sukobu dvaju. Tako i ovdje. Jezične probleme trebaju rješavati jezikoslovci, što ne znači da oni neće poštivati razne dimenzije, kulturološke, povijesne, a ponekad i strateška pitanja. Ako političari nisu jezikoslovci, onda ne mogu rješavati jezične probleme.
Srpski je razumljiv, ali je drugi identitet
Nakon završetka Domovinskoga rata ponovno se pojačava suradnja između Hrvatske i Srbije na gospodarskom i kulturnom planu (zajedničke predstave, filmovi), pa sve do zajedničkih policijskih akcija, a da se o konzumaciji u glazbi i ne govori. Donedavno se čak predlagalo da se srpski filmovi prevode na hrvatski. Što sve to znači u jezičnom smislu i treba li zbog toga jače raditi na hrvatskom jezičnom identitetu?
Dr. Gvozdanović: Na hrvatskom jezičnom identitetu uvijek treba raditi, ali ovdje se postavlja pitanje razumljivosti. To je jako specifično pitanje. Pokušat ću objasniti na sljedeći način. Nama je srpski razumljiv, a mi svi znamo da je to srpski, da to nije ono što mi govorimo, ali usprkos tome razumijemo. Ako razumijemo, onda se to može ostaviti kako jest. Kada, primjerice, gledamo američke filmove, ako ih gledamo na engleskom a sinkronizirano prevedene na hrvatski, onda znamo da u intonaciji tih prijevoda često nedostaje osjećaja, za razliku od glumaca koji autentično govore jezik. Kad je to engleski ili neki drugi jezik, treba prevoditi. Ali ako razumijemo jezik bez većih problema, onda je moguće reći da se to može tako ostaviti. Mi registriramo da je to drugačiji jezik.
Ali i kod dijalekata registriramo da su drugačiji, pa ako su razumljivi, onda ih prihvaćamo. I kada su to hrvatski dijalekti, znamo da je to sve hrvatski. Ti dijalekti jezično su različiti, ali imaju isti identitet, što pokazuje koliko je bitna kultura. I kada se zna kakav je kulturni odnos (da su to dijalekti hrvatskoga), onda nemamo nikakvih problema i ako ih ne razumijemo posve. Slično je sa srpskim: znamo da je to drugi identitet. Ali ako razumijemo, možemo tako i ostaviti.
|
Treba li ukloniti povijesno opravdanu razliku? Jedan od najvećih fonetičara u mladoj povijesti te znanosti zacijelo je nedavno preminuli prof. Ivo Škarić koji je u svojim istraživanjima došao da zanimljivih rezultata; primjerice da Hrvati u govoru mahom ne razlikuju dijakritičke znakove - č i ć, dž i đ, a isto je i s ije/je. S time u vezi predlagao je pravopisnu reformu kako bi se jezični identitet okupio oko onoga kako Hrvati doista govore (čak je i opći hrvatski izgovor bliži zagrebačkom). Koliko Vi kao znanstvenica koja je proučavala fonologiju i s tim povezane teme smatrate da su te, možemo tako reći, revolucionarne ideje opravdane? Dr. Gvozdanović: Pitanje standardizacije vrlo je kompleksno pitanje. Kod standardizacije odabiremo varijantu koja će biti nosilac toga kulturnog identiteta, kao standardni jezik. Bitno je da kod odabira varijanata kultura igra vrlo bitnu ulogu. Za odluku o uzimanju štokavskog kao osnovice hrvatskog jezika odlučujuću je ulogu odigrala dubrovačka kultura koja je u povijesti kulture označila hrvatski razvoj. U toj kulturi razlikovanje tih znakova je postojalo. Naravno, odluka o fonetici može biti neovisna o odluci o kulturno-jezičnoj osnovici. Primjerice, Slovenci su standardizirali slovenski jezik polazeći od donjokranjske osnovice, ali su vokalizam uzeli iz gornjokranjskog koji razlikuje otvorene i zatvorene vokale. Dakle, takvo odudaranje od kulturno tradirane osnovice fonetski je moguće. Pitanje je, međutim, je li opravdano. Tu su mogući razni argumenti. Jedan je taj da je uvijek bolje polaziti od povijesno opravdanog maksimalnog sustava koji razlikuje č i ć, dž i đ - takvog kakav je bio u Dubrovniku. To bi bio argument protiv tog prijedloga. Drugi je argument da postoje kulturno dominantne sredine koje to ne razlikuju, koje trebaju znati odakle ta razlika da bi je mogli dobro primjenjivati. To je zapravo otvoreno pitanje jer bi ovdje postojao zahvat u tu normu po argumentima izvan osnovice za normu. Ako se opet vratimo slovenskom, tamo je postojao taj zahvat, ali tako da bi se povijesno opravdana razlika unijela tamo gdje razlike nema. Prijedlog prof. Škarića išao bi pak obrnuto: ukloniti razliku koja je povijesno bila opravdana. |
U Ustavu Republike Hrvatske stoji da se u Hrvatskoj govori hrvatskim jezikom, no niti jedan zakon ne definira što bi to hrvatski jezik bio. Mislite li da je potreban zakon u tom smislu? Bi li on učvrstio jezični identitet?
Dr. Gvozdanović: Mislim da je dovoljno reći da se govori hrvatskim jezikom, što znači da je on dio hrvatskog identiteta. Jezik se mijenja brže od ustava i u tome bi bio problem zakonskog određenja koje ide dalje od identifikacije jezika. Uopće funkcija ustava je garantirati pravo na jezik i druga ljudska prava. To je pravo ostvareno tom izjavom. Manjine imaju svoja prava, tako i na jezik, ali u Hrvatskoj je službeni jezik hrvatski. Time je u smislu zakona dosta rečeno.
Crkva je bila osnovica jezične usmjerenosti
Godine 1968. objavljena je Biblija poznatija kao Zagrebačka Biblija, koja je dala nemjerljiv doprinos hrvatskomu jeziku jer su se njezini priređivači i prevoditelji nastojali maknuti od jezika kakav su uređivali hrvatski vukovci. Može li se reći da je i to jedan od načina razvoja kulturnog identiteta?
Dr. Gvozdanović: Da, to je vrlo bitan način razvoja kulturnog identiteta. Zapravo, kroz cijelu hrvatsku povijest baš su vjerski kulturni krugovi bili vrlo mjerodavni za jezik, a time i za kulturni identitet. Dubrovački jezik između 16. i 17. stoljeća postao je izrazito štokavski (dok je prije bio prijelaznog čakavsko-štokavskog tipa) zbog katoličke protureformacije koja se time htjela obratiti narodnim krugovima iz dubrovačkog zaleđa, Bosne i Hercegovine. Dakle, baš ta činjenica jezika zapravo je došla iz vjerskih krugova radi vjeroučenja. Tako je i taj prijevod Biblije bio od golemog značenja za afirmaciju hrvatskog identiteta jezikom.
Može li i danas Crkva biti nositeljica tog identiteta?
Dr. Gvozdanović: Svakako. Primjerice, crkvena propovijed je živa riječ, nju slušaju i ljudi koji ne čitaju svakodnevno. Kroz cijelu povijest Crkva je bila osnovica jezične usmjerenosti. Imala je veliku ulogu u razvoju pismenosti, a bogoslužje na hrvatskom jeziku bilo je okosnica baš u smislu identiteta. Ono je postojalo pored latinskog, pored crkvenoslavenskog. I bilo je i mjerodavno za standardizaciju.
Mediji imaju veliku odgovornost
Zacijelo imate bolji uvid u jezičnu kulturu kad proučavate hrvatske medije kojima niste stalno izloženi. Kako ocjenjujete medijsku jezičnu kulturu, odnosno koliko ona formira jezičnu kulturu naroda i u kojem smjeru ona ide?
Dr. Gvozdanović: Medijska kultura vrlo bitno formira jezičnu kulturu naroda. U određenom smislu autoritativno je određuje. To znači da mediji imaju veliku odgovornost u intelektualno-kulturnom usmjeravanju. Oni na neki način svakodnevno odgajaju, i te odgovornosti moraju biti svjesni. Pritom ne mislim da medije treba kontrolirati, nego bi više trebalo posvijestiti tu odgojnu ulogu.
|
Jedinstveni pravopis za edukacijske svrhe Od Brozova prvoga hrvatskog pravopisa do danas izdano ih je barem 20. Trenutačno je u Hrvatskoj odobreno više od 10 priručnika (pravopisa, gramatika i rječnika) koji daju preporuke za pravilno jezično izražavanje. To uzrokuje zbunjenost među govornicima. Dovodi li takvo stanje u pitanje jezik i kulturni identitet Hrvata ili ga obogaćuje? Smatrate li da treba postojati jedan pravopis koji će jezik propisati, a ne samo preporučiti? Dr. Gvozdanović: Propisivati jezik vrlo je ozbiljna stvar. Znamo kako je prošlo propisivanje jezika u Novosadskom dogovoru, nesretnom propisivanju koje je spajalo dva jezika. Kod propisivanja treba imati jako dobre argumente. Zašto nešto preporučujemo? Je li razlika povijesno opravdana? Je li opravdana u govoru kakav jest? Dok nismo sakupili sve takve podatke, trebamo preporučivati. U tom smislu možemo vidjeti te pravopise kao prikupljanje podataka kakav je jezik sada. Problem je možda taj da nam za škole, u edukacijske svrhe, treba jedinstven pravopis, i tu se zbilja postavlja problem rješenja... |
