Nedavno je u Osijeku objavljena znanstvena studija sociologa Željka Pavića »Religijske promjene i ruralna religioznost«. Rezultati su to anketnog istraživanja na području Slavonije i Baranje koje je provedeno u sklopu znanstvenog projekta »Posttranzicijski identitet ruralnog prostora Slavonije i Baranje«, koji vodi prof. dr. Antun Šundalić s Ekonomskog fakulteta u Osijeku. Zbog aktualnosti teme, zanimljivih podataka ali i, bez obzira na potrebnu zadršku prema rezultatima anketa, pomalo neočekivanih i intrigantnih zaključaka, zamolili smo za razgovor sociologa Pavića. Rođen je g. 1974. u Vinkovcima, diplomirao je sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje upravo završavam poslijediplomski doktorski studij sociologije. Radio je u Institutu društvenih znanosti »Ivo Pilar« i kao vanjski suradnik na Filozofskom fakultetu u Osijeku, na kojemu je sada asistent-vanjski suradnik. Suvlasnik je agencije za istraživanje tržišta i ispitivanje javnog mnijenja »Audeo« iz Osijeka, u sklopu koje se bavi komercijalnim istraživanjima. Objavio je nekoliko znanstvenih radova i sudjelovao na više domaćih i međunarodnih znanstvenih skupova.

»Mjerenje« religioznosti jako je složeno

G. Paviću, za početak recite što Vas je ponukalo da se primite istraživanja o religioznosti hrvatskoga sela?

PAVIĆ: Taj rad je dio moje disertacije, a na neki je način nastavak mojih interesa za sociologiju religije, budući da sam i diplomirao na temi iz tog područja. Osim toga, teoretsko promišljanje religije i njezinih društvenih aspekata samo je po sebi vrlo zanimljivo i poticajno. Još od nastanka sociologije kao znanosti pokušaj razumijevanja razvojnih pravaca modernih društava povezan je s problematiziranjem religije. Gledano s istraživačkog motrišta, »mjerenje« religioznosti izrazito je složeno budući da je sam fenomen multidimenzionalan i teško »uhvatljiv«, pa je stoga i samo bavljenje tom problematikom vrlo izazovno. S druge strane, sociološka analiza seoske svakodnevnice i budućnosti sela životno je važna tema na području Slavonije i Baranje, kao regije koja je prepoznatljiva po selu i njegovim, često neiskorištenim potencijalima. U tom je smislu bilo zanimljivo napraviti svojevrsnu poveznicu i vidjeti razlikuju li se urbana i ruralna religioznost i jesu li te razlike posljedica socioloških različitosti gradova i sela.

Spominjete imena nekih istaknutih sociologa religije, kao npr. Gracea Daviea, Stevea Brucea, Karela Dobbelaerea i dr., koji analiziraju opću europsku situaciju. Koliko su njihova saznanja primjenjiva na situaciju u Hrvatskoj, sa svim njezinim povijesnim, sociološkim i drugim posebnostima, pa i religijskim?

Gotovo 90% ispitanika smatra se religioznim, dok oko 38% ispitanika ide na misu najmanje jednom tjedno. Ti rezultati pokazuju da je Slavonija i Baranja u samom vrhu po pokazateljima religioznosti u Hrvatskoj. Ulogu i poziciju religije u hrvatskom društvu, kao i kretanje individualne religioznosti, svakako ne možemo adekvatno shvatiti bez analize povijesne važnosti religije u održavanju hrvatskoga nacionalnog identiteta i difuznog utjecaja religioznosti na vrijednosne sustave pojedinaca.

PAVIĆ: Analiza religijske situacije u nekom društvu doista zahtijeva uvažavanje posebnih okolnosti koje se uglavnom odnose na neke sociokulturne i sociopolitičke čimbenike koji modificiraju opće zakonitosti, koje se eventualno mogu ustanoviti. Ulogu i poziciju religije u hrvatskom društvu, kao i kretanje individualne religioznosti, svakako ne možemo adekvatno shvatiti bez analize povijesne važnosti religije u održavanju hrvatskoga nacionalnog identiteta i difuznog utjecaja religioznosti na vrijednosne sustave pojedinaca. Važna je i činjenica da je religija na ovim prostorima razlikovni faktor između različitih nacija. No, ipak smatram da postoji opći trend prema individualizaciji vjerovanja i određenom religijskom eklekticizmu koja vjerojatno neće zaobići niti Hrvatsku. Taj je trend posljedica nekoliko čimbenika poput izražene vrijednosti individualizma, postmoderne relativizacije svjetonazora te kulturne globalizacije koja olakšava mogućnost upoznavanja drugih kultura i religijskih tradicija. Upravo taj pristup, koji povezuje opće trendove sa specifičnim okolnostima, činio je okosnicu mog rada, a mislim da je teoretski najplodonosniji put kad je u pitanju sociološko proučavanje religije i religioznosti.

Istočnjačka vjerovanja na hrvatskome selu

Povezano s prethodnim pitanjem, nije li npr. pomalo »uvozno« i »umjetno« istraživanje o utjecaju istočnjačkih vjerovanja u kontekstu religioznosti hrvatskoga sela?

PAVIĆ: Noviji trendovi na području religioznosti na Zapadu kreću se u pravcu religijskog eklekticizma, tj. miješanja različitih religijskih tradicija. Najizrazitiji utjecaj u tom pogledu postoji u kontekstu različitih vjerovanja koji dolaze uglavnom iz Azije, poput npr. reinkarnacije ili shvaćanja Boga kao neosobne sile. Htio sam utvrditi postoji li taj utjecaj i na ovome prostoru, tj. postoje li različita religijska uvjerenja, često i međusobno nespojiva, u svijesti stanovnika slavonskih sela i gradova. Rezultati istraživanja doista pokazuju da je takav eklekticizam relativno ograničen, tj. da su kršćanska vjerovanja vrlo prihvaćena, dok su razna alternativna vjerovanja znatno manje prihvaćena. Takvi rezultati bili su i relativno očekivani, no to je ipak nešto što treba verificirati znanstvenom metodologijom.

Ono što je najvažnije i čemu treba dati najviše prostora: Koji su osnovni zaključci Vašeg istraživanja?

PAVIĆ: U radu sam pošao od podjele na tradicionalnu i novu religioznost, te sam pretpostavio da će se razlike između tih tipova religioznosti pokazati i u sadržaju religijskih vjerovanja i u pogledima na društvenu ulogu religije, religijski pluralizam, relativizam i sl. Nakon toga sam pokušao utvrditi razlike između grada i sela u prisutnosti tih tipova religioznosti, kao i u nekim uobičajenim indikatorima religioznosti.

Seoska religioznost je »tradicionalnija«

Oprostite što Vas prekidam, rekli ste - »nova religioznost«. Što ona konkretno znači i pojasnite je u njezinu odnosu na staru ili dosadašnju religioznost.

PAVIĆ: Riječ je o fenomenu koji obilježava eklekticizam i individualizacija vjerovanja koja se najčešće manifestira u obliku pripadnosti nestalnim društvenim mrežama, a rjeđe u obliku pripadnosti religijskim zajednicama u klasičnom smislu. Dakle, u njemu je naglašena samovalidacija kao način validacije religijskih istina. U literaturi i istraživanjima koriste se i drugi izrazi, u ovisnosti o tome koji se aspekt tog fenomena želi naglasiti i što se smatra najvažnijim i najzanimljivijim. Tako je Thomas Luckmann još prije 40 godina takvu religioznost nazvao »nevidljivom«, imajući u vidu njezinu privatiziranost, tj. nevidljivost u javnoj sferi. Neki istraživači upotrebljavaju izraz »nova duhovnost« želeći naglasiti da je riječ o fenomenu koji je različit od tradicionalne religioznosti, dok se izraz »alternativna religioznost« upotrebljava onda kada se naglašava dimenzija religijskog eklekticizma, tj. prisutnost vjerovanja koja po svom podrijetlu nisu kršćanska.

Započeli ste govoriti o osnovnim zaključcima istraživanja.

PAVIĆ: Rezultati su, prije svega, pokazali da na istraživanom području, a to su Slavonija i Baranja, još uvijek postoji visoka religijska samoidentifikacija i religijska praksa. Tako se npr. gotovo 90% ispitanika smatra religioznim, dok oko 38% ispitanika ide na misu najmanje jednom tjedno. Ti rezultati pokazuju da je Slavonija i Baranja u samom vrhu po indikatorima religioznosti u Hrvatskoj, što je pokazalo i nekoliko dosadašnjih istraživanja. Postoje i značajne razlike između gradova i sela u tim indikatorima, u slavonskim su selima, naime, i religijska samoidentifikacija i religijska praksa prisutniji nego u gradovima. Tako na misu najmanje jednom tjedno ide 47,3% seoskih i 31,3% gradskih stanovnika.

Kad su u pitanju religijska vjerovanja, kršćanska su vjerovanja u ovoj populaciji i dalje uvjerljivo najprihvaćenija. Tako se npr. više od 88% ispitanika potpuno slaže da je Biblija riječ Božja, a gotovo 71% da postoje raj i pakao. Za usporedbu, alternativna vjerovanja, poput reinkarnacije ili poimanje boga kao neosobne sile, podržava oko 15-20% ispitanika. Kada su u pitanju različiti društveni aspekti religije, rezultati su mješoviti. Tako se npr. 47% građana slaže ili potpuno slaže s tvrdnjom da je moguće biti religiozan na vlastiti način, bez Crkve, 60,9% građana smatra da sve religije sadrže elemente istinitosti, a 66,7% građana misli da su različite religije samo različiti načini spoznaje Boga. No, istodobno se npr. 74,4% građana slaže ili potpuno slaže s tvrdnjom da je »važna zadaća Katoličke Crkve čuvanje nacionalne tradicije hrvatskog naroda«. Dakle, s jedne strane postoji vezanost uz Katoličku Crkvu i naglašavanje njezine važnosti u očuvanju nacionalnog identiteta, no s druge strane pojavljuju se naznake religijskog relativizma i individualizma koji se očituje u mogućnosti bivanja religioznim i bez članstva u Crkvi.

Kada je u pitanju razlika između gradova i sela na navedenim dimenzijama, može se reći da su, u skladu s rezultatima o religijskoj samoidentifikaciji i praksi, na selima u odnosu na gradove znatno prisutnija kršćanska vjerovanja, da je vezanost uz Katoličku Crkvu veća, a religijski relativizam znatno manji. Dakle, seoska je religioznost ponešto »tradicionalnija« od one gradske.

Veća religioznost nije znak nazadnosti sela Što velite o još uvijek prevladavajućoj negativnoj percepciji sela, u kojoj je, uz ostalo, i religioznost nezaobilazni pokazatelj njegove »zaostalosti«? PAVIĆ: Na selo se danas gleda na pomalo ambivalentan način. S jedne strane, ono je doista prostor gospodarskog zaostajanja i manje kvalitete života, što se očituje i u činjenici da velik broj mladih ljudi svoju budućnost ne vidi u ostajanju na selu. Otud i stalno pogoršavanje demografskih trendova na selu. S druge strane, na selo se gleda i kao na prostor u kojemu su odnosi među ljudima bliskiji i solidarniji, dok se u gradu ta bliskost izgubila i zamijenila ju je svojevrsna otuđenost, pretjerana individualizacija i privatizacija. Selo za mnoge postaje privlačno i zbog trenda bliskosti s prirodom i zdravog, uravnoteženog načina života, koji selo može ponuditi. Veća religioznost koja doista postoji na selu nikako ne može biti shvaćena kao bilo kakav oblik nazadnosti, takvo tumačenje posljedica je apriornog negativnog odnosa prema religiji. Takvu vrstu percepcije nisam istraživao u ovome radu, pa ne mogu reći koliko je raširena. U svakom slučaju, mislim da selo u tom smislu nije zaostalije, nego samo donekle drugačije od grada.

Prosvjetiteljstvo ne utječe na (ne)vjeru

Kako je u Vašim istraživanju prošao »prosvjetiteljski sindrom«, tj. odnos razuma i vjere, po kojem čovjek što više zna, manje je religiozan i obrnuto?

PAVIĆ: Stupanj obrazovanja u ovom se istraživanju, kao i u mnogim drugima, pokazao kao značajan prediktor gotovo svih dimenzija religioznosti. Obrazovaniji ljudi rjeđe idu u crkvu, rjeđe se smatraju religioznim te u manjoj mjeri vjeruju u kršćanska vjerovanja. Kod njih je primjetniji i veći religijski relativizam, manja vezanost uz Katoličku Crkvu te manje naglašavanje društvene i političke važnosti Crkve, odnosno njezine uloge u održavanju nacionalnog identiteta. No, sve te korelacije nikako nisu i ne moraju biti rezultat »prosvjetiteljskog« djelovanja obrazovanja, odnosno suprotstavljenosti razuma i vjere. Moguća su i razna druga tumačenja. Obrazovaniji ljudi npr. mogu biti veći individualisti i manje sudjelovati u životu zajednice, što može slabiti i njihovu vjeru. Obrazovanje sa sobom često povlači i veće prihode, a ljudi višeg imovinskog statusa najčešće su i manje religiozni. Zbog egzistencijalne sigurnosti koju im pruža novac ponekad osjećaju da im Bog i njegova pomoć zapravo i ne trebaju. Dakle, negativna korelacija između obrazovanja i religioznosti postoji, no pitanje je čime se ona može objasniti.

Kako biste u svjetlu naglašenije religioznosti u ruralnim sredinama, naspram urbanih, protumačili npr. proporcionalno obrnutu činjenicu: da se za svećeništvo i redovništvo sve više odlučuju mladi iz gradova?

PAVIĆ: Jedno istraživanje rađeno u Slavoniji prije desetak godina pokazalo je da je broj ljudi koji nisu samo formalni vjernici nego vjeru žive i primjenjuju u svakodnevnom životu veći u gradovima nego u selima. Ja se, zbog ograničenog prostora, u svom istraživanju nisam bavio razlikovanjem »formalne« i »stvarne« religioznosti, no možda se u tome krije odgovor na postavljeno pitanje. Možda je religioznost na selu češće dio običajnosti, a u gradu rezultat svjesne i ozbiljne odluke. U svakom slučaju, i taj podatak upućuje na izrazitu složenost problematike religioznosti i njezina mjerenja.

Religioznost kao »bivanje« i »traganje«

Ne zamjerite, ali teško je prihvatljiva Vaša diferencijacija vjerničke zajednice na »specijalizante« i, uvjetno rečeno, »poslušnike« u istraživanju, jer su pred temeljnim religijskim istinama (npr. da je Isus za kršćane Bog) svi njezini članovi u potpuno istom i jednakom položaju. Jednako tako prenošenje religijskih istina nije nekakva specijalnost samo određenog sloja, nego je obveza svakog pojedinca u religijskoj zajednici.

PAVIĆ: Takva podjela na »vođe« i »sljedbenike« je idealnotipska, naravno da su u stvarnosti svi vjernici zaduženi za prenošenje vjerskih istina, kao i da ih moraju shvatiti i doživjeti, a ne samo pasivno i formalno prihvaćati. No, ipak je činjenica da religijske zajednice imaju svoju hijerarhiju u kojoj neki zauzimaju više pozicije i imaju posljednju riječ. Sociologinja religije Hérvieu-Leger uvela je jednu korisnu podjelu načina validacije vjerskih istina na institucionalne, komunalne, uzajamne načine i samovalidaciju. Za razliku od institucionalne validacije vjere, koja je opisana u postavljenom pitanju, sve je češća samovalidacija. Kod nje ljudi prihvaćaju kao istinu samo ono što se njima kao pojedincima subjektivno čini prihvatljivim. U skladu s time, ljudi prihvaćaju krajnju relativizaciju po kojoj nešto što je istina za jednog pojedinca ne mora biti istina za drugog. Samovalidacija vjerskih istina dio je vrijednosnih promjena na Zapadu, koje se sastoje od sve veće individualizacije i težnje za samorazvojem i »autentičnosti«, tj. sve većeg odbacivanja bilo kakvih autoriteta i hijerarhije. Smatram da se takve promjene očituju i u opadanju participacije u vjerskim obredima, koja je na Zapadu primjetna već duže vrijeme, tj. u prisutnosti izvancrkvene religioznosti.

Nostalgija za »izgubljenim društvenim rajem« Može li se u današnje doba prometne povezanosti i informacijske umreženosti još uvijek govoriti o različitoj »gustoći društvenih odnosa«, kako to doslovce ističete u članku, između sela i grada, koja onda utječu i na prakticiranje religioznosti? PAVIĆ: Ja sam se tim pitanjem bavio indirektno, no neki rezultati ranije spomenutog znanstvenog projekta koji na području Slavonije i Baranje provodi prof. dr. Antun Šundalić pokazuju da određene razlike vjerojatno ostaju, unatoč svim značajnim društvenim promjenama koje ste naveli. Naime, selo se još uvijek doživljava kao prostor jače solidarnosti i socijalne kohezije u odnosu na grad koji obilježava jači individualizam i svojevrsno otuđenje. Takva percepcija postoji i kod stanovnika sela, ali i kod stanovnika gradova koji selo počinju doživljavati na pomalo nostalgičan način, gotovo kao »izgubljeni društveni raj«. Čini mi se da takva percepcija ima neko uporište u stvarnosti. Primjerice, neka američka istraživanja pokazuju da je na selima život ljudi još uvijek dobrim dijelom, i više nego u gradovima, upućen na susjedstvo, rodbinu i religijsku zajednicu. Sela su naprosto manja od gradova, ljudi se međusobno više poznaju i druže, a to svoje mjesto stanovanja više osjećaju kao zajednicu. Dakle, čini mi se da sociološke specifičnosti sela u današnjem vremenu najviše proizlaze iz manje veličine sela u odnosu na grad, a manje iz izoliranosti sela i nekakve »izvučenosti« sela iz globalnih kulturnih kretanja.

Posebno je zanimljiva Vaša teza o razlučivanju religioznosti kao »bivanja« i kao »traganja«. O čemu je zapravo riječ?

PAVIĆ: Zapravo je riječ o idealnotipskom razlikovanju dvaju tipova religioznosti kojeg je uveo Wade Clark Roof. Religioznost kao »bivanje« odnosi se na čvršću pripadnost određenoj religijskoj zajednici unutar koje su religijska vjerovanja, praksa i sl. relativno poznati i zadani. Religioznost kao »traganje« predstavlja izrazito individualnu religioznost koja se rijetko iskazuje kroz trajniju pripadnost nekoj religijskoj zajednici i kod koje su religijska vjerovanja i praksa vrlo fluidni i individualni. Taj tip religioznosti u istraživanjima se obično identificira kod onih ispitanika koji kažu: »religiozan sam, ali na neki svoj način«. Ne znači to, naravno, da kod ljudi koji čvrsto pripadaju nekoj religijskoj zajednici ne postoji »religijsko traganje«, no ipak je bitno jače izražen taj kolektivni aspekt koji stabilizira religijska vjerovanja, praksu i druge dimenzije religioznosti.